Reagiranje na članak „U Prešernovoj je moglo biti više od 250 parkirnih mjesta, ali nije jer je nekim Varaždincima bitnije drveće od parkirališta“ (Regionalni tjednik, 1. 10. 2019.).

U današnje vrijeme kada gradovi Europe zbog klimatskih promjena troše milijune da zasade drveća i zazelene gradske površine, smanjuju asfaltne površine, u Varaždinu se radi upravo suprotno, kao što smo mogli pročitati u vašem članku, gdje se navodi da je „novouređeno parkiralište u Prešernovoj ulici dobar primjer kako treba rješavati problem parkiranja u pojedinim kvartovima“, koje se moglo još „proširiti za više od 50 dodatnih parkirnih mjesta“, te se građane naziva „gunđalima“ koja „uspijevaju opstruirati dobre projekte“ jer im „je smetalo uklanjanje nogostupa, zelenog otoka i nekoliko stabala“.

Zar je zaista bilo u planu uklanjanje ovog nogostupa, zelenog otoka i ovih stabala za dodatnih 50 parkirnih mjesta? Zar se zaista parkiralište trebalo proširiti do samih prozora stana?

Je li moguće da našoj „struci“ nije poznato da zelene površine i drveće poboljšavaju kvalitetu života u urbanim sredinama, da štite grad od zagrijavanja, da su „pluća grada“, a osim toga su i staništa nekih životinja? Zbog toga npr. Beč ima Zakon za zaštitu drveća, koji propisuje da se bez odobrenja Grada ne smije rušiti ni jedno drvo. Propisano je da se svako srušeno drvo mora nadomjestiti novima, čiji je broj određen prema opsegu srušenog debla. To znači da što je drvo koje se srušilo imalo šire deblo, to se mora posaditi više novih drveća.

Prema navedenom, pitam se na kojem je stupnju osviještenost varaždinskih „stručnjaka“ koji planiraju rušenje drveća, ali i onih koji na neki način vrijeđaju građane nazivajući ih „gunđalima“ zato što štite drveća?

Nažalost, „gunđala“ nisu uspjela zaštititi sva drveća, te se „pod nadzorom stručnih zaposlenika“ prilikom gradnje parkirališta nekoliko drveća doslovno osakatilo, otpilivši im korijene do samog debla.

Nadalje, u vezi s napomenom gosp. Krajcera u članku „da su problemi s parkiralištima za stanare višestambenih zgrada posljedica urbanizma i izgradnje višekatnica od 50-ih do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća“, bitno je reći da je Zavod za urbanizam već krajem 70-ih godina prošlog stoljeća za stambene objekte u Zagrebačkoj 13, 15, 17 i 19 odredio Urbanističke uvjete u kojima se pod točkom 5. navodi da je za navedene objekte “parkirališni prostor investitor (tadašnji SIZ za stambenu oblast i komunalnu djelatnost Općine Varaždin) dužan osigurati na parkiralištu s istočne strane objekata“.

Prema navedenom, postavlja se pitanje je li se u Prešernovoj ulici gradilo javno parkiralište ili se to parkiralište izgradilo u sklopu gradnje navedenih objekata za njihove stanare?

Također se nameće pitanje kako za navedene objekte u Zagrebačkoj ulici i objekte u Prešernovoj 2 i 4 s ukupno 361 stanom i nekoliko poslovnih prostora trenutno raspoloživih 250 parkirnih mjesta može biti „dobar primjer kako treba rješavati problem parkiranja u pojedinim kvartovima“ kad sam „GUP u Varaždinu propisuje osiguranje jednog i pol parkirnog mjesta po stanu kao uvjet za izdavanje građevinske dozvole“ (navedeno u članku).

Ako se već rješavaju problemi, kakvo je onda rješenje parkiranja dao Grad za stanare navedenih objekata koji često zbog „vozila sa strane“ ne mogu naći parkirno mjesto pored svog stana? Trebaju li sada ti stanari tražiti parkirno mjesto u drugim „kvartovima grada“?
Uzevši u obzir i ostale projekte (nedavni primjer Anine ulice), moglo bi se reći da se na ovakav način rješavaju i ostali problemi u Gradu Varaždinu.

Tako je npr. Grad Varaždin s jedne strane izradio EU projekt „CityWalk“ u cilju zdravijeg života u gradu poticanjem građana da više hodaju pješice i voze se biciklima, s druge strane u novosaniranoj Aninoj ulici upravo za pješake i bicikliste nisu bile projektirane odgovarajuće površine za njihovo sigurno kretanje. Suprotno smjernicama EU projekta, da se npr. uvođenjem gradskog prijevoza smanji broj vozila u gradu i time smanje štetne emisije CO₂, naša „struka“ gradi široke kolnike i parkirališta na svim mogućim zelenim površinama i ruši drveće, koje pridonosi smanjenju CO₂. Time se u gradu stvaraju polja asfalta i lima (automobila), pa se kod većine zgrada, umjesto na zelene površine, izlazi i/ili gleda direktno na parkirališta i kontejnere, kante za smeće.

Primjer je novoizgrađeno POS naselje, u kojem stanari također imaju problema s nedostatkom parkirnih mjesta.

Usporedba naselja u Beču (gore) i POS naselja u Varaždinu (dolje)

Ako se potreba za parkirnim mjestima bude i dalje ovako povećavala, pitanje je vremena kada će se doći na „ideju“ da se i Šetalište Vatroslava Jagića pretvori u parkiralište, kao što se srušio park na Kapucinskom trgu radi izgradnje podzemne garaže.

Jesmo li svjesni da se na ovaj način Grad doslovno pretvara u jedno sivilo?
Hoćemo li zaista biti zadovoljni takvim rješenjem parkirnih mjesta?
Ili je ipak ljepše i zdravije živjeti okružen zelenilom, kao što je primjer iz Beča, koji uspijeva očuvati zelene površine i na jedan zadovoljavajući način rješava problem parkiranja.

Zbog svega navedenog, ovim dopisom svim gunđalima želim reći jedno veliko HVALA što su spasili barem nekoliko stabala kod parkirališta u Prešernovoj ulici.

U nadi da će se i naš Grad Varaždin početi uređivati slijedeći pozitivne primjere ostalih gradova Europe i da će time drveće, osim na značenju, dobiti i primjeren životni prostor, te se neće više saditi u otvore koji su po veličini dovoljni za sadnju lukovica tulipana i narcisa, ali ne i drveća.

Marija Kovač-Schild

Komentari

Komentara

loading...