Štefanija Košutić iz Varaždina prodavačica je s najdužim stažem na varaždinskoj Gradskoj tržnici. Štefanija ima 92 godine, a cvijeće na placu prodaje već 60 godina.

Cvjećarku Šteficu posjetili smo jedne subote da bi nam otkrila kako se počela baviti cvjećarstvom, ispričala koju priču s placa i rekla nam što je u tom poslu motivira već više od pola stoljeća.

– Radila sam u Varteksu u tkaonici, 11 godina sam bila tkalja. Imala sam dvoje male djece, dečka od četiri mjeseca i curicu, prvi razred. Nije bilo vrtića, pa sam dala otkaz u Varteksu i ostala doma. Povremeno sam uzgajala cvijeće, voće i povrće te išla na tržnicu. Sve to trajalo je do 1967. godine. Tada sam prvi put za Dan žena bila na tržnici i dobro prodala robu – ispričala nam je Štefica.

Tada je odlučila prodavati samo cvijeće, a paralelno je pohađala večernju ekonomsku školu četiri godine. Štefica je tada postala prva prodavačica koja je kupila kiosk na tržnici.

– Završila sam večernju ekonomsku školu i isprva nisam mogla dobiti posao. Kupila sam kiosk novcima koje sam na placu zaradila i otvorila prvu privatnu cvjećarnicu, a onda sam dobila posao u ljevaonici. Pojavilo se pitanje što ću sad: odbiti posao ili izgubiti cvjećarnicu i ići za slugu u ljevaonicu, kao početnica? Ipak sam odlučila ostati na tržnici, cvijeće mi je bilo draže. No nisam žalila što sam išla u ekonomsku školu, završila sam ispite i puno toga naučila – objasnila je Štefanija.

U međuvremenu je, govori, njezina kći završila Gimnaziju i upisala Višu pedagošku, a majka je tada i njoj kupila kiosk na tržnici. Onda se dogodila obiteljska tragedija i Štefanija je ostala bez sina. Prodala je tada svoj kiosk i 21 godinu vodila cvjećarnicu kćeri, koja je imala dvoje male djece. Sada su i kći i zet u mirovini, unuci rade, a ima i tri praunuka, od kojih najmlađi ima šest godina.

Veliki vrt

Tijekom 60 godina cvjećarskog staža tržnica je promijenila nekoliko lokacija, a s njom se selila i Štefica. No na današnjoj poziciji je najzadovoljnija jer je pod krovom, pa je ni vremenske neprilike ne sprečavaju u prodaji cvijeća. Cvijeće koje danas prodaje uzgaja na velikom vrtu u svom dvorištu, koje uglavnom sama obrađuje, a ponekad joj pomognu mlađi članovi obitelji, kaže, kada treba okopati i zaštihati.

– Imam veliku kuću i vrt, živim sama, a obrtnička mirovina je mala, pa mi zarada od cvijeća puno pomaže. Prije sam na placu bila svaki dan, no sada sam samo vikendom. Kada imam puno robe, ponekad dođem i ponedjeljkom. Cvijeće se više ne prodaje toliko puno, prodaje se kada su neki posebni dani i prilike. Otkad počne proljeće pa do Božića, svašta imam u vrtu, raznog cvijeća, a najdraže su mi ruže. Ima puno lijepih pjesama o ružama… – govori Štefica i dodaje: – Cvijeće je moj život, ja da ne radim vrt, ne znam kako bih živjela. Kada dva mjeseca po zimi nisam išla na plac, bila sam skoro luda. Inače mi najviše pomaže najmlađi praunuk, on mi dođe na vrt i veli: “Baka, ti mogu kaj pomoći, ti donesem vodu, si žedna?“ Stariji nemaju vremena, ali to dijete ima – rekla nam je.

U razgovoru nam je otkrila i što je posebno veseli, a što u svom poslu ne voli.

– Dolaze mi ljudi i više me veseli njihov pozdrav nego ono cvijeće koje kupe od mene. Volim porazgovarati s ljudima, poznajem i sve susjede na placu i sa svima sam dobra. Tako živim i tako mi je dobro, a što i mogu drugačije? Ali nema vikenda a da ne dobijem za kavu, nekad i za dvije-tri kave – govori uz osmijeh.

Ono što nikako ne voli je, kaže, cjenkanje.

– Najviše me smetaju one milostive, znate, posebno napirlitane, koje se dođu kod mene cjenkati za pola cijene. Ne mislim na sirotinju koja nema, nego na one koji imaju i ne cijene moj rad i trud. Kad sam došla prvi put na plac, žena je prodavala povrće i rekla mi je: “Dijete drago, kada dođeš na plac, poljubi tu zemljicu, to ti je uvijek friški dinar. Koliko je, toliko je, ali od toga se može živjeti.” I jesmo, puno smo toga napravili radom na vrtu i placu – ističe Štefanija.

Iako iza sebe ima nekoliko operacija i trajnu ozljedu noge od granate koja ju je na njezinu vrtu ozlijedila u Drugom svjetskom ratu, zdravlje je dobro služi i s placa se ne planira maknuti tako brzo. Dokazuje to i činjenica da sa svoje 92 godine života još vozi automobil.

– Vozim auto od 1965. godine, 57 godina sam bez prometne nesreće – ponosna je naša sugovornica.

Najkumica 2019.

Dodajmo i da je Štefanija 2019. godine na tradicionalnom izboru Gradske tržnice Varaždin za Najkumicu osvojila treće mjesto. Uz prigodne nagrade, Varaždinka je tada ujedno oslobođena plaćanja klupe na neodređeno razdoblje. Iako nema invalidsku mirovinu, ima invalidsku dozvolu, pa je također oslobođena plaćanja parkirnog mjesta na Banus placu.

Na kraju razgovora udijelila je i savjet nama, mladima.

– Ja ću biti ovdje dokad ću moći. A mladima bih poručila da rade bilo što što ih veseli, ali raditi treba. Mi stariji možemo pomoći, ali trebaju postati sami svoji gazde – zaključila je varaždinska cvjećarica.