Povežite se s nama

Život i društvo

Sa zagorskih brega na humanitarni i istraživački put po Ugandi, Keniji i Ruandi u tristotinjak dana

Objavljeno:

- dana

Vanja Matković-humanitarka godine

Dok je u elegantnoj, do poda dugačkoj crnoj haljini šetala između jednako tako elegantnih gostiju rođendanskog Cosmopolitan partyja u Zagrebu, Vanja Matković je nostalgično razmišljala o svečanoj večeri u Ugandi.

Afrika joj je, kako kaže, “uvijek bila želja”, pa kad se toj želji pridodaju i ljudi s imenom i prezimenom… U Vanjinom svijetu je to značilo da valja nešto poduzeti, a ne ostati samo na riječima i željama.

Nakon “tuširanja” kišnicom iz kante, kasno poslijepodne bi odjenula traperice i majicu kratkih rukava – za razliku od svakodnevnih, što tanjih to boljih haljinica – pa u društvu nekog od dječaka koji u sirotištu nose vodu prošetala 2,5 kilometra do centra grada, gdje bi kupili  chapatti – slane palačinke po cijeni od 80 lipa, na cesti pronašli koju zmiju, izbjegli dva-tri štakora i morali požuriti natrag da su doma prije mraka. Bila su to rijetka čašćenja tijekom osam mjeseci koliko je Vanja Matković provela kao volonterka u sirotištu u najsiromašnijoj zemlji svijeta – Ugandi. Na proslavi 18. rođendana modnog časopisa našla se zahvaljujući nagradi Cosmohumanitarka godine.

Odlazak

Da Vanjin životni i profesionalni put neće biti sličan uvriježenom putu hrvatskog diplomca, pokazala je odmah po završetku studija pedagogije. Umjesto da se zaposli, ako je sreće možda i u struci, ona je odlučila da bi bilo zgodno još malo studirati – u Americi. S obzirom na to da djevojka koja oko sebe širi zaraznu pozitivnu energiju ne ostaje samo na mislima već ih odmah provodi u djelo, završila je na studiju kliničke psihologije u Chicagu. Upravo u Americi se intenzivno počela družiti s Afrikancima. Imala je cimere iz Nigerije, Toga… Najbolja prijateljica joj je bila Namibijka. Afrika joj je, kako kaže, “uvijek bila želja”, pa kad se toj želji pridodaju i ljudi s imenom i prezimenom… U Vanjinom svijetu je to značilo da valja nešto poduzeti, a ne ostati samo na riječima i željama. – Sve u vezi Afrike mi je bilo fascinantno. Egzotika, priroda, običaji, rituali… Prijateljstva su me dodatno motivirala. Po povratku u Hrvatsku ostalo mi je nešto sitno novca  – jer sam, da bih studirala, cijelo vrijeme morala raditi – i sama sebi sam rekla “sad ili nikad” – objašnjava. 

U koju će zemlju, nije joj bilo teško odlučiti. Odmah je znala da želi baš u jednu od najsiromašnijih svjetskih zemalja – Ugandu.

“Iskonska” volonterka

Iz Zagreba je odletjela do jednoga od najbogatijih dijelova kugle zemaljske, Dubaija, pa odande do najsiromašnijega kutka – Ugande.

U koju će zemlju, nije joj bilo teško odlučiti. Odmah je znala da želi baš u jednu od najsiromašnijih svjetskih zemalja – Ugandu… Vanja je, što je dokazala takvim svojim postupkom, nazvali bismo to – iskonska volonterka. Nije otišla u zemlju gdje volontiranje ide kao po špranci, u velike zapadnjačke kampove koji opremom i tehnologijom “štrče” u sirotinjskim četvrtima.

U Ugandi je sve po zlu krenulo s diktaturom Idija Amina, pa njegovime nasljednikom… Ratovalo se, masovno su se regrutirala djeca, jedna je generacija praktički, kako Vanja veli, “istrijebljena”. Malo je “proguglala” i našla program Whisper, registriran u Engleskoj, a radi u Ugandi. To joj se učinilo dovoljno sigurnim da pošalje mail, pita, dogovori se i nakon tri maila odleti za Ugandu. Iako je upravo to htjela, priznaje da nije očekivala ono što ju je zateklo. Iz Zagreba je odletjela do jednoga od najbogatijih dijelova kugle zemaljske, Dubaija, pa odande do najsiromašnijega kutka – Ugande.

Po slijetanju u Entebbe prva misao je bila, smije se, “Isuse dragi, kud sam došla. Zar rat nije gotov?”

Šok

“Nakon 20-ak kilometara, lijevo kukuruz, desno polja šećerne trske, otvaraju se vrata od bambusa, ulazim u sirotište… Otvore se vrata, van izlijeće puno malih “piceka” i počnu se vješati na mene. Prijateljstvo je rođeno”

Po slijetanju u Entebbe prva misao je bila, smije se, “Isuse dragi, kud sam došla. Zar rat nije gotov?” – Što god da sam očekivala, nije bilo usporedivo s onim što sam zatekla. Ali šok je doslovno trajao prve dvije minute. Bilo je tu uzbuđenja, sreće, užasa, svega.

Bilo je oko šest sati ujutro, pljusak… Od poprilično ljudi bila sam jedina bjelkinja, u aerodromskoj zgradi prolazimo kroza špalir visokih muškaraca, kompletno odjevenih u crno, s nekim dugačkim puškama koje drže kraj noge. Grozno. Popunila sam papire za vizu, izlazim van, pa ponovno osiguranje s kamenim izrazom lica – smije se Vanja. Prvo su došli do grada Jinja. – Izgleda kao Divlji zapad. Sve jednake, jednokatne građevine uz neasfaltirane ulice, prašina… Za razliku od Divljeg zapada, ovdje je bilo na tisuće biciklista, bijelih kombija javnog prijevoza – matatu, motorića – bodaboda, čiji se vozači zovu boda. Nakon 20-ak kilometara, lijevo kukuruz, desno polja šećerne trske, otvaraju se vrata od bambusa, ulazim u sirotište… Otvore se vrata, van izlijeće puno malih “piceka” i počnu se vješati na mene. Prijateljstvo je rođeno – govori Vanja sa sjetom u glasu. Što god da je zamišljala, teško da joj je palo na pamet da će biti jedina volonterka u selu. – Vanja došla u Afriku – smije se. U selu je tada bilo 26-ero djece. Djeca dolaze i odlaze. Neke vraćaju u obitelj, neki odlaze u internate, dolaze nove bebe… 

 Puno je poganstva. Umjesto da vode bolesnu djecu u bolnicu, što košta, roditeljima je jeftinije voditi ih seoskim vračevima ili vješticama

Poganstva

U sirotištu najsiromašnije zemlje svijeta Vanja je provela osam mjeseci.

– Puno je poganstva. Umjesto da vode bolesnu djecu u bolnicu, što košta, roditeljima je jeftinije voditi ih seoskim vračevima ili vješticama. Petomjesečnu bebu Aminu smo našli potpuno izgladnjelu uz oba roditelja. Nije nam bilo jasno što se događa. Imala je napadaje, pretpostavili smo asmatične. Vrač je roditeljima rekao neka joj svežu lišće eukaliptusa oko struka i rekao da ju ne hrane dok ne izađe demon iz nje. I, eto… Našli smo je u zadnji trenutak. Mjesec dana prije mog odlaska smo je vratili roditeljima – pripovijeda Vanja, koja je kao jedina volonterka u sirotištu provela otprilike dva mjeseca, kad je došla Britanka i ostala šest mjeseci. U sirotištu najsiromašnije zemlje svijeta Vanja je provela osam mjeseci. 

Hrabrost ili ludost

Po odlasku je naumila pogledati “okolicu”. Ruksak na leđa i uputila se u istraživanje Ugande, Kenije i Ruande. – Je li to hrabrost ili ludost? Prije bih rekla ludost – “važe” Vanja Matković. Prvo je s nekoliko Britanki iznajmljenim Toyotinim karavanom obišla nacionalne parkove, slapove… u Ugandi. Prešle su 1200 kilometara po makadamu. Doslovno kroz pustinju i prašumu. Vanja je vozila. – Nikad više – veli.

U Keniju je otišla sama na 14 dana. Poučena iskustvom, koristila je isključivo javni prijevoz. – Troškovi su bili smiješni. Imala sam ludu sreću. U Nairobiju sam htjela vidjeti Masailand i proći kroz Masaimaru. Ljudi su me vodili, pokazivali mi put. Na svahiliju bijelce zovu mzungu, pa su mi dok sam čekala autobus rekli: “Mzungu, tu ti je još jedan mzungu”. Bio je to Amerikanac Kevin, koji u Masaimari proučava hijene. Na pitanje dokle idem, rekla sam “do krajnje točke Masailanda”. Htjela sam ići u Masaimaru, ali to je jedan od najvećih i najskupljih nacionalnih parkova na svijetu, ulaznica stoji 80 dolara, koliko me nije stajao cijeli taj put. To je za bogate safari turiste koji za jedan dan, uz najam automobila i vodiča, potroše oko 350 dolara za dvije osobe. Kevin me proveo besplatno, jer radi ondje. Umjesto s hrpom bogatuna, u Masaimaru sam ušla u autobusu s Masaima. Prošla sam prava masai sela u kojima vonja kiselina mlijeka u zraku, jer oni su

Po odlasku je naumila pogledati “okolicu”. Ruksak na leđa i uputila se u istraživanje Ugande, Kenije i Ruande. –stočari – govori Vanja. 

Sambura

Nakon završetka te epizode Vanja je htjela ići u Samburu. Iznajmila je sobu za 25 kuna. U Samburi je u iznajmljenoj sobici s rupom u podu umjesto toaleta, pokraj koje je krevet, proslavila rođendan i Božić. – U skladu s budžetom – smije se Vanja, koja riječ “volonter” nikako ne može spojiti s pojmom “plaća”, pa joj tako nikako nije jasno što to znači biti volonter s naknadom, a što često koriste hrvatski načelnici, gradonačelnici… Bila je u samburu selima sa samburu ratnicima… – Najčešće pitanje je bilo: “Mzungu, što radiš ovdje?” Odgovarala sam: “Putujem”. “Kud ideš”?” “Ne znam”. Uvijek sam rekla – do najudaljenije točke. Rekli su mi da smo mi mzungu smiješni, jer kako možemo negdje ići a ne znamo kud. Jedan od odličnih prijatelja na putu postao mi je Saitoti Lelesengel, koji me pet dana vodio po Samburu. Kao rođendanski sam poklon dobila narukvicu od devinih kostiju – veli. 

Hoćeš se ženiti?

 

Muškarci su direktni, ne okolišaju. Samo pitaju: Hoćeš se ženiti? Hoćeš, dobro, nećeš, opet dobro.

Onako plava, izražajnih plavih očiju i visoka, u Africi nije ostavljala muškarce ravnodušnima. Na pitanje jesu li joj se i kako udvarali, smije se. – Direktni su, bez okolišanja. Samo pitaju: “Hoćeš se ženiti?” Hoćeš, dobro, nećeš, opet dobro. Kakvo udvaranje – govori Vanja i kaže kako cijeli taj put, jasno, zahtijeva pamet i oprez.

