55. KNJIGA IVICE JEMBRIHA

U Domu za starije i nemoćne osobe u Varaždinu stanuje i jedan dječak. Taj dječak, doduše, ima 76 godina, ali u njegovom svijetu ne postoje granice koje dijele dijete od starca, stvarnost od mašte, sadašnjost od prošlosti…

Njemu je sve inspiracija, u svemu vidi priču, igru, poetsku notu – pa ni ne znaš je li te kroz svoja kazivanja proveo putovima svog života ili putovima svog nevjerojatnog uma. A jednim putom osobito voli kročiti. To je put djetinjstva, rodne grude, majčine topline i domaće riječi. Pa upravo tim motivima počinje i nova, 55. knjiga Ivice Jembriha Cobovičkog, pod nazivom „Od kolijevke do Garestina i Međimurja“. – To je steza mojeg kretanja po svijetu. Nije to ‘samo’ knjiga, nisu to samo slova iz Gutenbergove galaksije, unutra je proza, poezija, notni zapisi, moje fotografije i moji crteži iz ciklusa ‘Intuicizam’. Sve se upotpunjava i prožeto je humorom, jer jedino je čovjeku Stvoritelj dao riječ i osmijeh – govori Jembrih.

Zibu-zibu, a-ač

Sve počinje s kolijevkom, pa tako i ova putopisna knjižica kroz život osebujnog pjesnika. A tada, nakon te poznate „Balade o zipke“, put nas vodi do Garestina, tj. Varaždina, pa do Grada Zrinskih. No Ivica Jembrih nije htio pisati monologe, pa si je pronašao sasvim originalnog suputnika. Nakon mačaka Aleksisa i Silverija koji su Jembriha pratili kroz njegove prijašnje knjige, u ovoj ga prati mačak Linek. – Linek je kajkavac, rođen u mom Gregurevcu u Općini Mihovljan. To jest alegorija, puno toga je mašta, ali sve se bazira na istini. Ja ne mogu pisati roman u monologu, iz drugog svog „ja“ stvorio sam svog prijatelja s kojim sam se družio u teškim danima kada sam se oporavljao od prometne nesreće – ističe. Njegova ljubav prema životinjama velika je i snažna, pa iz rukava stalno sipa brojne zgode i priče u kojima su glavni likovi životinje.

Hrast, žir, šuma

Još jedna ljubav –kajkavski. – I u ovoj knjizi ja slavim kajkavski jezik. Kad sam nekad u školi rekao koju kajkavsku riječ, svi su me profesori ispravljali i pitali kak se to lijepo veli na književnom. A sad me svi pitaju kak se to lijepo veli na domaćem kajkavskom! Danas je kajkavski apsolutno u boljoj poziciji – naglašava te s ponosom spominje i svog nečaka Marija, pokretač a portala Kajkavska renesansa,  a koji je najzaslužniji što je kajkavski književni jezik konačno stupio na svjetsku pozornicu jezika.

– Ja sam u sebi ostao dijete, iako sam prošel prvih 75! Ne priznajem godine, priznajem samo život u komadu. Što meni znači zbrajati godine! Ionako s odlaskom ambalaže ne odlazi život, on je univerzalna supstanca, vječna. Postoji samo hrast, žir, šuma – tko ima braću, djecu, potomstvo, taj nikada ne umire, duše ne umiru. Moja je majka rodila osmero djece, redom pet mrtvih. Ja govorim i za svu onu pokojnu braću.

Jembriha kroz zbirku prati mačak Linek, kajkavac iz Gregurevca

Zato ja mogu toliko stvarati, raditi, nikad biti umoran, nikad rastresen – ističe Jembrih pokazujući na svoje brojne zbirke, crteže i osebujne prijevode, među kojima se našla i zbirka „Dvajset ljubavnih i jedna čemerna“, kajkavski prijevod zbirke „Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma“ Pabla Nerude. A ono što je dosad objavljeno tek je kap u moru Jembrihovog stvaralaštva.

– Čak 17 velikih paketa svojih spisa i raznih dokumenata odnio sam u Arhiv u Varaždinu jer ih nemam gdje čuvati. Ovako će možda netko vidjeti koliko je toga što nisam objavio – napominje, pomalo razočaran današnjim statusom knjige općenito.

– Što je danas knjiga čovjeku? Ma sve je više knjiga, a sve manje vremena, mada je bilo rečeno da će tehnologija omogućiti da čovjek ima više vremena za sebe i svoje kulturno uzdizanje. Sad pak niti ima posla, a niti ima vremena za čitanje – objašnjava, ali to ga definitivno ne sprječava u daljnjem stvaralaštvu. Jer, dok je jedna zbirka tek ugledala svjetlo dana, druga je već u povojima.

– Meni vrabec već kriči živ-živ-živ-živ. Linek mi je preporučio mog sljedećeg suputnika s kojim ću krenuti u nove zgode, već imam i ime za tog mačka, German ili Marcel. Možda ipak German, jer Germani su voljeli putovati – otkriva nam.

Haiku

Kak v buče košćic
pune nas je bile
– tenka bučnica.

Ivica Jembrih

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović