GibiGib

Svjetska putnica, ljubiteljica planinarenja i međimurska avanturistica Vesna Perhoč rođena je u Čakovcu, gdje je završila osnovnu i srednju školu te diplomirala na Pedagoškoj akademiji, današnjem čakovečkom Odsjeku Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U međimurskome „glavnome gradu“ živi sa suprugom i kućnim ljubimcima, dok sin i snaha žive te rade u Zagrebu. Već gotovo 30 godina radi u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu. Kako kaže, voli biti u pokretu i učiti nove stvari. Dodaje da je prije puno planinarila, dok danas više šeće. Dosad je otrčala dvije humanitarne utrke „Wings for life“, propješačila Camino de Santiago, popela se na 5600 metara nadmorske visine na Coropuni u Peruu, hodala po Icecapu na Grenlandu, bila u gostima kod nomada u Mongoliji te u džungli s orangutanima… Posjetila je Uzbekistan, Turkmenistan i Indiju, a 15. siječnja je u čakovečkoj Knjižnici „Nikola Zrinski“ održala i putopisno predavanje „Čudesna Indonezija“ o zemlji koja ju je posebno oduševila.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kako biste se opisali u tri riječi?
Kad su tri riječi u pitanju onda mi odmah padaju na pamet „žena, majka, kraljica“… (smijeh) Šalim se. Tri riječi su mi nekako premalo… Žena sam, i majka, i kći, i sestra i prijateljica, učiteljica i putnica, ljubiteljica životinja i prirode… Ne znam što bih stavila na prva tri mjesta.

Što je za vas uspjeh u životu?
Bez obzira što ti se događa u životu, ostati čovjek, biti svjestan kako sebe i svojih potreba, tako i onih koji te okružuju i njihovih potreba.

Vaš moto u životu?
„Odvaži se i kreni.“

Šetnje i volontiranje

Vaši uzori u životu?
Moj otac i majka, mali ljudi koji nalaze snage svakodnevno se uhvatiti ukoštac s onim što ih čeka, nasmijati se i ići dalje.

Roman ili poezija?
Danas roman, manje čitam poeziju. S vremena na vrijeme volim pročitati Ujevića.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Romane „Ciganin, ali najljepši“ te „Črna mati zemla“ našega Kristiana Novaka, knjige Martine Mlinarević, Zusakove „Kradljivicu knjiga“ i „Ja glasnik“, „Posljednju ljubav babe Dunje“ Aline Bronsky…

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Martinom Mlinarević, divnom ženom, te Gibonnijem kao osobom koja širi tu neku humanu, pozitivnu energiju, a ipak ostaje vjerna sebi.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Šećem sa svojom ljubimicom, kujicom Ninom, slikam, čitam, povremeno volontiram u Dnevnom boravku djece „Dr. Antun Bogdan“, odem na kazališnu ili kino predstavu, s prijateljicama na kavu… Jednom godišnje odem, kako ja to zovem, na „grande“ putovanje.

Što vas može rasplakati?
Gubitak najbližih i patnja. Rasplačem se i nad scenama u filmu, osobito gdje se radi o životinjama ili djeci.

Kulturni šok

Koja su mjesta ostavila najjači dojam na vas?
Hm. A koja nisu? Od našega Dubrovnika i općenito Hrvatske, preko Camina u Španjolskoj, Chamonixa u Francuskoj pa do onih dalekih: piramida u Egiptu i Doline kraljeva, Buhare i Samarkanda u Uzbekistanu, Ashgabata u Turkmenistanu, Puta svile… Dojmili su me se hodanje na Inkatrailu do Machua Picchua, Ausangate treking u Peruu, nepregledna prostranstva Mongolije, prekrasni Island, fascinantni Grenland, Ladakh u Indiji, džungle na Borneu, posebnom aurom okružen Bali…. Sva ta mjesta ostaju kao zabilježeni dio moje karte života. Svako je na svoj način posebno i drukčije.

Jeste li ikad doživjeli veliki kulturni šok?
Jesam. Pretprošle godine u starom dijelu Delhija. Iako radim s djecom koja većim dijelom žive na granici siromaštva i na neki način znam kako je to, strašno je bilo vidjeti dijete koje hoda po smetlištu usred grada i skuplja stvari, ljudi kojima je dom karton na pločniku, prosjake bez udova koji prose…

Što ste naučili radeći u školi, a što na putovanjima?
Radeći u školi naučila sam da biti učiteljica znači podučavati primjerom, da treba biti strpljiv, imati otvoreno srce i um, da svako dijete zaslužuje priliku za uspjeh, da bi se mi odrasli mogli ugledati na djecu koja nisu opterećena predrasudama, pretvaranjem i raznim kalkulacijama. Na putovanjima sam naučila da različitost obogaćuje, da poštujući druge i mi zadobivamo poštovanje, da moja osobna pravila nisu jedina koja vrijede, da je bogatstvo ugostiti putnika namjernika i ponuditi mu ono što imaš…

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
E, sad. Nisam o tome razmišljala. Nekako nisam sklona takvoj konstataciji, više bih rekla da nam se netko ili nešto može svidjeti na prvi pogled, a da je ljubav ipak nešto dublje.

Što je najvažnije u vezi?
Poštovanje, razumijevanje, povjerenje.

Kuharska obitelj

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Skočiti s padobranom. Roniti.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Ovisno o prilici i raspoloženju. Nekad jedno, nekad drugo. Budući da sam iz „kuharske“ obitelji (mama je bila kuharica, brat je kuhar), dobro pripremljena hrana nam je važna stavka u životu.

Omiljeno jelo?
Što sam starija, sve više domaće, međimursko: pretepeni grah, kiselo zelje, sve s vrhnjem, razne juhe…. Volim i mediteransku kuhinju te isprobavati nove okuse.

Omiljeni kolač?
Nije kolač, ali je sladoled. Od bučinih sjemenki, badema, lješnjaka, pistacije… Onaj pravi, kalorijski bogat! (smijeh)

vesna perhoč

Meditacija

Omiljeni način opuštanja?
Šetnja s psom. Meditacija.

Vaš idealni odmor je…
… boravak u prirodi: u šumi, na planini, na rijeci, moru…. Daleko od gužve, buke, ljudi.

Prava žena nikad ne smije…
… ne bih rekla prava žena, jer nema pravih i nepravih. Općenito za sve mislim da moramo biti ono što jesmo, ne pokušavajući biti netko drugi. Današnji mediji i način života stalno nam serviraju što sve moramo imati, kako moramo izgledati, što moramo jesti…. Mislim da je ipak najvažnije pronaći mir u sebi, okružiti se onima koji su nam važni i u svakom danu pronaći ono što nas veseli. I biti zahvalni.

Gdje se vidite za 10 godina?
Tko zna… ali dok me god zdravlje bude služilo, putovat ću!

Komentari

Komentara