FOTOIvan Agnezović

Nuša Bunić, Smiljana Srnec i Ksenija Topolovčan teoretski mogu zajedno prošetati zatvorskim šetalištem. No, jesu li ikada imale priliku međusobno se pogledati, znaju službenici osiguranja koji slažu raspored i iz visokog tornja nadgledaju šetnje. Za nas je to ostala sigurnosna tajna. Čak i ogoljeno dvorište, lišeno svakog traga ugodnog prostora, čini se privlačnom “alejom” nakon 12 sata boravka u ćeliji.

Istražni zatvor u Varaždinu privremeni je dom triju najpoznatijih žena hrvatske crne kronike. Nuša Bunić, Ksenija Topolovčan i Smiljana Srnec već su neko vrijeme pod istim krovom. Sve su tri optužene za najteža kaznena djela, ubojstva. Nuša Bunić (22, Varaždin) je u zgradi smještenoj iza Općinskog suda u Varaždinu najduže. Ovih će dana proći dvije godine otkad je pritvorena zbog ubojstva bivšeg dečka Nikole Tureka, za što je nepravomoćno osuđena na 12 godina zatvorske kazne, Ksenija Topolovčan (31, Đurđevac) je nožem izbola muža Mirka na spavanju i također nepravomoćno dobila 10 godina zatvora, a Smiljana Srnec (45, Palovec) je pod istragom da je prije 19 godina ubila sestru Jasminu Dominić i stavila je u zamrzivač, gdje je pronađena u veljači ove godine. Dok čeka rasplet svojih životnih i sudskih drama, medijski eksponirana trojka dane provodi u zgradi u samom centru Varaždina. Uz njih, tu je još 119 zatvorenika, od kojih je 12 žena.

Labirint

Iako se radi o objektu kroz koji su prošli neki od najzloglasnijih hrvatskih kriminalaca, čak ni sami Varaždinci često nisu sigurni „gdje je zapravo taj pritvor“. Iako je zatvor usput do popularne Offertisime, nekoliko metara visok kameni zid s kolutovima bodljikave žice na vrhu iz nekog razloga prolaznici previde. Čak i oni koji uoče negostoljubivi eksterijer, uglavnom se čude kako u tom „malom prostoru“ boravi 122-oje ljudi. Radi se o još jednoj optičkoj varci. Iako onako „zguran“ među kućama djeluje kao skučeni prostor, varaždinski se zatvor prostire na 1916 četvornih metara s čak 6000 kvadrata zelene površine.

Zgrada je, tvrdi se nenamjerno, izgrađena tako da se u njoj teško snaći. Puno je hodnika, prolaza, stuba i vrata. Zbog rešetaka na svakom koraku svi prostori djeluju vrlo slično i tko ne poznaje dobro objekt, začas se izgubi.

Zgrada zatvora podijeljena je na zatvorski dio i istražni zatvor. Kaznu zatvora ovdje služe zatvorenici s kraćim kaznama i za njih vrijedi drugačiji režim od onoga za pritvorenike. Ćelije (ili kako se socijalno korektno danas službeno nazivaju, zatvoreničke sobe) su od 7 do 22 sata otključane, zatvorenici se međusobno druže, dobrim ponašanjem mogu zaslužiti razne pogodnosti.

U istražnom je pak dijelu zatvora znatno stroži režim. Osobe pod istragom u zatvorskim ćelijama borave 22 sata dnevno. Preostala dva sata provode u šetnji, sat vremena ujutro i sat poslijepodne. Ovdje se ništa ne radi nasumce, pa ni šetnje.

– Raspored šetnji se radi vrlo pomno. Na šetnje se izlazi u grupama, a u istoj se grupi ne smiju naći suučesnici u djelu ili ljudi koji međusobno gaje netrpeljivosti iz bilo kojeg razloga. Također, kažnjenici neće nikad šetati s pritvorenicima – saznajemo pravila.

Zatvorenici mogu dva puta tjedno obroke naručiti iz restorana s kojima zatvor surađuje

Nuša Bunić, Smiljana Srnec i Ksenija Topolovčan teoretski mogu zajedno prošetati zatvorskim šetalištem. No, jesu li ikada imale priliku međusobno se pogledati, znaju službenici osiguranja koji slažu raspored i iz visokog tornja, najsličnijega onomu kontrolora leta u zračnim lukama, nadgledaju šetnje. Za nas je to ostala sigurnosna tajna. Čak i ogoljeno dvorište, lišeno svakog traga ugodnog prostora, čini se privlačnom „alejom“ nakon 12 sata boravka u ćeliji.

Iako, tek usputnom promatraču ni ćelije naizgled ne djeluju posebno strašno. Da u prostorijama s krevetima na kat, kariranim plavo-bijelim dekama, stolom uza zid i omanjem garderobnom ormaru prozor nije daleko više od ravnine očiju, bila bi to soba jednaka onoj u obiteljskom stanu s dvoje djece i manjkom stambenih kvadrata. Međutim, visina prozora prostor čini nelagodnim. Uza svaku se ćeliju nalazi i pripadajuća kupaonica pristojne kvadrature. Tu nema mjesta suvišnim stvarima, uglavnom tipičnima za ženske kupaonice.

Izgledom je to funkcionalan prostor, lišen svake spontanosti, ali u njoj se žene ionako neće duže zadržavati. Svaka kozmetika je, naime, osim higijenske, u istražnom zatvoru zabranjena.

– Sve u što se može upakirati nešto nepoželjno, iz sigurnosnih je razloga zabranjeno. Unutra se može svašta sakriti. No, sve potrepštine za osobnu higijenu su ne samo dozvoljene nego, ako osoba nema novce nabaviti ih sama, zatvor im je dužan osigurati ih. Imamo tu i brijačnicu, u kojoj jednom mjesečno dolazi brijač iz zatvora u Lepoglavi i šiša zatvorenike – govori voditelj službe osiguranja Dražen Šobak uvodeći nas u prostoriju s velikim kožnim, “retro” brijačkim stolcem koji je vidio i bolje dane. Žene ovamo uglavnom ne dolaze, one se, saznajemo, radije šišaju međusobno.

Varaždinski je zatvor sterilno čist jer pravilnik nalaže da se zatvorenici moraju brinuti o higijeni prostora u kojemu borave pa sve – od hodnika preko ćelije do kupaonice – moraju čistiti sami. Naša sugovornica, bivša pritvorenica, kaže da joj čišćenje u zatvoru nije teško palo. Štoviše. – Osnovno je pokušati ne misliti ni na što, a rutinski pokreti čišćenja dokazano su dobra terapija protiv stresa – upućuje nas kako se nositi sa psihom iza rešetaka.

Većih problema u istražnom zatvoru nema. Sukladno percepciji, žene su zahtjevnije i „cendravije“. – Žene se međusobno ne ponašaju drugačije nego na slobodi. Jednako se stvaraju „klanovi“, ima manje ili više popularnih, jednako se trača i svađa oko televizijskog programa – govori nam bivša pritvorenica. Upravitelj zatvora Slaven Funda i šef osiguranja Šobak usporedit će to s ponašanjem cimerica u bilo kojim okolnostima, zatvorskim ili svakodnevnim.

Naša sugovornica kaže da joj je danas na slobodi gledanje televizije mrsko. – Pretpostavimo li da od 22 sata u ćeliji spavamo osam, preostalih se 14 sati uglavnom gleda u ekran. To postane otupljujuće i zamorno – govori.

Što je na meniju?

Hrvatski zatvorenici imaju zakonom zajamčeno pravo praćenja TV programa, a gledaju se programi HTV-a, Nove TV i RTL-a.

– Budući da imaju pravo praćenja TV programa, dužni smo im osigurati i prijamnik, pa ga ima svaka soba. Televizor se gasi u 22 sata, a nedjeljom i praznicima u ponoć. Nema cenzuriranja programa – upoznaje nas s pravilima upravitelj Funda.

Televizija nije jedina razonoda u Istražnom zatvoru. Tu je i zatvorska knjižnica s nekoliko stotina naslova, između kojih su bestseleri, vjerska literatura, knjige na stranim jezicima, školska lektira… Ne možemo pronaći nijedan naslov kriminalističke tematike. Čuvari se smiju. Upravitelj Funda pojašnjava:

– Svi su krimići „vani“. To je omiljeni žanr u zatvoru – kaže.
Nema bojazni da će zatvorenicima čitajući krimiće pasti na pamet realizirati neku od naizgled lako izvedivih ideja. Samo je jedna osoba u zadnjih nekoliko godina pokušala pobjeći iz varaždinskog zatvora, ali naši sugovornici kažu da riječ „pobjeći“ ovdje valja koristiti s navodnim znakovima.

– Čovjek se za vrijeme šetnje pokušao popeti na zid, a što je više pokušavao, više se zapetljavao u bodljikavu žicu i vukao je na sebe. Nije to bio pokušaj bijega, nego želja za pažnjom – kažu naši sugovornici.

Zatvorenici Istražnog zatvora u ćeliji provode 22 sata dnevno, a preostala dva imaju pravo na šetnju. U nadležnosti su Suda.

Iako strogi pravilnik nalaže obroke s 3000 kalorija dnevno u tri obroka, rijetko se tko u zatvoru udeblja. Osim psihičke nervoze, zatvorenici u vrijeme šetnje imaju pravo na sportske aktivnosti, a najveći broj koristi teretanu, pa je to dobra prilika za dovesti se u formu. Ksenija Topoločan, Nuša Bunić i Smiljana Srnec nemaju tu priliku jer žene teretanu ne koriste.

A valjalo bi negdje potrošiti sve te kalorije iz, kažu bivši zatvorenici, ukusne zatvorske kuhinje. U zatvoru već desetljećima kuhaju iste kuharice i kažu da to rade isto kao i kod sebe doma „jer drukčije ne znaju“. Kosani odrezak koji je bio na meniju u dan našeg posjeta bio je veličine dvostrukoga ženskog dlana. – Prilog je restani krumpir i salata. Za večeru pripremamo kobasice s prilogom, a ujutro se jeo kruh s maslacem i pekmezom te čaj. Malo toga ostane na tanjuru, pa vjerujemo da im je ukusno. U mojih 25 godina staža u zatvorskoj kuhinji nikad nisam čula da je bilo pritužbi – govori nam jedna od kuharica, Božica. Pomažu joj dvojica zatvorenika, a dvojica su i u drugoj smjeni. Pomoćnik u kuhinji jedno je od tek 15 radnih mjesta u varaždinskom zatvoru. Jelovnike slaže posebno povjerenstvo od četvero ljudi, među kojima je i predstavnik zatvorenika. Poštuju se posebna pravila prehrane iz vjerskih ili inih razloga.

Tablete i duhan

Tko to želi, utorkom i četvrtkom može iz kantine naručiti hranu, ali i sve što mu treba a ne kosi se sa zatvorskim pravilima. – Mogu se naručiti i gotovi obroci iz restorana koji imaju dostavu – govori nam upravitelj Funda i, jasno, ne odaje o kojim je restoranima riječ. Zatvorenici ih, kaže, ionako rijetko koriste. – Nedavno je zatvorenik naručio osam kilograma paradajza i dobio ih je. Ne znamo zašto mu je toliko trebalo, niti smo pitali. Inače, nitko se u sobi neće častiti sam. Sve što se kupuje se dijeli, nepisano je pravilo – saznajemo. Po donošenju presude Nuši Bunić njezina je majka spomenula Nušinu brigu da ih njezin boravak u Istražnom zatvoru previše stoji jer ni ona ništa ne kupuje samo za sebe, nego dijeli s tri cimerice. Smiljana Srnec ćeliju dijeli s pet žena.

Boravak u varaždinskom zatvoru državu po osobi stoji 350 kuna

Uz duhan, u Istražnom zatvoru pritvorenici najviše „troše“ laganije tablete za smirenje i za spavanje. – To je u određenoj situaciji razumljivo, nije lako psihički se nositi sa situacijom i to je jedan od načina da se izdrži dugoročni pritvor – rekao je psihijatar kojeg su nakon izrečenog pravorijeka Nuši Bunić novinari pitali kako osobe podnose dvije godine pritvora u neizvjesnosti od ishoda. Kolica koja je medicinski tehničar gurao hodnikom prije ručka bila su poput dobro opskrbljene mini-apoteke.

Kad su Nuša Bunić, Ksenija Topolovčan i Smiljana Srnec, svaka u svoje vrijeme, stigle u varaždinski Istražni zatvor, prošle su standardnu proceduru – identifikaciju, temeljiti pretres, oduzimanje nedozvoljenih stvari (uključujući remenje i vezice za cipele na nekoliko dana dok se ne ukloni sumnja u suicidalne namjere), obvezan liječnički pregled u zatvorskoj ambulanti i na kraju su smještene u ćeliju.

Dani su im jednolični. Ustajanje je u 7 sati, do 7.30 je vrijeme za osobnu higijenu, slijedi doručak i između 8 i 13 sati su šetnje, svaka grupa po sat vremena. Potom je podjela terapije, ručak, opet sat vremena šetnje, podjela terapije, večera i u 22 sata gašenje svjetla.

Boravak u varaždinskom Istražnom zatvoru državu po osobi stoji 350 kuna dnevno, i to je, kaže upravitelj, skromno u odnosu na druge zatvore.

Činjenica da su domaćini najeksponiranijih zatvorenica u Hrvatskoj, od kojih je jedna osumnjičena za zlodjelo o kojem su izvještavali i svi svjetski mediji (Smiljana Srnec), nije promijenila baš ništa u svakodnevnoj zatvorskoj rutini.

– Mi smo profesionalci i na sve smo navikli – zaključuju Dražen Šobak i Slaven Funda. Ipak, kažu da u svojim karijerama još nisu imali priliku istovremeno skrbiti o toliko razvikanim zatvorenicima, bilo ženskim ili muškim.

Kako god bilo, Smiljana Srnec, Nuša Bunić i Ksenija Topolovčan će, neka prije, druga kasnije, napustiti zatvor u centru Varaždina. Budu li pravomoćno osuđene, kaznu mogu služiti jedino u ženskom zatvoru u Požegi. A u lijepom, obnovljenom dvorcu uvjeti su na zavidnoj razini, pa je trošak izdržavanja kazne hrvatskih zatvorenica i znatno skuplji za porezne obveznike.

Šef osiguranja na prvoj je liniji

Upravitelj Slaven Funda ima 35 godina i 2,5 godine radi u zatvoru u Varaždinu, kamo je došao iz lepoglavskog zatvora. U sustavu nije dugo, sedam godina, i po struci je socijalni radnik. Zato se njegova desna ruka, šef osiguranja Dražen Šobak, o zatvorenicima brine punih 30 godina. Kriminalist po struci dio je staža, 15 godina, odradio i u najpoznatijem hrvatskom istražnom zatvoru, zagrebačkom Remetincu. Ovaj je dvojac oslonac jedan drugom, a dok je Slaven Funda više vezan uz birokratsku proceduru i službena pitanja, Dražen Šobakje na „prvoj liniji“. On je u svakodnevnom kontaktu sa zatvorenicima, njemu se prvom obraćaju i često im je, ako nemaju posjete, jedina veza s vanjskim svijetom. Imaju li pritužbi, njemu će dati zatvorenu kuvertu, koju će on predati upravitelju. Ovaj je dužan zatvoreniku odgovoriti na prigovor u roku od 15 dana, a zatvoreni u Istražnom zatvoru će odgovor dobiti unutar tri dana.

Slaven Funda rješava žalbe i donosi odluke, a Dražen Šobak je na “prvoj liniji”

Dražena Šobaka zatvorenici nerijetko pokušavaju iskoristiti kao ispovjednika, međutim, on dobro odvagne situaciju radi li se o nekomu tko bi mogao „puknuti“, pa mu je potreba razgovarati, ili je samo riječ o razgovorljivoj osobi. – Već 29 godina radim ovaj posao i držim da sam dovoljno izverziran da prepoznam određene situacije. Štoviše, i dužan sam poslušati svakoga jer moj je zadatak prenijeti upravitelju što mu se događa na odjelu.

Komentari

Komentara