Ove godine obilježit će se mali, ali za građevinarstvo značajni jubilej – 30. obljetnica izlaska prve hrvatske zbirke građevinskih propisa niskogradnje i visokogradnje s kompletnim normama i standardima.

Prevažna edicija

Naime, 1990. godine nekolicina mladih hrvatskih građevinskih stručnjaka na čelu s voditeljem grupe autora, našim Varaždincem mr. sc. Zoranom Vincekovićem, dipl. ing. građ., objavila je preko izdavača “Poslovna politika” iz Beograda dvije edicije. Svaka je sadržavala četiri knjige pod naslovima “Niskogradnja – Zbirka propisa sa kompletnim JUS-evima” i “Visokogradnja – Zbirka propisa sa kompletnim JUS-evima“. S obzirom na to da je 1991. godine uspostavljena suverena i samostalna Hrvatska, a odmah potom je Zakonom o preuzimanju preuzeta sva stručna građevinska regulativa iz bivše države, spomenute edicije postale su i prve hrvatske zbirke građevinskih propisa s tada kompletnim hrvatskim normama. Zoran Vinceković, danas uvaženi građevinski stručnjak i redovni sudski vještak, otkrio nam je da zbirke nisu nastale slučajno, a osvrnuo se i na aktualno stanje ukupne hrvatske građevinske regulative.

– S obzirom na to da sam do 1990. godine već radio niz godina na poslovima projektiranja i operative u graditeljstvu, bili su mi poznati svi nedostaci i negativne posljedice koje su proizlazile iz nedovoljnog poznavanja prvenstveno domaće zakonske regulative, a potom i neodređenosti u definiranju određenih pojmova u njoj. Odnosno, trebalo se uhvatiti ukoštac s hrpom nesređene sistematizacije tadašnjih zakona, propisa i pravilnika, nepronalaženja načina adekvatnog praćenja svakodnevnog održavanja zakonske regulative u smislu izmjena određenih propisa, nepreglednog načina spremanja stručne literature u svakodnevnom korištenju, pa do onih tada najbanalnijih razloga. Riječ je o nevjerojatnoj komociji izvršitelja da u rješavanju svog projektnog zadatka svaki čas ustaje od stola kako bi definiranje određenih pojmova i problema tražio u različitoj literaturi… – prisjeća se Vinceković.

Njega je baš ovakav skup iznimno negativnih iskustava ponukao da sa svojim timom priredi knjige koje će omogućiti projektantima, operativcima i ostalim korisnicima isključivanje nepotrebnih komplikacija iz spomenutih razloga. Štoviše, zbirke propisa omogućile su da cijelo vrijeme pred sobom korisnici imaju sve što im je u određenoj situaciji neophodno, sistematizirano i koncentrirano na jednome mjestu.

– Nažalost, prije tri desetljeća kompjuterizacija je bila u povojima i nije bila ni blizu današnjeg nivoa. Stoga su spomenute edicije predstavljale značajno i skoro neophodno pomagalo u svakodnevnom radu svima koji su na bilo koji način bili u kontaktu s građevinskom znanošću i djelatnošću. Ove vrlo vrijedne i stručne knjige koristile su se i prodavale u svim bivšim jugoslavenskim republikama i predstavljale su u to vrijeme, pa i kasnije, najtraženiju i najtiražniju stručnu građevinsku literaturu – govori naš sugovornik o zbirkama koje su utrle povijesni trag u novijoj hrvatskoj građevinskoj znanosti i praksi.

Spomenimo i to da je Zoranu Vincekoviću ta literatura predstavljala osnovu, kao priznati znanstveni rad, za pristup izradi doktorske disertacije na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. To ne čudi jer sadržaj zbirki činili su svi tada važeći zakoni i pravilnici, JUS-evi i norme, strani propisi iz pojedinih područja koje nije „pokrivala“ domaća regulativa te komentari pojedinih grupa propisa i preporuke za korištenje.

– Posebnu vrijednost ovih zbirki predstavljale su preporuke korištenja stranih propisa onih područja građevine koja nisu ili su nedovoljno bila pokrivena domaćom zakonskom regulativom (aerodromi, melioracije, tuneli i drugo). Današnja situacija u Hrvatskoj u smislu postojanja i sadržajnosti kompletne građevinske zakonske regulative oslonjena je na dvije osnovne državne ustanove. Riječ je o Ministarstvu graditeljstva, koje izdaje i odgovorno je za samu zakonsku regulativu, dok Hrvatski zavod za izdaje norme i odgovara za normizaciju. Jedna i druga ustanova povezane su, na što nas obvezuje članstvo u EU-u, s međunarodnim, odnosno srodnim europskim organizacijama – rekao je Vinceković.

Napomenuo je i da je hrvatsko graditeljsko zakonodavstvo danas pokriveno hijerarhijski preko zakona, uredbi, odluka, pravilnika, naputaka i tehničkih propisa.

Ono pokriva gotovo sva područja građevine – od projektive, operative i tehnologije gradnje do proizvodnje građevinskih materijala i ostalog. Još jedno važno područje graditeljske regulative odnosi se na područje hrvatskih normi, u kojem su sadržani svi vrlo važni i preuzeti eurokodovi.

– Eurokodovi su u naravi utvrđene i važeće europske norme. Sam posao izvedbe i objave hrvatskih normi odvija se preko tehničkih odbora ustrojenih pri Hrvatskom zavodu za norme (HZN), koji okupljaju predstavnike svih zainteresiranih strana – od proizvođača, državne uprave, strukovnih udruga, obrazovnih i znanstvenih ustanova do različitih korisnika (laboratoriji, certifikacijske ustanove) i potrošača. U području graditeljstva postoji Programski odbor za graditeljstvo, koji se sastoji od 25 tehničkih pododbora koji predlažu politiku normizacije u graditeljstvu, te povezuje interese u tom području i utvrđuje djelokrug rada na međunarodnoj i europskoj razini preko međunarodne ISO i europske CEN organizacije za normizaciju.

Mukotrpan proces ulaska priključivanja Hrvatske EU-u uključivao je i sinkronizaciju hrvatskog zakonodavstva, te je u tom smislu proteklih godina učinjen značajan napor na promjenama i dopunama naše građevinske regulative u prilagođavanju regulama i normama EU-a – ističe Vinceković.

Dodajmo da se današnja, aktualna zbirka hrvatskih normi u graditeljstvu sastoji od 3276 normi, među kojima su preuzeti i svi eurokodovi.

Nova normizacija

– Još 2008. godine u potpunosti su povučeni svi preuzeti JUS-evi iz bivše države, a od 1. srpnja 2013. godine, kada je RH ušla u EU, usklađen je u potpunosti i Hrvatski zavod za norme s europskim organizacijama za norme (ISO i CEN). Osnovna ideja pri razvoju eurokodova te njihova preuzimanja od strane RH kao hrvatskih normi je stvaranje ujednačenog sustava konstrukcijskih pravila uz pridržavanje CEN-ovih normizacijskih pravila, odnosno pretvaranje eurokodova u europske, pa potom u hrvatske norme. Ovdje treba još spomenuti, kao važna područja, cijeli niz eurokodova za projektiranje i izradu betonskih, metalnih, drvenih i ostalih konstrukcija te projektiranje konstrukcija otpornih na potres. Na kraju, kada se danas govori o kompletnosti i pokrivenosti hrvatske građevinske regulative na cijelom kompletnom području graditeljstva u RH, može se zaključiti da je ono na relativno visokom i uređenom nivou. Ona, naime, uglavnom pokriva sva područja graditeljstva te kao zajednički segment europske graditeljske regulative EU-a podliježe promjenama i dopunama. Dakako, u skladu sa svakodnevnim tehnološkim napretkom građevinske znanosti, građevinske tehnologije i prakse, kao i proizvodnje građevinskih materijala – zaključio je Zoran Vinceković.

Europske norme uz uvažene domaće specifičnosti

S konstituiranjem RH javila se prvotno ideja da se ide s izradom vlastitih hrvatskih normi u svim područjima graditeljstva. No, kad se zaključilo da je to iznimno složen, dugotrajan i nadasve skup posao, odlučeno je da se samo određene norme izrade kao vlastite, hrvatske norme, dok se za veći dio normi rezoniralo „da topla voda već postoji, pa je ne treba izmišljati“!

– Jedino logično bilo je usvajanje postojećih europskih normi, naravno s uvažavanjem domaćih specifičnosti i posebnosti ovog podneblja i reljefa. Treba znati da su negativni primjeri iz građevinske prakse, koji su nastajali prije ulaska RH u EU, bili upravo posljedica neusklađene, nedorečene građevinske regulative i dobro je da polako postaju stvar prošlosti – veli Vinceković.

Jedan od loših primjera bila je sanacija mosta u Goričanu, koji je bio dimenzioniran na opterećenja prema zakonima Republike Mađarske prije njezina ulaska u EU.

– Rezultat je u tom slučaju nametnuo potrebu uključivanja međunarodne komisije kako bi se uskladilo dimenzioniranje opterećenja s pravilima naših propisa. Lošom se pokazala i izvedba jednog od tunela na autocesti A1 s odabirom dvaju različitih izvođača sa svake strane tunela. Njihovo spajanje u sredini tunela, a pritom korištenje različite regulative u službama nadzora, rezultiralo je razlikom u širini revizijskih staza, što je nepotrebno nametnulo dodatne radove usklađenja – ističe Vinceković. Već i ovi navedeni primjeri govore u prilog tomu koliko je bitno što danas imamo usuglašeno ustrojstvo i jednoznačno definiranje ovog područja koje se odnosi na regulativu graditeljstva na razini EU-a.