Naravno da je žena sama na putu, pritom i bjelkinja u crnoj Africi, nezaštićena. Koliko god sve zvuči idilično, to podrazumijeva da kad padne mrak žena nema sama što raditi na ulici osim ako ne izaziva vraga. – U tim mjestima nema struje. Ipak sam ja jako bijela. Dan je u pola sedam ujutro i suton kreće u isto vrijeme navečer da bi u sedam bio mrkli mrak. Nakon 18.45 nemaš što raditi vani. Tako sam proputovala Ugandu, Keniju i Ruandu – zna se da sam poslije pola sedam bila u zaključanoj sobi. Dizala sam se u 4.30, pa mi nije bilo teško spavati u pola osam – govori Vanja i veli da joj je jedino negativno iskustvo bila – krađa mobitela, i to njezinom nepažnjom. – Toliko sam zaljubljena. Ljudi u Ugandi su najdivniji na svijetu. Ništa nemaju, dali bi ruku u vatru za tebe. Toliko su normalni. Ako mu se dopadneš već pri upoznavanju, dobiješ zagrljaj, pusu u čelo.

I dok je ona upoznavala Afriku i brinula o djeci, u Varaždinu je nominirana za Nagradu Grada, dok ju je Cosmopolitan nominirao u kategoriji Cosmohumanitarka godine.

Cosmohumanitarka

I dok je ona upoznavala Afriku i brinula o djeci, u Varaždinu je nominirana za Nagradu Grada, dok ju je Cosmopolitan nominirao u kategoriji Cosmohumanitarka godine. – Informirali su me da sam pobijedila, a nisam se niti natjecala. Saznala sam da me Udruga Franjo Košćec prijavila kao najvolontera – objašnjava Vanja, koja je u vrijeme službene dodjele Nagrade Grada Varaždina, u prosincu, još uvijek lutala afričkim bespućima, pa je Nagradu primila po povratku, prije mjesec i nešto dana.

– Naravno da mi je drago, laska mi, ljudi su prepoznali što radim. Iz Cosmopolitana su za mene saznali putem lokalnih medija, pa su mi povodom svog 18. rođendana dodjelili nagradu Cosmohumanitarka godine. Partner u Zagrebu bio mi je mlađi brat – smije se. Prvo pitanje koje su joj postavili nakon dodjele nagrade u Cosmu bilo je što joj je prvo palo na pamet. Vanja se sjetila rečenice Ane Frank “Nitko nije postao siromašan pomažući drugima”. Sudeći prema svemu Vanja Matković nikad neće biti siromašna.

Vanja i njezin mali Mozafar

Vanja voli pričati afričku priču. Ipak, jednu od njih izdvaja kao istovremeno najtužniju i najsretniju. 
– Moj mali Mozafar. Kad smo ga našli, bili smo uvjereni kako nema šanse preživjeti. Kost i koža. Majka ga je napustila, otac nepoznat, i živio je s bakom koja je zaključila kako je presiromašna da bi ga hranila. Omotala je oko njega krpe, stavila ga na blatnjav pod i čekala da umre. Nakon dojave smo se dva dana vozili uokolo da ga nađemo. Odmah smo ga odvezli u bolnicu, gdje je bio više od mjesec dana. U bolnici pokraj djeteta mora biti neki skrbnik. Poveli smo baku, kojoj nismo vjerovali da će ga hraniti jer nije to činila ni dotad. Tako je i bilo. Već prve večeri me nazvao liječnik i rekao da ga baka ne hrani. Poslali smo je k vragu, vratila sam se u bolnicu s dvije deke i ostala s njim. Spavala sam na podu, sa štakorima, u poplavi, puno žohara…
I tako smo se smjenjivali. Imao je više od dvije godine i 3,5 kile. Nije govorio, hodao, imao je mrene na očima, jer vjerojatno nikad nije bio na suncu. Danas se mala zločestoća, pajcek, diže, taman što nije prohodao. On je bio od prvog dana i ostao je – moj, govori Vanja suznih očiju. Fali joj.

Izvor:
Foto:

Život i društvo

Svjetleći objekt obasjao nebo iznad Varaždinske i Međimurske županije: Izgledalo je kao raketa

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

suze svetog lovre, kiša meteora, perzeidi

U redakciju Regionalnog tjednika javili su se čitatelji iz svih dijelova Varaždinske županije koji su vidjeli svjetleći objekt na nebu, a pretpostavlja se da je riječ o meteoru.

– Iza 18 sati vidjeli smo svjetlo koje je izgledalo kao raketa plavkaste boje – javlja čitateljica iz Varaždina.

Svjetlo se vidjelo i na ludbreškom području, ali i u dijelovima Međimurja.

Astronom Korado Korlević potvrdio je pak za 24sata da je viđeno nebesko tijelo oko 18 sati.

– Mogu potvrditi da je poslije 18 sati viđeno nebesko tijelo. Vidjeli su ga i ljudi u Zadru. Pregledat ćemo snimke i napraviti triangulaciju pa ćemo vidjeti gdje je prošao – rekao je kratko astronom Korado Korlević.

Danas u večernjim satima na Facebooku se oglasio i Hrvatski astronomski savez.

– Obzirom na mnoge upite i dojave o vrlo sjajnom meteoru bolidu koji se iz Hrvatske vidio večeras oko 18:28, želimo izvijestiti javnost da je pojačana meteorska aktivnost očekivana obzirom da je prognozirani maksimum aktivnosti meteorskog roja Orionida u ranim jutarnjim satima 21. listopada – napisali su na Facebooku.

Nastavite čitati

Međimurje

Međimurska priroda: Sezona (ne)gljivara

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Piše: Sara Srša, magistra urbanog šumarstva, zaštite prirode i okoliša

Na slici: borov vrganj

Miris kestena koji se širi ulicama gradova upućuje da je započela sezona skupljanja šumskih plodova, među kojima su i gljive. Mnogi iskusni gljivari, manje iskusni i potpuno neiskusni odlaze u šumu sa željom da pronađu i skupe što više plodova te s ciljem da ih prodaju po najboljoj cijeni u korist povećanja kućnog budžeta. No nekih se pravila u berbi gljiva ipak treba pridržavati.

>>Čak i vrlo iskusni gljivari mogu zamijeniti određene vrste gljiva!<<

Zakonske odredbe

Hrvatske šume d.o.o. temeljem Zakona o šumama donijele su Pravilnik o korištenju nedrvnih šumskih proizvoda kojim se regulira sakupljanje i iskorištavanje gljiva. Prema pravilniku, nedrvnim šumskim proizvodima koji se sakupljaju za hranu ljudi i/ili lijekove smatraju se: šumski plodovi, gljive, biljke za prehranu te ljekovito, aromatično, začinsko bilje i drugo bilje. Pravilnik propisuje da je prije skupljanja šumskih plodova, gljiva i bilja za osobne potrebe potrebno pribaviti dozvolu Hrvatskih šuma.

Za dozvolu se ne plaća naknada, a vrijedi do 31. prosinca tekuće godine u upravi šuma koja ju je i izdala. Prema Pravilniku o skupljanju zavičajnih biljnih vrsta, definirane su količine nedrvnih šumskih proizvoda za osobne potrebe koji donosi nadležno ministarstvo. Za osobne potrebe može se dnevno skupiti do tri kilograma plodišta nadzemnih gljiva.

Poznavanje gljiva ključ je odgovornosti!

Gljive su sastavnice prirode; njihova prisutnost znak je zdravoga šumskog ekosustava i upućuje na bioraznolikost te pravilno funkcioniranje. Prije svega, prilikom berbe gljiva treba biti oprezan i voditi brigu da se ne ubiru gljive koje ne poznajemo. Berite gljive koje znate prepoznati i determinirati te samo u potrebnoj količini.

Važno je naglasiti da ne bi trebalo uništavati gljive koje smatramo da nisu pogodne za skupljanje, jer svaka od njih ima svoju ulogu u prirodi. Ukratko: ako ne poznaješ i ne razlikuješ gljive, ne diraj ih!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje