Samozatajni varaždinski urbani vrtlar i ekolog Dario Kocbek ne miruje ni kada jesen pokuca na vrata. Stoga je ovih dana odlučio dodatno proširiti svoj atraktivni japanski vrt s tri jezerca, koji privlači svojom ljepotom u svako godišnje doba.

Kao u Kyotu

Podsjećamo, Dario Kocbek više od dva desetljeća marljivo uređuje svoju zelenu oazu koja ne mu je pružila spokoj i priskrbila priznanja struke. Ljubav i strast prema vrtlarenju kod Darija je počela 1996. godine kada nakon 5 godina provedenih na ratištu, u mirnodopskim uvjetima izlazi iz profesionalnog sastava 7. gardijske brigade. To je bila logična odluka mladog nadnarednika, prekaljenog bojovnika koji je s kolegama – dočasnicima tijekom Domovinskog rata bio doslovno kičma hrvatske vojske. Međutim, ostale su mu posljedice trauma s kojima će se poput tisuća branitelja uskoro morati suočiti.

– S obzirom na to da je moja majka u to vrijeme išla u mirovinu, ponudila je da izaberem između obiteljskog posla i vojne karijere. Odlučio sam se za ugostiteljstvo i potom još 13 godina rukovodim poslovanjem popularnog Strniščaka. Nakon epizode s ugostiteljstvom i odlaska u vojnu mirovinu imao sam vremena surfati internetom. Srećom, naišao sam na stranicu koja je detaljno prezentirala predivne japanske vrtove u Kyotu od kojih mnogi okružuju tamošnje budističke hramove. Supruzi Nevenki obećao sam da ćemo imati takav jedan vrt. Naravno da me gledala s nevjericom jer dvorište je bilo “okupirano” gospodarskim zgradama. Međutim, uklonio sam sve objekte koji se nisu uklapali u moju viziju i prvo je pod mojim rukama nastalo jezerce. U toj najvećoj “bari” već 23 godine uživa i naša kornjača Biba – ističe Kocbek od kojeg doznajemo da mu je godinama velika podrška u borbi s posttraumatskim stresnim poremećajem bio prim. dr. sc. Ivan Krpan.

Riječ je o iznimno stručnom psihijatru koji je dobro razumio kakve su ratne strahote proživjeli hrvatski branitelji.

– Pokraj mene je na različitim terenima u Domovinskom ratu poginulo 12 kolega i razumljivo je da su ostale velike traume. U mojem slučaju, između ostalog rezultirale su nesanicom pa i danas jako malo spavam. No, nisam si dozvolio da medikamenti od mene naprave nekakvog “zombija” i stoga već više od dva desetljeća svo slobodno vrijeme posvećujem brizi o ukrasnom grmlju i cvijeću – objasnio je objasnio je ovaj 56-godišnjak koji je nakon prvog, brzopotezno uredio još jedno manjeg jezerca kojeg danas u dvorištu više nema.

Prava uživancija

Preostalima je raznolikim sadnicama ukrasnog patuljastog grmlja i drveća ukrasio obale, dok u jezercima plutaju lopoči i rase različito vodeno bilje.

– Japanske vrtove je nemoguće urediti za godinu dana. To si mogu priuštiti samo tajkuni koji mogu platiti bezbroj vrijednih ruku – kroz smijeh kaže naš sugovornik koji svim znatiželjnicima rado savjetuje kako vrtlarenjem osigurati bijeg od gradske vreve.

Otkrio nam je da u vrtu ima posađene ukrasne kovrčave vrbe, magnolije, borove, javore, bijeli hibiskus, rododendrone, azaleje, žutiku, ukrasne trave, hostu, tise, hamaciperise i bezbroj različitih trajnica. Štoviše, kod njega u Turčinu iznenađujuće dobro uspijeva i šimšir koji je posađen oko cvjetnih lijeha.

– Buxus je dosta osjetljiv na bolesti, a napada ga i šimširov moljac. Nažalost, od travnja do listopada potrebno ga je svaka dva tjedna prskati insekticidima ili mu nema spasa. Posadio sam dosta juniperusa, tuja, a okućnicom s ulične strane dominiraju soliterno posađen čileanski bor (Araucaria araucana) te topiary – veli umirovljeni branitelj zlatnih ruku.
Iznimno je vješt u orezivanju i oblikovanju ukrasnog drveća, a baš taj segment vrtlarenja neizostavan je u tzv. “pravocrtnim” francuskim vrtovima.
– U japanskom vrtu prisutno je puno raznolikosti, dok su francuski – renesansni vrtovi uređeni “kao po špagi”. Imao sam dovoljno mjesta za uređenje dva tematska vrta u kojima ne nedostaje žubor vode. Ti minijaturni vodoskoci daju poseban užitak te pridonose atmosferi koja opušta i sve naše goste – govori naš domaćin o vrtu u kojem se pretapaju svjetlo i sjena.
Našlo se u njemu mjesta za ukrasnu ljesku i bonsai o kojem vodi brigu 10 godina. Nažalost, potonji je usamljen jer Dario svoju zbirku patuljastog drveća, koje se uzgaja prema japanskim metodama, poklonio prijateljima.

Bez alata nema zanata

Zavirili smo i u njegovo spremište alata prepuno motika, lopata, grablji, vrtlarskih škara…
– Više cijenim klasične škare, jer bez njih nema uspjeha kod oblikovanja ukrasnog drveća i grmlja. Motorne škare ubrzavaju proces, ali tada izostaje preciznost. Iako imam akumulatorske, u poslu oblikovanja ukrasnog drveća i grmlja ostao sam “tradicionalist” – rezolutan je Kocbek.

Dodajmo da njegova obitelj obožava roštiljati i objedovati u vrtnoj nadstrešnici koja ima i funkciju pergole. Pritom im se pruža pogled na prekrasne japanske lanterne različitih veličina iz kućne radinosti. Sve su mobilne i premještaju ih po potrebi radi osebujnog noćnog ugođaja.
– Ograničen sam prostorom te namjeravam srušiti dio spremišta za alat. Uredit ću i mali vrt za meditaciju, a više detalja o tom projektu zasad vam neću otkrivati. Posjetite me iduće godine, dotad će i metalna dvorišna ograda nestati. Naime, zamijenit će je osebujna konstrukcija od čvrstih bambusovih štapova… – zaključio je Dario Kocbek.