Ovim putem želim se osvrnuti na članak u Varaždinskim vijestima, a i na članak u Regionalnom tjedniku o stalnom napadanju gvardijana župe Sv. Vida fra Miju Šarčevića, piše u najnovijem reagiranju župljana župe Sv. vida.

>>Vrije kod kapucina: “Gvardijan je Bog i batina, zabranio je druženje vjernika, nema kave ni predavanja“

U nastavku reagiranje donosimo u cijelosti:

Kao jedan od župljana ove moje župe s povećim vjerničkim životom nikako ne mogu ostati ravnodušan na reakcije „šačice velikih mislilaca i teologa” koji pišu kako ih sadašnji gvardijan tjera van iz crkve. Točno je da se svake nedjelje iza mise u 10 sati okupljala šačica ljudi s pater Bonom na kavi u toj maloj prostoriji na razgovoru i razglabanju tema koje i nisu puno pripomogle povećanju broja vjernika. Iza njih je ostao „nered” koji je trebao poslije netko i počistiti (šalice od kave, mrvice od keksa ili kolača). Ne znam je li netko od njih kupio ili dostavio kolače ili kekse, ali znam da su sve to priuštili braća Kapucini.

Korizmene srijede se ne održavaju već nekoliko godina, jer je zainteresiranost pala, pa nema potrebe za tim. Nažalost mladih nema, vrijeme je učinilo svoje.

Oni bi kao vjernici trebali znati da braća Kapucini ne dobivaju plaću kao što „mislioci i teolozi” govore odnosno pišu u svojim blaćenjima gvardijana, već se crkva i samostan održava isključivo prilozima i darovima vjernika. Toliko o tome.

Došavši u Varaždin na svećeničku službu a samim time i na funkciju gvardijana fra Mijo unio je neke promjene u život samostana, a na to ima pravo, jer je samostan kuća njega i ostale braće koji žive u njoj. Samim time on u svojoj kući donosi red i propise i nitko mu nema pravo prigovarati kako će se živjeti. Došavši u Varaždin u crkvi se mnogo toga promijenilo, i to na bolje. Crkva izgleda nikad urednija i otvorenija za sve vjernike koji se sada ponovno vraćaju na svete mise. Uredio je parkiralište za vjernike u dvorištu, uredio je dvorište na ulazu u crkvu, obnovio samostansku ogradu, obnovio samostanske sobe koje nisu bile godinama obnavljane, promijenio kompletno postrojenje za grijanje i da ne nabrajam sva ostala dobra djela koja su iza njega i koja će učiniti u vremenu koje dolazi. U svemu tome ima potporu ljudi koji su donacijama, prijateljstvom, poznanstvima ili na bilo koji drugi način uvelike tome pripomogli.

Međutim, u svim tim radovima nisam primijetio da se netko od tih velikih „mislilaca i teologa” na bilo koji način ponudio da možda svojim prijateljstvom i poznanstvima pripomogne u svim tim radovima ili uređenju crkve (samim time umanji troškove).

Važno je da se oni kao veliki vjernici obrušavaju na gvardijana. Pitam se gdje su njihova djeca ili unuci; viđamo li ih na misama (čast izuzecima), vidimo li ih u čišćenju crkve ili bilo kojoj drugoj akciji. Odgovor je NE. Samo da im napomenem da crkvu održavaju čistom i urednom članovi pjevačkog zbora „VIA“, dakle mladi ljudi, koji svaku subotu svoje slobodno vrijeme daruju samostanu. Ne samo što održavaju crkvu već svojim pjevanjem na misama, pogotovo na misi u 12 sati donose radost i ljepotu služenja Bogu. Zato i ovim putem njima jedno veliko hvala. Treba se zahvaliti i gospođi koja svakodnevno svira na misama (u svoje slobodno vrijeme) i brine o cvijeću (zajedno sa cvjećaricom). Treba se zahvaliti i kuharicama koji vode brigu o kuhinji. Svi su govorili da će kapucini i samostan odlaskom časnih sestara propasti. Ali gle čuda, samostan je oživio i živi punim plućima. Treba ovdje zahvaliti i svima ostalima (neću ih nabrajati jer ih ima podosta) koji se odazovu na poziv gvardijana fra Mije kad god nešto treba za dobrobit samostana.

A gdje su u to vrijeme ovi koji blate i prigovaraju gvardijanu? Vjerojatno negdje na kavici jer ih u to vrijeme nema u crkvi.

Ovaj samostan nikad nije bio bliži i otvoreniji svojim vjernicima nego što je sad. Nitko ne tjera vjernike iz crkve, kao što oni tvrde, nego se iza mise uvijek može navratiti „pod strehu” na čašicu rakijice razgovora, koji kolačić (ne znam je li koja rakijica došla i od njih), malo popričati, steći možda nova prijateljstva, predložiti neke nove ideje.

Zato bih zamolio sve ove koji prigovaraju gvardijanu da mu se duboko ispričaju, ako treba i preko glasila (ako mogu pisati o nebitnim stvarima mogu pisati i ispriku) i pomognu da naša crkva i ovaj samostan idu još više u bolju budućnost.

A naš gvardijan, fra Mijo Šarčević, ima punu podršku za sve ono što još namjerava učiniti i nećemo dozvoliti da ga se tako vrijeđa.

S poštovanjem,

Župljanin župe Sv. Vida