Povežite se s nama

Intervju dana

Žuti karton Vladi za prvih 120 dana!

Objavljeno:

- dana

Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a u Zagrebu

Plan 21 s kojim je vlada RH dobila izbore očito je skrenuo u jednu ili drugu stranu, ali definitivno ne ide u onom pravcu kakav je bio zacrtan.

“Opomena Vladi RH je hoću posao, plaću, bolji život” – geslo je to SSSH-a s kojim će se je na 1. svibnja, na Praznik rada, išlo na javne prosvjede na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, pa prema Markovom trgu gdje je sjedište Sabora.

O svim gorućim problemima koji tište svakog zaposlenog građanina Republike Hrvatske, od malih plaća do visokih troškova života kao i sve nezaposlene koji traže svoje “mjesto pod suncem” razgovarali smo s predsjednikom najvećeg sindikata u Hrvatskoj, SSSH-a, koji ima 110 tisuća članova, Mladenom Novoselom. Mladen Novosel je po zanimanju specijalist zaštite na radu, sindikalnim poslom se bavi od 1993. godine – gotovo 20 godina.

U svakom slučaju, prošao je kroz Sindikat metalaca Hrvatske sve funkcije od člana sidikata do sindikalnog povjerenika, predsjednika Radničkog vijeća, regionalnog povjerenika u Sindikatu metalaca Hrvatske, člana Izvršnog glavnog odbora, podpredsjednika Sindikata metalaca i 2010. godine je postao predsjednik SSSH-a.

Cilj sindikata

sindikat prije svega štiti prava i interese svojih članova – to je interesna organizacija

Kako biste definirali poziciju SSSH-a u ovom kriznom gospodarskom trenutku u Hrvatskoj?
Da počenmo od one izvorne uloge sindikata: sindikat prije svega štiti prava i interese svojih članova. Dakle, to je interesna organizacija. Međutim, pitanje samo zastupanja interesa svojih članova kroz kolektivno pregovaranje i davanje savjeta je jedna razina, a druga razina, općenito, je ova: sindikati se udružuju u sindikalne središnjice da bi bili zajedno jači, da bi mogli utjecati i na ostala zbivanja u društveno-političkom životu kroz Gospodarsko-socijalno vijeće i na donošenje pojedinih zakona i svega ostalog što se tiče socijalnog dijaloga s Vladom RH i s poslodavcima. Dakle, u svakom slučaju: mi u interesu ne samo svojih članova nego i građana RH ne možemo prihvatiti da Vlada u krizno vrijeme sve probleme iješava preko leđa građana!
 
Koji su vam, dakle, prioritetni ciljevi?
Bolji život hrvatskog radnika i bolji život hrvatskog građanina! Kroz uvjete rada u kojima može sačuvati svoje zdravlje za vrijeme svojeg radnog vijeka kroz isto tako primjerenu plaću s kojom može zadržati sebi egzistenciju kao i svojoj obitelji, i s treće strane kroz pristojnu mirovinu s kojom može donekle prostojno živjeti u svojoj starijoj dobi života.

Ocjena Vladi

Tražili ste smanjenje trošarina na gorivo. Što nam o tome možete reći?
Prije svega mi smo nastojali utjecati da Vlada RH kod objektivnog porasta cijena naftnih derivata amortizira ovo povećanje kroz smanjenje trošarina. Prema tome, ako ništa drugo, tražili smo da Vlada pokaže socijalni karakter, socijalnu dimenziju i da barem smanji djelomično trošarinu. Međutim, očito je da to kod ove Vlade nije bilo moguće!
 
Kako ćete, međutim, reagirati na poskupljenje električne energije u domaćinstvima koja ide s 1. svibnja ove godine?
Mi očekujemo da Vlada RH još jedanput dobro razmisli hoće li povećati cijenu električne energije za taj dio koji čak HEP traži. HEP traži čak 22 posto. Očito je da je dogovoreno s Vladom da će oni prihvatiti 15 posto. Međutim, kada Čačić napominje da se mi moramo približavati europskim standardima, a očito misli europskim standardima kroz cijene i komunalnih usluga, cijene električne energije, cijene plina i ostalog, onda bi doista morao biti svjestan da su plaće i kupovna moć u Hrvatskoj daleko niže nego u zemljama EU. Prema tome, ako želimo imati cijene na razini EU, onda moramo imati i cijenu rada barem približno na razini EU. Tek tada možemo govoriti o europskom standardu!
 

Vlada RH bi trebala dobro razmisli hoće li povećati cijenu električne energije

Kako, međutim, SSSH surađuje s novom vladajućom garniturom? I kakvu biste općenito ocjenu dali za prvih 120 dana nove Vlade?
Ono što smo rekli: plan 21 s kojim je vlada RH dobila izbore očito je skrenuo u jednu ili drugu stranu, ali definitivno ne ide u onom pravcu kakav je bio zarcrtan! Dakle, građani nisu očekivali od ove Vlade da će na doista bahat način činiti neke nepopularne korake koji su bili najavljeni. Kada hrvatskim građanima bahato kažete da morate podići cijenu električne enrgije zato što je ona na razini EU skuplja, onda to nije dobar način! Kada s druge strane kažete da morate povećati PDV da bi istovremeno otvarali nova radna mjesta?! Niti jedno radno mjesto zbog toga nije bilo otvoreno! I s treće strane, kada kažete da ćete otvarati nova radna mjesta, da ćete ulagati u realni sektor i u proizvodnju, a niti jedan jedini korak nije ova Vlada učinila ka tome!
 
Jeste li prije bolje surađivali s HDZ-om i njihovim političkim partnerima?
Teško je sada reći i uspoređivati. Kada govorimo o socijalnom dijalogu, s bivšom Vladom bio je kvalitetniji! No učinak tog socijalnog dijaloga nije bio na zadovoljavajućoj razini. 
 
Kakva je suradnja s Hrvatskom udrugom poslodavaca?
Suradnja s HUP-om na nacionalnoj razini nije upitna. Naravno da isto tako imamo i pozitivnih i manje pozitivnih primjera u kolektivnom pregovaranju na razini trgovačkih društava, na razini sektora, ali u svakom slučaju mogli bismo to nazvati prolaznom ocjenom!

Svjetska suradnja

Što, međutim, znači ujedinjavanje SSSH-a s Hrvatskom udrugom sindikata?
Ujedinjavanje s HUS-om je prije svega nastalo zbog interesa članova. Želimo da upravo sada ove dvije sindikalne središnjice koje u gotovo 90 posto participiraju upravo u realnom sektoru jednostavno počnu zajednički djelovati i surađivati, jer smo potpisali sporazum o suradnji i otvaranju procesa surađivanja. Želimo stvoriti u roku od jedne godine veliku sindikalnu središnjicu koja će prije svega štititi prava i interese radnika, članova iz realnog sektora, i koja će nastojati utjecati na Vladu RH i, normalno, na poslodavce da se proizvodnja, realni sektor, vrati na ona vremena prije 1990. godine.
 
Je li to moguće?
Moguće je u svakom slučaju. Primjeri zemalja koje su daleko više ulagale u proizvodnju to pokazuju. Od Poljske i Njemačke do nekih drugih zemalja. Dakle, te zemlje danas više ne osjećaju krizu, a mi osjećamo. Još itekako!
 
No kakva je suradnja SSSH-a sa sindikatima u Europi, pa i u svijetu?
SSSH je dugo godina član i Europske konfederacije sindikata i Svjetske konfederacije sindikata. Prema tome, dobro surađujemo sa svim sindikatima iz cijele Europe, pogotovo sa sindikatima iz ovog našeg bližeg okruženja, iz Jugoistočne Europe odnosno država bivše Jugoslavije. Globalizacija se širi, krupni kapital je jako dobro povezan i sindikati moraju isto tako biti jako dobro povezani ne samo na razini naše države nego na razini cijele Europe. U svakom slučaju naša suradnja je intenzivna s državama susjednih zemalja. Konkretno sada uoči 1. svibnja imamo tradicionalno druženje na granici sa Sindikatom iz Slovenije. Zajednički smo potpisali deklaraciju, ove godine smo suradnju proširili i na tri sindikalne središnjice iz Italije. U svakom slučaju, moram istaknuti sindikate iz Njemačke. U konačnici, naše zakonodavstvo je kopirano iz njemačkog zakonodavstva, naš Zakon o radu i Zakon o zaštiti rada bili su prepisani iz njemačkih zakona, ali naravno, sve one dobre stvari koje su bile prepisane iz njemačkih zakona kod nas nisu bile realizirane.

Mladi i posao

Kako, međutim, vi komentirate prijedlog ministra rada Mršića kako će mladi prvu godinu svojeg zaposlenja raditi za 1 600 kuna? Je li po vama točna ona tvrdnja da je to vraćanje u robovlasničko društvo?
U svakom slučaju ako govorimo o bilo kojoj vrsti zapošljavanja onda je to pozitivna mjera. Ako govorimo o mladim ljudima koji prvenstveno imaju obvezu poput javnog sektora, dakle, u zdravstvu ili školstvu, da, naime, moraju stažirati, da moraju provesti određeno vrijeme na usavršavanju da bi se uopće mogli zaposliti, sada je ovom mjerom to prošireno i na privatni sektor. Pitanja je sada te cijene rada. Mi ocjenjujemo da bi cijena takvog usavršavanja morala biti upravo na razini cijene minimalne plaće u RH. Hoće li to kompletno plaćati Vlada RH ili će indirektno sudjelovati poslodavci? To je pitanje samog zakona. U svakom slučaju postoji još jedan dio samog zakona, dakle, poticanje zapošljavanja, oslobađanje poslodavca dvije godine uplate doprinosa. Mi smo inzistirali da to bude isključivo za zapošljavanje na neodređeno vrijeme, a ne za zapošljavanje na određeno vrijeme gdje u pravilu nakon isteka roka od godinu – dvije dana za koje poslodavci imaju mogućnost participiranja i oslobađanja od uplate doprinosa u pravilu oni tada te radnike otpuštaju i vraćaju nazad na Zavod za zapošljavanje. A bojimo se da će na žalost na temelju prošlih iskustava iz nekih drugih mjera biti isti slučaj s ovim usavršavanjem mladih radnika, da će ih poslodavci kada ta mjera istekne vratiti nazad na Zavod za zapošljavanje. I onda se postavlja pitanje: koji je u konačnici cilj ovakvih mjera – ulaganje državnog novca ako će istovremeno ti radnici i dalje biti nezaposleni. 
 

konkurencija s Istoka definitivno je utjecala na uništavanje naše tekstilne industrije

Svi govore o zbrinjavanju brodogradilišta. No što je s tekstilnom industrijom osobito onom na varaždinskom području koja je “na koljenima”?
Problem tekstilne industrije je dugogodišnji problem. Konkurencija s Istoka definitivno je utjecala na uništavanje naše tekstilne industrije u RH! S druge strane, kupovna moć naših građana na žalost je takva da će oni radije kupiti tekstilni artikl koji je jeftin, jer si ne mogu priuštiti od svojih mizernih plaća, ako ih uopće primaju, nešto što je kvalitetnije, znači, iz domaće industrije.
 
Je li SSSH izračunao kolika bi morala biti prosječna plača jedne četveročlane obitelji da bi potrošačka košarica bila puna?
Teško je to reći ako pođemo od pretpostavke da gotovo 2/3 građana prima manju plaću od prosječne plaće, a znamo da je prosječna plača 5 400 kuna. Ako znamo da 115 tisuća ljudi prima samo minimalnu plaću i zbog toga je naš zahtjev išao prema tome da se minimalna plaća povisi na 40 posto prosječne plaće. Ako onda postavimo pitanje kako ti ljudi onda mogu preživjeti ako samo jedan član obitelji radi, onda se postavlja i pitanje utvrđivanja sindikalne košarice u koju bi trebale biti ukalkulirane sve one potrebe jedne četveročlane obitelji. Ako govorimo da preko 40 posto prosječne plaće građani moraju trošiti na prehranu, ako govorimo o zadovoljenju ostalih potreba, dakle, da ne govorimo samo o onim osnovnim: kupiti djeci knjige i sl. Kada bismo sve to ukalkulirali, onda definitivno nekakva prosječna plaća ispod sedam tisuća kuna bila bi nemoguća da bi se zadovoljile potrebe četveročlane obitelji. Ali opet se vraćamo na početak ove priče: kako preživjeti onda samo s tom prosječnom plaćom od 5 400 kuna, a kako uopće preživjeti s 2 200 kuna u netu ako ne daj Bože samo jedan član obitelji radi. Dakle, to je jednostavno umijeće preživljavanja hrvatskih obitelji!

“Ne možemo Vladi dati prolaznu ocjenu”

Dali ste Vladi “žuti karton”! Zbog čega?
Dali smo “žuti karton” prije svega jer plan 21 na temelju kojeg su oni dobili izbore ni u primisli ne vodi ka tome cilju da hrvatski građani bolje žive! Dakle, sve ovo što smo napomenuli, svi ovi silni porasti troškova života koji su krenuli od početka ove godine uz i dalje minimalnu plaću i uz ovakav socijalni dijalog koji ova Vlada vodi putem medija, doista ne možemo Vladi dati prolaznu ocjenu! Doista, moramo joj dati “žuti karton”, moramo joj dati “opomenu pred isključenje” – tako je to u sportskom žargonu. I vjerovati da će se vratiti na pravi put i da kroz godinu dana neće morati dobiti “crveni karton”. Mi tražimo plan 22 da pokrenu proizvodnju, da pokrenu realni sektor, da otvaraju radna mjesta da socijalni dijalog provode za stolom, a ne putem medija, da povećaju minimalnu plaću koju tražimo i da mirovinsku reformu provedu na takav način da kroz nekoliko godina ne dođemo na niži cenzus!

Proteklih 20 godina Hrvatska je imala pogrešnu politiku

Koji su po vama razlozi i uzroci silnih stečajeva koji su u posljednje vrijeme preplavili Hrvatsku? Imaju li oni uporište u gospodarskom stanju ili su stvar političke odluke?
Mi smo imali definitivno pogrešnu politiku svih ovih proteklih 20 godina u RH, posebno proteklih 10-ak godina. S jedne strane, ako govorimo o trgovačkim društvima gdje je država djelomično ili većinski vlasnik, u pravilu je preko svojih stranačkih interesa postavljala Uprave koje nisu bile menadžerske, koje nisu bile sposobne nego stranački podobne uprave. Nije im bilo bitno hoće li te Uprave poslovati pozitivno ili negativno, pa sad imamo sve ove afere. Kako se izvlačio novac iz takvih javnih poduzeća? Izvlačio se isključivo prema ljudima koji su tamo očito bili postavljeni. S druge strane, takva trgovačka društva su kumulirala gotovo 50 milijardi neplaćenih poreza i doprinosa, dakle, toleriralo se takvim tvrtkama isplaćivanje plaća, ako su ih uopće isplaćivali, a nisu uplaćivali poreze i doprinose. S druge strane, davale su se pomoći, pozajmice takvim tvrtkama da bi radnici koliko-toliko imali socijalni mir. No takve tvrtke dugoročno nisu više mogle funkcionirati. Primjer je Dalmacijavino koje je trebalo davno prije ići u privatizaciju ili u stečaj, ili se trebala provesti privatizacija na način da se tvrtka prodala nekom tko je mogao profitabilno pomoći. Međutim, iz svih ovih razloga koje sam napomenuo to je tolerirano i sada to dolazi na naplatu! Još jednom napominjem: mi smo u SSSH utvrdili 73 trgovačka društva koji imaju problema, koja su u pravilu dužna državi više milijuna za poreze i doprinose. I sada je pitanje: kako te tvrtke riješiti? Jedan je način stečaj, drugi je način mogućnost privatizacije, a treći je način obročna otplata koja nije u pravilu moguća. A da ne spominjemo oko 40 – 50 tisuća tvrtki koje gotovo nemaju niti jednog jedinog zaposlenog radnika, a generiraju nelikvidnost s gotovo 18 – 19 milijardi kuna. Dakle, u takvim tvrtkama stečaj je neminovan. Takve tvrtke se moraju definitivno likvidirati, ali ne preko koljena nego se definitivno mora vidjeti koji su uzroci. Dakle, ako netko nekome nije platio, mora se vidjeti zašto – možda taj nije kriv… Uzrok problema te ogromne nelikvidnosti je to što nitko nikome ništa nije plaćao, a država je bila prvi generator nelikvidnosti.

Prijedlozi za krizu

Koliko tražite povećanje minimalca?
Mi tražimo na 40 posto prosječne plaće. Takav zahtjev smo uputili Vladi RH.

Pet prijedloga SSSH za ublažavanje gospodarske krize?
Nema tu puno mudrolija. Prije svega: otvaranje novih radnih mjesta, to je naš ključni interes, pokretanje proizvodnje, sve vam se svodi kroz taj dio.

Kakvu vi osobno Hrvatsku sanjate?
S 1. srpnja 2013. definitvino ulazimo u EU. Dakle, mi ulazimo u društvo uređenih zemalja. Nećemo gledati na države koje su netom ušle u EU poput Rumunjske, Bugarske, Češke, Slovačke, gdje su problemi slični kao što su i u Hrvatskoj. Mi želimo ući u društvo, dakle, starih zemalja EU: Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske itd. gdje postoje daleko bolji standardi, ne samo standard građana, nego gdje su daleko veća prava radnika u smislu visine plaće i svih drugih materijalnih prava. Dakle, želimo se uspoređivati s tim zemljama. Od prvog dana kada sam postao predsjednik SSSH moja je osobna želja da iskorijenimo ovo zlo u hrvatskom radništvu, dakle, da radnici rade, a ne primaju plaću! Želimo ući u EU prije svega kao ponosni radnici koji za svoj rad primaju plaću.

 

Izvor:
Foto:

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje