Rođeni Varaždinac Željko Prstec cijeli svoj umjetnički opus zahvaljuje gradu u kojem živi i radi. Ovaj inženjer strojarstva cijelog je života težio umjetnosti, preko koje se mogao izraziti, istražiti i nadopuniti. Počeci su bili teški, no s vremenom postaje član Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Daske koje život znače

– Sve što nisam znao o životu, nacrtao sam. Pa sam tako započeo i s Muzejom anđela, i njega sam prvo nacrtao – kroz smijeh govori Željko.
Kako bi namirio svoju strast prema umjetnosti i slikarstvu, 1979. godine zaposlio se u tadašnjem varaždinskome Narodnom kazalištu.

– To je bilo vrijeme kazališnog barda Petra Večeka. Angažiran sam na scenografiji i rasvjeti, te surađujem s redateljima i scenografima. Bio sam neka vrsta učenika u kazališnom svijetu. U lijepom sjećanju mi ostaje suradnja sa Željkom Senečićem i Aleksandrom Augustinčićem, s kojim sam zadnji put radio scenografiju prije desetak godina. Kazalište je sjajan kolektiv u kojem sam se uvijek jako dobro osjećao – prisjeća se Prstec.

 

U početku je slikao “težim tehnikama”, kao što je ulje na platnu.
– U 70-im godinama družim se s Goranom Merkašom, Nenadom Opačićem i Željkom Brdarom. Dok sam radio u kazalištu, crtao sam geometrijskom apstrakcijom. Ja sam toj tehnici nadjenuo ime – govori Prstec.

No, zbog zdravstvenih razloga bio je prisiljen napustiti kazališnu karijeru. Tijekom tih teških godina uviđa koja je zapravo njegova misija, a način svog izražavanja nalazi u slikarstvu.

Novi početak

– Po dolasku u bolnicu nisam mogao imati normalan atelje, nego bolnički krevet. Sve sam reducirao na blok papira, pero i tuš. Darko Sačić mi je tada spomenuo rotring pero, što mi je u bolničkim uvjetima itekako koristilo – prisjeća se naš sugovornik i dodaje da je igrom slučaja njegove izložbe primijetio pokojni Vladimir Maleković.

– On je bio veliki hrvatski likovni kritičar i direktor Muzeja za umjetnost i obrt te mi je, u tim mojim teškim životnim trenucima, ponudio da napravim izložbu u muzeju kojim je rukovodio. Riječ je o izložbi iz ciklusa „Grad“ i „Žena grad“, s kojom počinje moja profesionalna slikarska karijera – ističe Prstec.

Osim slikarstvom, vrijeme krati i ilustriranjem knjiga. Tijekom svoje bogate umjetničke karijere surađuje s brojnim varaždinskim, ali i hrvatskim umjetnicima.
– „Mala zvukovna slikovnica“ je prva ilustracija, koju sam radio s varaždinskim skladateljem Stjepanom Mikacom i Društvom „Naša djeca“. U ono vrijeme voditeljica Društva je bila Đurđica Dropuljić, koju nakon 30 godina ponovno susrećem u Muzeju anđela kako priča bajke djeci – veli Prstec, koji je ilustrirao i knjige pokojnom dječjem piscu Anti Gardašu iz Osijeka.

Slijedilo je likovno opremanje knjige „Cvrčak – božji tucak“ autorice Jagode Truhelke, a surađivao je s Ivankom Kunić i Denisom Peričićem. Uz to, surađuje s bibliotekom „Stribor“ te je imao više od 70 samostalnih izložba diljem Hrvatske, Italije i Austrije.

Univerzalne vrijednosti

– Prije osam godina shvatio sam da svoj rad moram nekako predstaviti javnosti. Tu mi je puno značila suradnja s Jadrankom Pintarić, književnicom i likovnom kritičarkom. Tako nastaje priča o Varaždinu, kao gradu u kojem anđeli spavaju – prisjeća se Prstec.
Za njega, grad ima povijesnu podlogu povezanu s jednim suvremenim načinom života koji polako “melje” ljude.

– Djeca nemaju vremena za starce, a starci nemaju vremena za djecu. Materijalne vrijednosti su u prvom planu, a duhovnost je zaboravljena. Upravo iz tih okrenutih vrijednosti je nastala priča da su napušteni anđeli ljudi koji traže mjesto gdje će odmarati, dok se ljudi bave materijalnim stvarima. Oni su lutali po svijetu, tražeći svoje mjesto. I eto, došli su u Varaždin, pa ako netko želi naći svog anđela ili mu se vratiti, mora doći u Varaždin i istražiti skrovita mjesta. Anđeli kao astralna bića nisu vezani samo uz kršćanstvo, oni su univerzalni za cijelu ljudsku civilizaciju. U našem svijetu je mnogo razlika i nerazumijevanja, pa su anđeli jedini koji povezuju sve ljude svijeta – objašnjava Prstec.

Dokaz tomu su brojni posjetitelji Muzeja anđela, koji dolaze s raznih strana svijeta i svi razumiju poruku, tj. svi su povezani s tim duhovnim bićima.
– Svako umjetničko djelo, ili bilo kakav rad, mora biti nadahnuto, odnosno mora imati dodir anđela da se ostvari. Da bi se takvo nešto napravilo, uvijek je potrebno nadahnuće – zaključuje Prstec.

Mali anđeoski centar kulture

Prstec ističe da je Muzej anđela zamislio kao prostor u kojem će on, ali i ostali umjetnici, izlagati svoje radove bez obzira na temu. S vremenom je Muzej počeo prikupljati sve artefakte na temu anđela.

– Zanimljivo je da su ljudi počeli donositi svoje radove ili su htjeli pokloniti nešto Muzeju. Danas imamo anđele s raznih strana svijeta: Irske, Moskve, otoka Balija, Portugala, Škotske. Kada je obnavljao varaždinsku katedralu, kipar i profesor akademije u Čakovcu Josip Grgevčić darovao nam je repliku anđela iz katedrale – ponosno zaključuje Željko.
Inače, u vrtu Muzeja anđela redovito se održavaju radionice za djecu i odrasle. Uz to, Muzej surađuje i s varaždinskim mažoretkinjama, koje izvode ples anđela, te s polaznicima Glazbene škole Varaždin, koji izvode anđeoski zbor. U planu je i izdavanje knjige s kratkim pričama jer se u Muzeju već sedam godina održava natječaj za ovakav oblik narativne proze.

– U žiriju imamo respektabilne umjetnike, Jadranku Pintarić i Borisa Perića. Kada prikupimo financijska sredstva i još pokoju priču, objavit ćemo knjigu. Mislim da je ovo jedinstven slučaj, ne samo u Hrvatskoj, da jedan samostalni umjetnik pokrene jednu aktivnost ili događanje na temelju svog rada. I što je još važnije, da se to pretvori u jedan samostalni odnos u kojem je angažirana moja cijela obitelj – govori Prstec.

Dosad se Muzej sam financirao, pa njegov utemeljitelj u šali govori da su samoodrživi, ali napominje kako u zadnje vrijeme ima naznaka da se stvari mijenjaju nabolje. Za ovoga varaždinskog umjetnika sretna je okolnost što su motivi anđela usko povezani s baroknim građevinama grada, pa možemo biti sigurni da ga inspiracija neće napustiti.