PREMIJERA U PETAK 8. TRAVNJA

Šest žena, šest različitih godina i karaktera iz različitih društvenih slojeva.

Sve su one redovne mušterije jednoga frizerskog salona na jugu Amerike, koje u trenutku bolesti najmlađe od njih zaboravljaju na sve međusobne razlike. Dio je to priče “Čeličnih magnolija” dramatičara Roberta Harlinga, čija se pretpremijera u režiji Barbare Rocco na sceni “Zvonimir Rogoz” varaždinskoga HNK očekuje 8. travnja, dok će premijera biti dva dana poslije.

TRUVY JONES – četrdesetak godina. Vlasnica frizerskog salona – Sara Stanić
 
ANNELLE DUPUY-DESOTO – 19, frizerka – Irena Tereza Prpić
 
CLAIRE BELCHER – oko 66 godina. Udovica bivšega gradonačelnika. Velika dama – Mirjana Sinožić
 
SHELBY EATON-LATCHERIE – 25, najzgodnija djevojka u gradu – Katarina Arbanas
 
M’LYNN EATON – pedesetak godina. Shelbyna majka. Društveno aktivna poslovna žena – Sunčana Zelenika
 
OUISER BOUDREAUX – oko 66 godina. Bogata čangrizavica. Trpka, ali simpatična – Gordana Slivka

Ženska predstava
Nije mali broj onih koji neće znati da je kultni film iz osamdesetih godina prošlog stoljeća sa Shirley McClaine, Beth Davis i Juliom Roberts – koja je za ulogu bolesne Shelby zaradila svoju prvu nominaciju za Oscara – komad pisan za kazalište, praizveden na Brodwayu. Osamdesetih je to bila priča bliska svim ženama. Frizerski salon je bio život za sebe, carstvo kojim su vladale žene i središnja scena njihovoga društvenog života. Zato će današnjim ženama koje u frizerski salon skoknu samo na brzaka, na frizuru, taj “dnevni boravak” biti uvid u ne tako davno poimanje smisla riječi “prijateljstvo”. 
 Upravo je to jedan od razloga zašto je Barbaru Rocco opčinio Harlingov tekst te ga je Kazališnom vijeću ponudila još prije nekoliko godina, ali je tek sad došao na red. 
– Jako volim taj tekst. Najviše mi se sviđa jer su se danas međusobni ljudski odnosi strašno unakaradili. Voljela bih kad bi ovaj tekst one koji će doći pogledati predstavu podsjetio da ljudi međusobno trebaju biti ljudi, međusobno si dobri, a ne zli kao što je često danas. Ta toplina koju njih šest imaju i pružaju jedna drugoj nešto je u čemu čovjek može baš guštati i uživati. Nevjerojatna su si podrška kao što je divan način na koju jedna drugu zezaju, vole, pomažu si… – opisala je Rocco srž priče u kojoj nema muškaraca, osim u temama razgovora.
Tako je varaždinski HNK dobio odličnu žensku predstavu u kojoj su svoje mjesto napokon dobile i glumice koje uloge na repertoaru često zaobilaze. 
– Žalosno je da odlične glumice u nekim godinama rijetko dolaze do uloga. U ansamblu je jako puno žena, otprilike iste generacije. Puno je manje ženskih nego muških uloga u kazalištu, pa sjajne glumice jednostavno ili ne dođu na red ili ih se ne sjeti, zaobiđe ih… Ova “ženska” predstava mi je zato još draža jer su žene koje godinama čekaju tu neku lijepu ulogu napokon dobile tu mogućnost – govori Barbara Rocco ponukana i vlastitim iskustvom. 

Bez negativaca
– Čovjek bi želio raditi ali stvari ga zaobilaze. Vrijeme ide, pa ono što možeš igrati ove godine za pet godina više nećeš moći. Kod glumca nema onoga “Jednom ću…” U jednoj ladici čuvam tekstove koje bih voljela raditi pa ih, kako ih prerastam, bacam – govori. Nerijetko glumac i igra u predstavi ili filmu koji režira, ali Barbara Rocco, unatoč svom oduševljenju glumačkog izazova karakternih likova u “Čeličnim magnolijama”, to ne želi. 
– Za glumca je biti tako blizu takvog teksta i tih uloga, a ne igrati, teško. Svaka od tih žena je briljantno opisana i da glumim ne znam koju bih ulogu radije igrala. Ali ne bih radila oboje, jer je to prevelik posao pa se bojim da bi jedan od ta dva posla kiksao. Jer njih šest je cijelo vrijeme na sceni kroz četiri slike. Režirati to i glumiti nema smisla. To bi mogli opako gadni maheri, a ja to nisam – priča.

U “Čeličnim magnolijama”, što je prilično neuobičajeno, nema – negativnog lika. 
– Rijetke su priče bez negativaca. Ovdje je jedini negativac bolest. One su sve sa svojim sitnim manama, osobnostima i specifičnostima- prepozitivne – govori redateljica koja svakim svojim pokretom i mimikom odaje koliko je zaljubljena u ovu predstavu. Vjerojatno su upravo iz te zaljubljenosti proizašla odlična rješenja za scenu. Ono svakako najoriginalnije je da u frizerskom salonu nema – ogledala. Iako imate osjećaj da su ondje. Glumice su licem okrenute prema publici, fiksiranih pogleda u imaginarno ogledalo. Do izražaja dolazi raskoš talenta u, kako je naziva Rocco, “koreografiji očima”. 

Redateljica nije željela, što je prilično moderno u suvremenom kazalištu, predstavu smjestiti u današnje vrijeme. 
– Predstava se drži strogo osamdesetih godina i inzistiram na svim detaljima tog vremena – u odijevanju, glazbi, frizuri. 
Takva njezina odluka da se ova istovremeno jako duhovita i tužna predstava igra u originalu do svakog detalja zahtijevala je veliki napor svih uključenih. 
 – Rekviziter je brzo našao do zadnje sitnice sve što je potrebno u frizerskom salonu, dečki su nam napravili sjajnu scenu po zamisli scenografa Sanjina Rožića. Šnajderaj je odlično odradio kostime, što nije nimalo lako jer šest žena treba kompletno obući u osamdesete i to po četiri kompleta uz sve dodatke. Sretna sam što su nam svi uskočili, zdušno su se naradili i vidim da navijaju za nas – govori redateljica Barbara Rocco. Glazbu za predstavu “Čelične magnolije” pripremio je frontman kultnog banda iz osamdesetih Karlovy Vary, Tommo In Der Mühlen. U predstavi su hitovi iz istog perioda.

– Kazalište je zid kroz koji gledamo u tuđi život. Zato smo pokušali dočarati taj “zid” kojeg nema. Scenograf Sanjin Rožić i ja dugo smo razgovarali kako da organiziramo scenu na kojoj je stalno šest ljudi a da ne bude gužva. Kako god da se pozicionira stol s ogledalom, glumci nikad nisu okrenuti publici licem. I tako mi je na pamet pala ova ideja koja uz preciznost savršeno funkcionira – pojašnjava originalni naum. 
Ovo nije prvijenac Barbare Rocco. “Čelične magnolije” osma su predstava u režiji poznate glumice, iako je od zadnjega komada do danas prošlo sedam godina.

Gorak osmijeh
Na pitanje hoće li se sad, kad je više vremena, posvetiti redateljstvu, gorak osmijeh: 
–Kao da ja odlučujem. Ovisimo o nekim drugim ljudima koji, nažalost, odlučuju za nas. To je jednostavno tako. Možeš ponuditi ideju, ali to ne znači da će ona biti prihvaćena. Neke stvari su valjda više prepuštene horoskopu, zvjezdama, nego našim odlukama.

Izvor:
Foto: