Unatoč sveopćoj urbanizaciji, u kajkavskoj se svakodnevici još uvijek koriste termini vezani uz tradiciju, običaje i kulturnu baštinu.

Neki su za tradiciju samo čuli, drugi je i vidjeli, no neki je još uvijek i žive.
“Škedenj” ili “škedej”, kako se izgovara, još uvijek je itekako prisutan na većini “gruntova” u sjevernijim dijelovima Hrvatske. Postoje razne vrste “škedji”, a pritom svako selo može imati svoje verzije.

Škedej (štagalj) je zasebna gospodarska zgrada, s građevinskim i sociološkim posebnostima. U srednjem Međimurju škedej se sastoji od triju dijelova odijeljenih stupovima i gredama: guhna, parme i parmiča.

Ljuščije

Guhno (gumno, guvno) je glavni, središnji dio škedja, te se pojam često upotrebljava, kao istoznačnica, za cijelu strukturu. Na guhnu su se čuvali gospodarski strojevi, ponekad se ručno ljuštilo kukuruz ili razvrstavalo krumpir. Sama je zgrada bila višenamjenska. Pod škedja bio je hladan, zemljani. Najčešće su tu bila smještena kola koja su vukli konji ili goveda, a u novije vrijeme traktori.

Parma je smještena bočno u škedju, a osnovna joj je namjena bila čuvanje sijena – zaštita od vlage. Parme su obično bile i s jedne i s druge strane strukture, a u stražnjem njezinu dijelu ostajao je manji dio koji se mogao ograditi – parmič. U (ili “na”) parmiču često se čuvalo “kurzi(n)je” (kukuruzovina, “ljuščinje”, ljuske klipova kukuruza), koje je imalo mnoge primjene.

Osim osnovnih, praktičnih poljoprivrednih primjena, škedej (točnije parma) je imao i neke sociološke posljedice: na relativno udobnoj parmi, ispunjenoj sijenom, znalo se držati stražu kad se “prasica prasila” ili “krava telila”, odnosno kad se očekivalo da se krmača oprasi ili krava oteli. Budući da je škedej obično bio smješten blizu štale (staje) i svinjca (kajkavski naziv „kotec“ znači „kutak“), predstavljao je idealno mjesto za dežuranje nad “nosečim” životinjama. Ponekad su na takvu stražu znali doći i susjedi s pokojom bocom vina, te bi se ona pretvorila u kartanje ili manju zabavu do jutra.

Sastančenje

U škedju su se i često znali noću sastajati zaljubljeni mladići i djevojke. S obzirom na činjenicu da su uobičajeni bili brakovi koje su ugovarali roditelji, često su ovakvi sastanci bili rijetka prilika da se budući mladenci bolje upoznaju. Naravno, u konačnici su ipak roditelji imali zadnju riječ.

I danas postoje škednji na brojnim gospodarstvima, no to više nije strogo namjenska zgrada. Tako se u škednjima drži i slama, krumpir, gospodarski strojevi, stare odbačene stvari (“stara krama”) koje su ili prevrijedne ili prestare da bi se bacile. Poneki su čak i prenamijenjeni u stočne prostore. Vrijedi se, ipak, prisjetiti negdašnjih vremena i običaja naših starih da bi ostali sačuvani u muzejima, arhivima i pamćenjima mlađih generacija.