Izložbom Otona Ivekovića, velikana historijskog slikarstva i istaknutog predstavnika hrvatske moderne, Muzej Međimurja Čakovec obilježava 70. obljetnicu svoga postojanja. Izložba se otvara u petak, 10. svibnja u 19 sati.

Iz iznimno velikog i značajnog slikarevog opusa, za ovu izložbu odabrana su vrlo specifična djela, tj. niz radova na temu događaja i likova iz povijesti velikaške obitelji Zrinski, koji svjedoče o Ivekovićevoj okupiranosti poviješću ove obitelji i njezinom tematiziranju u umjetničkim djelima od samih početaka slikarskoga djelovanja.

Upravo zbog toga je za vrijeme studija na bečkoj Likovnoj akademiji dobio nadimak „Zrinjimaler” – slikar Zrinskih!

Izložba prezentira niz inačica poznatog „Rastanka Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske“, počevši od prve verzije slike nastale 1887. godine koju je Oton izradio kao dokaz svog talenta umjesto prijemnog ispita, kada je kao mladić s devetnaest godina odlučio krenuti na bečku Likovnu akademiju. Osim „Rastanka“, na izložbi su prisutne i kompozicije velikog formata „Nikola Šubić Zrinski u Sigetu“ i „Zrinski i Sokolović u Sigetu“, zatim „Ivan Gnade – posljednji Zrinski“, kao i akvareli starih hrvatskih gradova i utvrda koji su bili u posjedu Zrinskih, rađeni za Milenijsku izložbu 1898. u Budimpešti.

Autorica izložbe je dr. sc. Snježana Pintarić, renomirana povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica, koja za ovu izložbu kaže:

„Ako bi slike trebale imati neki svoj autentični ambijent, prostor u kojem njihovo postojanje ima puno opravdanje, a umjetnički izraz najjači učinak, ako postoji neko okruženje u kojem ćemo osjećati jedinstvo umjetničke namjere i dojma kojeg umjetničko djelo ostavlja u oku promatrača, onda je to u ovom trenutku zasigurno prostor Staroga grada Zrinskih u Čakovcu. Predstavljanjem Otona Ivekovića u Muzeju Međimurja Čakovec završeno je na najljepši način jedno uzbudljivo putovanje od punih stotinu i trideset godina u kojem su, dvorac sa svoje strane, a umjetnik s druge, prošli kroz bure i oluje, doživljavali uspone i padove, bili zaboravljani i zanemarivani, da bi nakon desetljeća ponovno bili otkriveni i adekvatno valorizirani. Mogli bismo isto tako reći da su se slike Otona Ivekovića, iako nisu naslikane ovdje, vratile u Čakovec! Vratile su se u stvarni prostor kojeg je u svojoj imaginaciji Iveković stvorio davne 1887. kada je kao netom završeni đak Obrtne škole, pun prkosa i želje za učenjem slikarskog zanata, sa slikom pod rukom kao dokazom svojeg talenta, krenuo pješice u Beč, prijestolnicu Austro-Ugarskog Carstva da bi se upisao na tamošnju Likovnu akademiju i da bi postao hrvatskim historijskim slikarom.”