Je li izbjegavanje suočavanja s vlastitom poviješću, poglavito onom iz skoro polustoljetnoga totalitarnoga komunističkog režima, od velikog broja Hrvata napravilo licemjere s negativnim stavovima prema emigrantima?

Odgovor na ovo pitanje je potvrdan, jer kako drugačije objasniti činjenicu da je jedva nešto više od polovice hrvatskih građana spremno pružiti utočište strancima s njihovim kulturnim naslijeđem? I to takvim kakvo je.

Politički progon

Podsjećamo, u poslijeratnoj socijalističkoj Jugoslaviji političke i ekonomske prilike bile su potpuno neprihvatljive za dio stanovništva. S obzirom na to da legalno iseljavanje iz Hrvatske prije 70 godina nije bilo dozvoljeno, broj ilegalnih emigranata enormno je rastao. Premda pojedine političke opcije u današnjoj Hrvatskoj zbog svog naslijeđa nastoje uljepšati sliku o bivšoj Titovoj Jugoslaviji, temeljenoj na doktrini po kojoj je socijalizam napredniji sustav od onoga na zapadu, to im prolazi jedino kod onih koji nemaju pojma što su legendarna „Trumanova jaja“. A po tim jajima u prahu i ribljem ulju mirisali su Međimurje i cijeli varaždinski kraj, iz kojih je staro i mlado bježalo zbog katastrofalne ekonomske situacije, političkog progona, izbjegavanja višegodišnjeg služenja u JNA te inih razloga s kojima novonastala crvena buržoazija nije imala problema. Naime, kneževe socijalizma štitila je UDB, zloglasna Uprava državne bezbednosti, na čijem čelu je stajao Titov ratni general i vjenčani kum Aleksandar Ranković. Stvarne razmjere UDB-ina i komunističkog terora do današnjeg dana ne uspijevaju razotkriti ni povjesničari, zbog sustavnog ograničavanja uvida u dosjee nastale radom Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske. No, jako dobro ga oslikavaju iskazi međimurskih i varaždinskih emigranata, koji su itekako radoznalim istražiteljima Međunarodne organizacije za izbjeglice opisivali život u državi u kojoj, primjerice, supruge cinkaju muževe koji se ne žele učlaniti u Partiju… U toj žabokrečini čak su i krojači bili prisiljeni špijunirati mušterije, svoje prijatelje i članove obitelji te ih kao nepoćudne prijavljivati režimu!

Dok težaci okopavaju trsje, na Varaždin Bregu se 1951. nenadano ukazao maršal

– Austrijsku granicu prešao sam ilegalno 5. siječnja 1960. godine kod Šentilja s Verom V. i zadnje dvije godine radio sam u mariborskoj građevinskoj tvrtki Gradis, za mjesečnu plaću koja je iznosila mizernih 14.000 dinara. Na bijeg me prisilila neimaština u kojoj živim sa suprugom i dvogodišnjom kćeri te situacija koju je skrivio moj otac. Naime, on je neko vrijeme radio u Varaždinu kao krojač, ali je istovremeno morao špijunirati za UDB-u. S tom zadaćom je 1947. godine premješten u Čakovec. No, 1950. godine postaje profesionalni špijun, a samo godinu dana kasnije završio je u zatvoru. Razlozi mi nisu poznati, ali je uspio pobjeći iz istražnog zatvora u Varaždinu u Italiju. Ondje nije uspio ishoditi azil, te je vraćen i ponovno pritvoren u Zagrebu. Čim je pušten, bježi od komunista u Austriju i na kraju postaje slobodnim čovjekom u Njemačkoj. Moja majka se često sukobljavala s njim jer nije mogla prihvatiti činjenicu da denuncira Hrvate. Zbog očeva uspješnog bijega na Zapad, o čemu je pismom obavijestio moju majku, UDB-a je nekoliko godina sprečavala bilo kakvo moje zaposlenje u Jugoslaviji… – izjavio je 26-godišnji Ivan Š. iz Nedelišća austrijskom istražitelju. U njegovu slučaju, to je bio pravi stručnjak – dr. sc. C. B. Petersen, koji je osporio traženje azila uz primjedbu kako sumnja da je imao „ljubavnu aferu tijekom bijega s prilično atraktivnom pratiljom“! Ovakvo postupanje zaposlenika IRO-a (International Refugee Organization) donekle je razumljivo jer je tih godina prosječni broj jugoslavenskih izbjeglica koji su tražili utočište u Austriji i Italiji dosezao i po 2000 ljudi mjesečno. To je nesumnjivo predstavljalo velik financijski problem za te države, a ilegalni emigranti iz SFRJ neprekidno su pristizali, svaki sa svojim razlozima. Među njima je bilo i trudnica, poput Drage Ž., rođene 1939. u Nedelišću.

Zagorci su protiv komunista, mi Hrvati vam toga ne volimo

– Tražiteljica azila je već sedam mjeseci u drugom stanju. U Štajersku je stigla sa zaručnikom Franjom C. jer njezini roditelji ne dozvoljavaju vjenčanje. Riječ je, naime, o takvim komunistima koji ni pod koju cijenu ne pristaju da ovaj par obavi crkveno vjenčanje – zapisao je u svom izvještaju 1957. godine zgroženi zaposlenik Socijalne službe u Bad Radkersburgu.

Vrsni pekar Rudolf Čeh iz Jakopovca odveden je na prisilni rad u Njemačku. Doznavši da su komunisti na vlasti, odbio je 1945. repatrijaciju.

Frizer reakcionar

Uskraćivanje prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti nagnalo je 1958. godine još jednu Međimurku na bijeg iz tamnice naroda.

– Religiozna sam poput mojih roditelja i meni je normalna stvar odlazak u crkvu na nedjeljnu svetu misu. No, partijski šef tvrtke u kojoj sam radila pozvao me na razgovor i pritom mi poručio da sam „zaostala, i kako je za mene puno bolje da nedjeljom radim umjesto da se molim u crkvi“. Još je dodao da u crkvi „neću zaraditi plaću“. Na to nisam pristala, pa mi je iz dana u dan dodjeljivao sve teže poslove. Pod takvim okolnostima nipošto ne želim nastaviti živjeti i raditi u Jugoslaviji – tužila se IRO-u tada jedva 17-godišnja Čakovčanka koja je austrijsku granicu uspjela prijeći kod Rabensteina, i to noću bez vodiča. Iz potpuno drugih pobuda, na dalek i neizvjestan put u bolji život krenuo je još jedan junak naše priče, Josip H. iz Belice.

– Na austrijsko tlo stupio sam 29. rujna 1959. kod Grassnitzberga u 4 sata ujutro. Moja satnica na poslovima pomoćnog radnika u Žalcu (Slovenija) iznosila je 35 dinara i jedva sam preživljavao. Odluku o bijegu na zapad donio sam istog trena kada mi je prijatelj otkrio tajnu da radnik u Austriji u mjesec dana zaradi više novaca nego ja radeći cijelu godinu – rekao je istražiteljima 16 -godišnji mladić, koji je na kraju s dvojicom sumještana vraćen kući.

Više sreće s traženjem azila i financijske pomoći imao je Ignac G. iz Lopatinca (1919.), koji je odmah nakon oslobođenja u svibnju 1945. godine dobro upoznao ozloglašene komunističke kazamate. Naime, s obzirom na to da se nije uspio pridružiti partizanima, mobilizirala ga je okupatorska mađarska vojska.

– Premda sam po struci frizer, u vojsci me raspoređuju u obavještajnu službu. Novoj vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji to je bilo dovoljno da me tri godine zatoči u lepoglavskoj kaznionici. Po odsluženju kazne pokušao sam raditi svoj ili bilo kakav posao, ali to se ispostavilo nemogućim. UDB-a me pratila na svakom koraku jer sam im bio „sumnjiv kao reakcionar i klerikalac“. Stoga sam se morao jednom ili čak tri puta mjesečno javljati u sjedišta Uprave državne bezbednosti – tužio se ovaj 34-godišnjak službenicima pravosuđa u njemačkome Nürnbergu.

Tito sa svitom na ulazu u Čakovec 1977. godine (MIJ)

Iz dosjea Ivana M. (Čakovec, 1931.) doznajemo pak da je za odbijanje učlanjenja u Komunističku partiju Jugoslavije pojedincima prijetila polugodišnja zatvorska kazna, a iz onog Marije M. (Čakovec, 1935.) da je još gore bilo religioznim tvorničkim radnicama, „koje varaju apolitični muževi“. Sve to vrijeme lokalne vlasti u Međimurju i Sloveniji predano su radile na sprečavanju bijega očajnih, često progonjenih ljudi u inozemstvo. Njihove metode obuhvaćale su nadzor granica i zatvorske kazne. A kako je izgledao jedan udbaški lov na žrtvu opisao je Ivan Š. iz Nedelišća.

– Moji problemi s vlašću počeli su pri nastavku mog obrazovanja na Ekonomskoj školi u Zagrebu. Sve je kulminiralo 1951. godine, kada me doušnici iz Državne tvornice za proizvodnju parnih kotlova prijavljuju miliciji za kritiziranje KPJ. Vjerojatno su znali i da sam partijskom sekretaru više puta poručio da ne pristajem na članstvo u njihovoj organizaciji. Stoga šalju četvoricu udbaša da me uhite u stanu, ali sam se spasio skočivši kroz prozor i istog dana (9. kolovoza 1951.) bježim u Austriju – istaknuo je tada 21-godišnji mladić.

Pobjegao komesaru

Zbog konfiskacije imovine i drugih prijetećih represalija od strane komunističkih vlasti, slobodan rad i život na zapadu su potražili Lovro V. (Čakovec, 1930.) i Friedrich Anton W. (Čakovec, 1925.), koji je godinama radio kao konobar u kavani Geze Legensteina. Dodajmo da se čak ni od 1950. godine, otkad se Jugoslavija odmakla od „etatističkog centralizma“ krenuvši putom tzv. „samoupravnog socijalizma“, društvena situacija nije nimalo popravila. Iz države koja je i u gospodarstvu namjeravala napraviti odmak od svog uzora SSSR-a, bježali su i vrsni sportaši. Među njima je bio i 22-godišnji Stjepan Mađar, legenda varaždinskog hokeja.

– Još kao zagrebačkog studenta pozivali su me komunisti na sastanke svojih organizacija, za koje nisam želio ni čuti. Pobornicima režima je smetalo što nedjeljom odlazim u crkvu na svetu misu i to su samo neki od razloga zašto sam odlučio zatražiti azil na zapadu. Za to mi se pružila prilika kada sam, kao član jugoslavenske ekipe u hokeju na ledu, u veljači 1951. godine četiri dana boravio u Kitzbühelu i Klagenfurtu. Odbio sam poslušati zapovijed partijskoga komesara koji je poslan s nama na put. A taj nam je zabranio bilo kakav razgovor sa zemljacima koji su još 1945. stigli u Austriju kao izbjeglice od komunističkog režima – otkrio je između ostaloga salzburškim istražiteljima IRO-a čovjek čije je ime trebalo biti izbrisano iz kolektivnog sjećanja i onog o povijesti sporta u Varaždinu.

U strahu od komunista iz grada na desnoj obali rijeke Drave svibnja 1945. godine otišao je u emigraciju hrvatski domovinski i iseljenički književnik i novinar Stjepan Hrastovec.

Prvo se dokopao Austrije, a potom i Kanade, ali tek nakon što je međunarodnoj komisiji u Innsbrucku otkrio da se opravdano boji repatrijacije u gnijezdo udbaša. Naime, nakon diplome na zagrebačkom Pravnom fakultetu, bio je novinar – dopisnik hrvatskih listova iz Mađarske. Radio je kao urednik u „Luči“ i „Hrvatskoj straži“.

Književnik zidar

– Još kao student bio sam član Katoličkoga križarskog bratstva i član Mačekovog HSS-a. Stoga imam dovoljno razloga strepiti od progona zbog vjerskih i političkih stavova… – naglasio je Hrastovec, koji je, baš poput poglavnika Ante Pavelića, u emigraciji neko vrijeme radio kao zidar.

I među prebjezima iz varaždinskoga kraja prednjačili su mladi ljudi, koji su se bijegom u zapadnoeuropske i prekomorske zemlje nadali ostvarenju sna o lagodnijem i slobodnijem životu. Oni stariji morali su spašavati goli život, poglavito ako su bili vlasnici tvornica, prodavaonica ili vrijednih nekretnina. Tako je obitelji Zvonimira Kralja (Varaždin, 1899.) u Zagrebu oteta tvornica parfema, kuća u Gajevoj 25, a u Čazmi pilana i brojne druge nekretnine.

– Cijelo vrijeme rata potajno sam pomagao njihov narodnooslobodilački pokret. Ustaške vlasti su me i zatvarale radi izrazitog anglofilstva (1931. izabran za potpredsjednika Engleskoga kluba u Zagrebu). Toliko sam se radovao ulasku partizana u Zagreb, a onda sam shvatio da oni nemaju nikakve veze s hrvatskim antifašizmom. Cilj im je bio dokopati se vlasti i tuđe imovine. Komunisti su razgrabili i moju, a ponudili su mi „zauzvrat“ mjesto predsjednika Gospodarske komore u Zagrebu. Stoga sam odlučio spasiti obitelj već u srpnju 1945., kada pod krinkom nabavke robe odlazim u Trst. Srećom, poznanik iz Crvenoga križa nabavio mi je uvjerenje da bolujem od trbušnog tifusa, pa su komunisti dozvolili mojoj ženi i kćeri žuran posjet. Makar sada nemamo novaca, u Jugoslaviju se više nipošto ne vraćamo – rekao je uništeni poduzetnik, koji se na kraju skrasio u Argentini.

Krali i svojima!

Bilo bi jako zanimljivo doznati u čijim su sve rukama završile njegove nekretnine. Štoviše, samo one u Zagrebu bile su 1945. godine procijenjene na iznos od vrtoglavih 200.000 dolara!

U strahu od Titovih pljačkaša pobjegao je u Klagenfurt i razočarani stomatolog Stjepan Maurer (Varaždin, 1922.), koji je partizanima od 1944. godine popravljao zube u njihovoj bazi na Fruškoj gori.

– Pridružio sam im se s uvjerenjem da se iskreno bore protiv fašista. No, nakon oslobođenja, kao sudionik stručnog skupa koji je u Beogradu vodio šef Sanitetske službe dr. Kraus, javno sam mu protuslovio. Naime, nama koji nismo bili članovi Partije komunistička vlast je između ostaloga zabranila bilo kakav rad u privatnim ordinacijama… Mene i nekoliko istomišljenika istog dana su uhitili i strpali u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Zbog neslaganja s postojećim državnim i društvenim sustavom robijao sam godinu dana, do srpnja 1949. godine – piše u Maurerovom dosjeu.

Prostor i vrijeme nam ne dozvoljavaju opširniji prikaz sudbina ljudi s imenom i prezimenom, koji su sa sjevera Hrvatske desetljećima doslovno tjerani u emigraciju. Njihovi sinovi, kćeri i unuci znaju što je to i kako je to biti emigrant u tuđoj zemlji, možda i bez prebijene pare u džepu.

Znaju li to potomci nelustriranih jugokomunističkih titoista koji obnašaju vlast u demokratskoj Hrvatskoj i odlučuju o sudbini izbjeglica koji traže njezinu zaštitu?