Povežite se s nama

Život i društvo

FOTO Plesačice i plesači varaždinskih, međimurskih i zagrebačkih klubova pokazali kako se uživa u plesu

Objavljeno:

- dana

PETA REVIJA PLESA

U čakovečkom Centru za kulturu održao se pravi praznik plesa.

Plesni Studio „Vivona“ peti je put bio domaćin plesne Revije koja je, osim međimurskih plesača, okupila jedanaest plesnih skupina iz Varaždina, Ivanca, Ludbrega, Novog Marofa, Koprivnice, Svete Nedjelje, Zagreba, Samobora i Goričana.

Nastupilo je oko 250 plesača koji su se predstavili s 23 koreografije različitih plesnih stilova. U goste su došli plesači plesnog kluba „Point“ iz Samobora, Udruga UDT Gombalište iz Zagreba, plesni klub Balans iz Svete Nedelje, plesni studio „Jump“ iz Koprivnice i fitness plesni studio „M-Fit“ iz Novog Marofa.

Iz Varaždina su se predstavili Univerzalni plesni studio „Feel“, plesni studio „Lena“ i plesna skupina „Plan B“, a nastupali su i plesna skupina „Crazy Hill“ iz Ludbrega i „Atomi“ iz Goričana.

– Osjećam se izuzetno ponosno što 32 godine mogu stajati iza ove prekrasne plesne umjetnosti. Iza sebe imam prekrasni tim svojih trenerica Petre, Tajane, Tihane i Nele. Svima se zahvaljujem, a naročito roditeljima koji su nam povjerili svoju djecu. Vjerujte, nama je prekrasno raditi s njima, uživamo u plesnom stvaralaštvu kojeg možemo pokazati i na ovoj petoj reviji – rekla je voditeljica plesnog studija „Vivona“ Karmen Kovačević Jambrek.

Osvrnula se i na bogatu plesnu sezonu studija za koju kaže da je najbogatija do sada.

– Radili smo puno, plesali smo puno, a i gostovali smo na brojnim natjecanjima od kojih smo izašli s nekoliko zlatnih, srebrnih i brončanih medalja – ponosna je voditeljica Karmen Kovačević Jambrek. Dodaje kako je plesni studio „Vivona“ jedini u Hrvatskoj kojem već 28 godina uspijeva, putem održanih natječaja, doći u samu završnicu državnih susreta.

– Za istaknuti je i humanitarna nota koju oduvijek njegujemo u studiju jer želimo naučiti našu djecu, osim plesa, i nekim drugim, humanitarnim stvarima. Tako da smo napravili i sudjelovali u dvije humanitarne akcije – navela je voditeljica plesnog studija „Vivona“.

Okupljene je pozdravio i dogradonačelnik grada Čakovca Zoran Vidović.

– Vjerujem da će studio “Vivona” nastaviti s istim radom kao i posljednjih 32 godine. A i vjerujem da će i ubuduće promicati i prenositi plesnu kulturu, ne samo ovdje u gradu Čakovcu i Međimurskoj županiji, nego i diljem Hrvatske, ali i šire – rekao je dogradonačelnik Vidović.

Prije samog početka revije plesa podijeljene su zahvalnice svim voditeljima i voditeljicama svih plesnih klubova, a ovogodišnju reviju plesa otvorile su najmlađe plesačice plesnog studija „Vivona“.

Prvi puta publici se predstavila svojim solo nastupom talentirana plesačica Nola Radek. Pokazala je kako se igrati kroz ples i poznavati svoje tijelo u scenskom pokretu. Za nastup ju je pripremila trenerica Tajana Vidović. Među ostalim, nastupile su i mlade maturantice Helena Marciuš, Anja Posavec i Anja Škvorc koje su se nastupom na 5. reviji plesa oprostile od plesanja u klubu “Vivona”.

Izvor: Foto: Ivan Agnezović

Život i društvo

FOTO Zapovjednici 104. brigade HV-a o oslobađanju prvoga okupiranoga grada (2. dio)

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U iznimno teškim uvjetima za borbu bilo je nužno organizirati prehranu i odmor za vojnike te im osigurati odjeću, sokove, tople napitke, cigarete i ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane.

To bi predstavljalo izlaganje opasnostima, ali kad su borbena djelovanja prestala ili pak su bila smanjenog intenziteta, obavljana je dostava toplih obroka. U gradu Varaždinu i okolici građani su sve to vrijeme organizirano prikupljali različite potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici. Listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca.

Zaštitili mještane

Podsjećamo, komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu u opskrbi Pakraca i Lipika. Stoga ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu.

– Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od četnika vratili su se Jozo i supruga Bec Ružica te njihov malodobni sin Robert. Pristigla je i obitelj Schmidt Stjepana i Mirjane s dvjema malodobnim kćerima (Manuela i Mihaela), a uz njih još Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica te Đeuš Stevo, mještanin srpske nacionalnosti. Zbližili smo se s navedenim mještanima i cijelo su vrijeme bili uz nas. Razumljivo je da smo im pomagali u svemu što je trebalo – ističe Marijan Kos.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG-a Varaždin u područje sela Toranj prethodio je dolasku cijele 104. brigade na Zapadnoslavonsko bojište. Dolaskom na Lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje i vojnici varaždinske, 104. brigade HV-a bili su suočeni s mnogim izazovima. Štoviše, umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan Kostanjevac tvrdi da su ih šokirali razgovori s domaćim ljudima.

– To ne čudi jer su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba. Naime, dojučerašnji susjedi – Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama – počeli su ih ubijati. Činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima i domaćim ljudima nastojeći ublažiti strah i popraviti moral. Taj strah smo vidjeli i u očima ljudi tijekom kratkog boravka u selu Ploštine, u kojem su živjeli pripadnici talijanske manjine. Rekli su nam: “Ako vi odete, i mi moramo napustiti svoje selo.” No mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik – prisjeća se Kostanjevac.

Kuća puna strave

Došao je na bojište iz Varaždina u skupini ljudi od kojih većina još nije osjetila miris baruta, niti su iskusili eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu!

– Razmjestili smo se u selu Batinjani kod Lipika, a vidljivih tragova nedavnih borbi bilo je doslovno na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije. Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T-55, koji su podržavali naše snage u obrani. Kratko su se zadržali kod naših položaja ispalivši nekoliko granata prema četnicima i krenuli dalje. Međutim, neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati zauzete položaje granatama. Stoga se povlačimo u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada ustajem i govorim ljudima da smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta i dobro građena. Uvjeravao sam ih da nam u tom podrumu detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti i tražiti neki sigurniji zaklon jer bit ćemo pokošeni – rekao je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da situacija nije bila nimalo bezazlena.

Nakon izlaska iz podruma utvrdili su da se pogođeno krovište kuće urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), a ozidani bunar u dvorištu kuće je netragom nestao.

– Ostala je samo rupa bunara te kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikomu od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirile su ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo dogoditi da je netko ranije u panici pozvao kolege na bijeg i traženje drugih zaklona. Ubrzo stiže i Hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. Na kraju su ostali u čudu spoznavši da nitko nije ozlijeđen – veli Kostanjevac.

Potom je zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao do zapovjednika 104. brigade pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te za tu dužnost predlaže Kostanjevca.

Ratovao s prof. Cingulom

– Ubrzo postajem zapovjednik postrojbe koja je imala itekako stresno vatreno krštenje na bojištu. Tu, između ostalih, ponovno susrećem profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur (profesor na varaždinskom FOI-ju i zagrebačkom Ekonomskom fakultetu). Iznimno sam ga cijenio jer je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina pri osvajanju vojarne u Optujskoj ulici, prethodno u rujnu 1991. godine. U obrani Lipika ostajem do 6. srpnja 1992. godine, a o predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulasku u selo Klisa bit će govora u nekoj novoj priči – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Nastavite čitati

Život i društvo

Iznenada preminuo Aki Rahimovski

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski preminuo je u dobi od 66 godina, objavila je grupa na svojoj službenoj stranici na Facebooku.

– Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski – napisali su u kratkoj objavi, uz koju su stavili i sljedeće stihove:

“Za malo nježnosti

na sve ću pristati

za malo nježnosti

da mogu zaspati”

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, a kako piše Index, preminuo je u slovenskom Novom Mestu.

U Skoplju je proveo djetinjstvo i završio glazbenu školu, odsjek klavir i pjevanje, te je kao tinejdžer bio član nekoliko sastava, od kojih su neki Grupa Vakuum, Krvna braća i Grupa Torr.

Godine 1975. upoznaje gitaristu i skladatelja Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena, te u suradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju prvu postavu Parnog Valjka.

Parni Valjak tijekom svoje dugogodišnje karijere redovito je punio dvorane i druge velike prostore u Varaždinu, gdje su posljednji puta nastupili u kolovozu 2021. godine, a Akija je varaždinska publika posebno voljela.

Legendarni Aki ostat će u sjećanju mnogim generacijama.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje