BOLNA GODIŠNJICA

Zvonko Kardoš, Branko Kos, Željko Pongrac, Mladen Kasun i Vlado Štampar. Petorica branitelja, pripadnika Roda, poginuli su 9. studenoga 1991. godine u selu Karadžićevu kod Vinkovaca.

U kombiju – koji je prošli ponedjeljak, 24 godine kasnije, iz Varaždina krenuo prema Karadžićevu – kao da su fizički prisutni, kao da svakoga od njih možeš dotaknuti. Možeš ih pronaći u pogledu Gorana Mihalića, Ive Loboreca, Ivana Hermana, Ivana Žitnjaka, Stjepana Kološe, Josipa Štampara i Igora Krvavice. Ovi preživjeli članovi Udruge Specijalne jedinice policije PU varaždinske „Roda“ ranim su jutrom krenuli prema Slavoniji, prema selu za koje ih vežu vidljivi i nevidljivi ožiljci. Odlaze na mjesto u kojem su se u jednom danu ugasili životi petorice njihovih suboraca.

Krvavi dan strave

Svake godine iznova kreću na teško putovanje, bolno i sveto, na hodočašće koje budi iste, teške osjećaje. Prošle su 24 godine, ali svi se sudionici pokušaja proboja obruča oko Vukovara kroz Karadžićevo slažu da im se svaka minuta tog krvavog dana zauvijek urezala u pamćenje. Ove godine je 9. studeni osvanuo sunčan, neobično topao za ovo vrijeme godine. – 9. studenoga 1991. bio je potpuno drugačiji. Jutro je bilo hladno, gusta magla, teško blato – komentiraju svi. Vozimo se prema Karadžićevu, devet dana prije 24. obljetnice pada Vukovara i sa sedmoricom Roda proživljavamo trenutke koje su preživjeli u tom malom selu, trenutke koji su im promijenili život.

 

U Karadžićevu su poginuli Zvonko Kardoš, Branko Kos, Željko Pongrac, Mladen Kasun i Vlado Štampar 

– Oko 200 pripadnika PU varaždinske tada se borilo u potpuno okruženom Vukovaru, pa smo upućeni u pokušaj proboja. Naša je jedinica stavljena pod zapovjedništvo Operativne skupine Vukovar – Vinkovci – Županja, na čijem je čelu bio Mile Dedaković Jastreb. Krenuli smo u napad s namjerom da pomognemo suborcima u Vukovaru, da se oni izvuku van – objašnjava nam Goran Mihalić, predsjednik Udruge “Roda” i njihov tadašnji zapovjednik. Činilo im se da će to biti jedan od lakših zadataka. Međutim, čim je u ranim jutarnjim satima započeo napad, uslijedio je veliki šok. Vijest je očito došla do neprijatelja, koji je višestruko pojačao svoju obranu. U žestokoj i neravnopravnoj borbi naše su Rode uspjele zauzeti pola sela. Ali cijena je bila ogromna. Poginuli su Zvonko Kardoš, Branko Kos, Željko Pongrac i Mladen Kasun, dok se Vlado Štampar još uvijek vodi kao nestali. Njih 28 je ranjeno.

– Toga dana su gorjeli nebo i zemlja. Ranila me krhotina tenkovske granate, a onda me pogodilo i protuavionsko zrno iz tenka. S ranjenim Andrijom Kosom satima sam se izvlačio do sela Jarmine – prisjeća se Ivo Loborec, danas tajnik Udruge “Roda”. Nešto prije deset sati, kombi s braniteljima približio se odredištu. – Baš je negdje u ovo vrijeme poginuo moj bratić Vlado – tužno je izustio Josip Štampar. I on je mislio da se nikada neće vratiti kući. – U toj općoj panici pomislio sam da neću preživjeti, da će moja djeca postati siročad. Uzeo sam njihove slike, stavio ih na nišane i molio: „Bože, ne daj me“. Možda me baš to spasilo – kaže nam.

Pred spomenikom palim braniteljima u Karadžićevu okupili su se i drugi sudionici proboja. – Mi smo svi neslomljivi, ali neke stvari i događaji bude emocije koje nitko ne može shvatiti – naglašava Igor Krvavica. Nije sudjelovao u pokušaju proboja u Karadžićevu, ali se od prijatelja suboraca ne odvaja.

Poput braće

– Bio sam u “Rodama” u nekoliko prvih akcija. Više nisam mogao, prvi sam u Hrvatskoj kojem je utvrđen PTSP. Dugo sam se skrivao od samoga sebe, ali tada su mi u Udruzi rekli da mi je mjesto s njima, stalno su me dizali s koljena, vukli me naprijed. Poput braće – objašnjava.

U Jarminama je “Rode” dočekao još jedan brat, njihov ratni prijatelj i novopečeni saborski zastupnik Stjepan Culej, koji im je pomogao prije 24 godine u Karadžićevu.

– Predvečer sam čuo pucnjavu i odmah se uputio u Karadžićevo. Kod prve kuće u selu bilo je već ranjenih, pa smo organizirali zbrinjavanje. Dalje nismo mogli. Tada sam bio pomoćnik zamjenika Specijalne policije Vinkovci. Došlo je dvadesetak dečki iz moje jedinice, a i ljudi iz okolnih sela. Nažalost, bilo je prekasno. Velika je greška što mi nismo znali za akciju i što nismo bili organizirani kao vodiči – govori Culej, koji se s “Rodama” uputio do spomenika na rubu Općine Jarmina.

Iz tog mjesta put nas vodi do Trpinjske ceste, pa do Ovčare i Vukovara. U Spomen domu Ovčara pale se i gase i slike ubijenih policijskih službenika PU varaždinske. “Rode” se upisuju u knjigu dojmova, a Josip Štampar piše: „Htjeli smo, imali smo volju da vam pomognemo. Nažalost, sudbina je drugo htjela…“

Na povratku kući većinu je svladao san. Samo Stjepan Kološa ne nalazi mir, muči ga glavobolja i teret teških sjećanja. Rijetko smogne snage govoriti o bolnim iskustvima iz Karadžićeva. Nama šapće, jedva uspijevamo razabrati što govori. – Prvi put sam ranjen oko 6.30 sati, dum-dum metkom u desnu ruku. Oko 11 sati ranjen sam i u desnu šaku. Našao sam sklonište i čekao. Ne znam jesam li više psovao ili molio. U pomoć mi je pristigao kolega Branko Škrnjug. Oko 17 sati krenuli smo prema početnim položajima. Petnaestak puta pao sam u nesvijest. Branko je krenuo po pomoć, a zatim se vratio po mene – priča Stjepan. No sanitetsko vozilo u koje su ga smjestili doživjelo je prometnu nesreću. Službeno se vodio kao mrtav punih 48 sati i policijski službenici o tome su već obavijestili njegove roditelje u Lipovniku. Drugi dan su im donijeli vijest da je živ! Oporavak je bio dugačak i težak. – Srećom, dobio sam priliku za liječenje u Švedskoj. Po povratku sam smješten u Bolnicu Varaždinske Toplice, gdje sam proveo godinu i pol. Tamo sam upoznao svoju suprugu, koja je radila kao fizioterapeut. Danas imamo dvije krasne kćeri, studentice, na koje sam jako ponosan. Baš mi je maloprije kći čestitala moj drugi rođendan – ističe.

Josip Štampar ima troje djece  i s njima je obišao sva ratišta, od Dubrovnika do Vukovara. – Žao mi je što o svemu tome gotovo ništa ne uče u školi. Boli me i to što danas mnogi branitelji saginju glavu do crne zemlje i što se čini kao da smo na teret društvu – priča Josip. I dio našeg srca je nakon ovog putovanja ostao u Karadžićevu, Jarminama, Vukovaru. Ono što su prošle „Rode“ i drugi branitelji ne smije se zaboraviti.

ELITNA JEDINICA

Specijalna jedinica policije na području Policijske uprave varaždinske formirana je u ožujku 1991. godine. – U njezin sastav birani su policajci najboljih psihofizičkih osobina, sposobni za najteže zadaće. Uglavnom su to bili mladići od 20-ak godina, redom sportaši, a iznad svega domoljubi. Specijalna jedinica policije, kasnije nazvana “Roda”, iskazala se kao jedna od elitnih jedinica – prisjeća se Ivan Žitnjak, ratni načelnik PU varaždinske.
“Rode” su svoj doprinos dale u oslobađanju Hrvatske na teritoriju od Vukovara do Dubrovnika i sudjelovale su u svim velikim akcijama.  

Izvor:
Foto: