Na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u utorak, 30. siječnja, održana je svečana promocija monografije “150 godina kazališta u Varaždinu”, koju je s nekoliko suradnika uredila Vesna Kosec-Torjanac.

Riječ je bogato ilustriranoj knjizi koja na gotovo 300 stranica opisuje iznimno bogatu povijest zgrade koja je ujedno prvi kazališni projekt znamenitog austrijskog arhitekta Hermanna Helmera.

Spomenik arhitekture

U svojem uvodnom obraćanju prisutnima, intendantica Senka Bulić zahvalila je svima koji su uložili vrijeme i napor te pomogli u stvaranju ove monografije koja podsjeća da je varaždinskom građanstvu na početku sedamdesetih godina 19. stoljeća, kad se njegovim zauzimanjem počelo raditi na podizanju zgrade u kojoj će se stanovnici i posjetitelji Varaždina okupljati ne samo na kazališnim predstavama, nego i na balovima, koncertima, skupovima i zabavama, bilo itekako stalo do toga da se ona što prije i što bolje sagradi. Na nju se nadovezao varaždinski gradonačelnik Neven Bosilj koji podsjeća da su građani svojim donacijama i novcima financirali izgradnju varaždinskog kazališta koje, za razliku od nekih drugih, ima čak nekoliko scena.

– Helmer je za vrijeme građenja kazališta u Varaždinu upoznao Filipinu Levanić, kćerku postolara Levanića iz Dugog konca s kojom se, nekoliko godina kasnije, oženio. Oboje su gotovo do smrti svraćali u Varaždin, a nad njegovim pisaćim stolom uvijek je visjela fotografija varaždinskog kazališta – rekao je između ostalog varaždinski gradonačelnik.

Potom je varaždinski župan Anđelko Stričak ustvrdio da je upravo zgrada HNK Varaždin jedna od najljepših u gradu.

– Čestitam intendantici Senki Bulić i svima koji ovdje stvaraju, jer lijepi glas daleko se čuje… – poručio je župan.

Varaždincima je, srećom, tih davnih dana bilo itekako stalo i do toga gdje će se nalaziti i koliko će reprezentativna biti zgrada. Recenzent monografije, akademik prof. dr. sc. Boris Senker naglašava kako će čitatelji iz nje štošta doznati. Primjerice, koliko su građani bili pripravni novaca uložiti u zdanje, što su od zgrade očekivali i kakvom su je svečanošću otvorili, odnosno sami sebi darovali, te s kolikom su je pomnjom u sljedećih 150 godina održavali i obnavljali.
– Međutim, da ne idealiziramo prošlost, nerijetko i zanemarivali, i doživljavali kao financijski teret i najvećega krivca za manjkove u gradskoj blagajni – pokazuju i uvodni članci ove monografije, povezani u poglavlje “Zgrada varaždinskog kazališta”, a napisali su ih Ljerka Šimunić, Miroslav Klemm, Nenad Fabijanić, Ernest Fišer i, ponajviše, Vesna Kosec-Torjanac, ujedno i urednica monografije – napominje spomenuti teatrolog u recenziji.

I dodaje:

– Tema su njihovih priloga, bogato ilustriranih reprodukcijama relevantnih zemljovida, dokumenata, slika i fotografija, društveni i povijesni kontekst u kojem su počele pripreme za gradnju kazališta prema projektu Hermanna Helmera, na “nekadašnjem južnom grabištu, uz gradsko šetalište”, splet okolnosti u kojima je ono sagrađeno i otvoreno, potom u kakvom je stilu sagrađeno i, napokon, svečanost kojom je 1873. otvoreno kao dugo željeni te s velikim nadama i dočekani “hram umjetnosti a dobrom zgodom i narodnosti”, kako su pisale onodobne novine. Čita se u ovom dijelu monografije i o nedostacima, prije svega tehničke naravi, te zgrade u usporedbi s modernim kazalištima, i o njezinoj uporabi tijekom kriznih godina u neumjetničke svrhe, kao što su, recimo, novačenje i cijepljenje, ali i za javno slušanje gramofonskih ploča, projekcije filmova i izložbe. Dobivaju se ponajvažnije obavijesti i o trima obnovama – napose iscrpno i pregledno o sad već dvadesetogodišnjem procesu obnove koji je počeo 2005. i još traje – kojima je kazalištu vraćen prvotni sjaj, a pritom je ono osuvremenjeno: tehnika je modernizirana, gledalište postalo komfornije, Miljenko Stančić oslikao je strop iznad stubišta prema Velikoj koncertnoj dvorani… – nabraja Senker.

Razumije se da je kazališna zgrada stara 150 godina spomenik arhitekture, ali ona je i više od toga. Ona je, kao ključno mjesto susreta i razmjena, istodobno i skupni spomenar, podsjetnik na 150 godina društvenoga, kulturnog i političkog života u gradu, s gradom i za grad.

Identitet

– Kazalištem se grad predstavlja svijetu, u njemu se svijet predstavlja gradu. Kazalište jest zgrada koja je, ovdje u Varaždinu, uz nekoliko većih popravaka, obnova i preinaka, ušla u drugu polovicu drugog stoljeća svojega postojanog trajanja na, kako je rečeno, “nekadašnjem južnom grabištu, uz gradsko šetalište”. Ipak, Kazalište su ponad svega ljudi koji ga od posljednjih desetljeća 19. stoljeća održavaju živim, koji u njemu pripremaju, izvode i gledaju predstave. Tim su ljudima posvećena sljedeća poglavlja monografije: “Povijesni pregled razvoja kazališne umjetnosti u zgradi varaždinskog kazališta”, “Identitet varaždinskog kazališta” i “Grad – Kazalište”. Multidisciplinarni suradnički tim, sastavljen od stručnjaka za razna područja koja se u kazalištu dodiruju i preklapaju, ispisuje u tim poglavljima kroniku kazališnog života u Varaždinu od otvorenja zgrade do današnjih dana, nastojeći spomenuti sve koji su ga održavali svojim umjetničkim i organizacijskim radom, a posebno ističući one koji su izvornim doprinosom presudno utjecali na identitet varaždinskog kazališta. Tako Marijan Varjačić, Snježana Banović, Vesna Kosec-Torjanac, Ernest Fišer, Senka Bulić, Ksenija Krčar, Ljerka Šimunić, Petar Eldan, Dubravko Torjanac, Nataša Maričić, Zdenka Weber, Raymond Rojnik, Ivana Slunjski i Vladimir Krušić naizmjence govore o važnim odsječcima varaždinske kazališne povijesti od prvih pokušaja stvaranja stalnoga kazališta u 19. stoljeću, preko djelovanja Hrvatskoga dramatskog društva u Varaždinu uoči Prvoga svjetskog rata, Gradskog kazališta i boravaka osječkoga kazališta u Varaždinu u međuratnim godinama, kazališnom životu za Drugoga svjetskog rata te kontinuiranom djelovanju poluprofesionalnoga pa profesionalnoga i, napokon, nacionalnog kazališta od 1945. godine naovamo – ističe Senker.

Štoviše, izvješćuju o dramskom, napose kajkavskom, glazbenom i plesnom repertoaru, o kazalištu za djecu i mlade i Kazališnom studiju mladih, o scenografima, kostimografima, skladateljima, autorima plakata i dizajnerima, o suradnji s Varaždinskim baroknim večerima i Koncertnim uredom, o publici i kazališnim izdanjima…

Bogato ilustrirana

– Nisu u tim pregledima, dakako, izostavljen ni ravnatelji, odnosno intendantice i intendanti, ni glumice i glumci, a gotovo 180 imena nalazi se na popisu članova glumačkoga ansambla u koji su prvi članovi primljeni 1945., a najnoviji preklani i lani. Svoje mjesto dobivaju i redatelji, od kojih su trojica, Petar Veček, Georgij Paro i Vladimir Gerić, izdvojeni kao tvorci triju prepoznatljivih kazališnih “svjetova”, te redateljice, koje su na varaždinsku pozornicu donijele “žensko redateljsko pismo”. Fotografije s predstava i pokusa i reprodukcije dokumenata, kazališnih cedulja i plakata daju ovoj monografiji, jednako kao i cjeloviti repertoari svih družina i ustanova koje je ova zgrada udomila od 1898. do 2023. te popisi članova uprava i umjetničkih ansambala u dvama razdobljima, od 1915. do 1922. i od 1945. do 2023., daju ovoj monografiji i veliku dokumentarnu vrijednost. Zbog toga će ona postati nezaobilaznom literaturom za stručnjake što će se baviti hrvatskim kazalištem 19., 20. i 21. stoljeća. Kazališna zgrada stara stoljeće i pol njom je pak dobila najbolji mogući dar za svoju važnu obljetnicu – zaključuje Boris Senker.