Premda bez neke veće pripreme, Ivan Ratković iz Varaždinskih Toplica i Sebastijan Štriga iz Ljubešćice, ovih dana su se uputili u trodnevnu avanturu koja je sretno okončana na Viru.

Naime, spomenuti dvojac je tijekom bicikliranja do otoka u zadarskom arhipelagu imao i niz neočekivanih peripetija.

– Već duže vrijeme s bratićem sam razgovarao o tome kako bi bilo super ostvariti jednu „morsku“ avanturu, na način da do Jadrana stignemo biciklom. Lani to nismo uspjeli ostvariti, ali ove godine nije bilo odustajanja. Svake godine ljetujem na Viru s ekipom iz srednje škole. S obzirom na to da smo od 1. kolovoza na moru, odlučili smo na put krenuti dva dana ranije s biciklima. To je bilo jedino „osiguranje“ u slučaju nekakvog kvara, jer su kolege na istu rutu krenule kombijem – pojasnio je Ratković.

Na dalek put je krenuo 30. srpnja u 6 sati ujutro iz Varaždinskih Toplica, a bratića Sebastijana je usput pokupio u Kalničkoj Kapeli. Tako je počela njihova avantura, s ciljem da prvog dana prevale 135 kilometara, drugog 120, i trećeg zadnjih 105 kilometara.

Moglo bi Vas zanimati:

Ivica Dolenec: “I ftičeki se ženiju pa im treba lijep i siguran krov nad glavom”

Više od 400 malih domova za naše pernate susjede dosad je izradio varaždinski umirovljenik Ivica Dolenec, s ciljem da što...

– Prvi dan protekao je po planu.  Nakon prolaska kroz Zagreb i Pisarovinu, stižemo do Cerovca Vukmaničkog, s ostvarenih 136 kilometara. Ta ruta nije bila jako zanimljiva, jer nam je cesta već od prije bila poznata i nije bilo uzbrdica. Drugog dana sjedamo na bicikle u 6 ujutro te uspijevamo prevaliti prvih 73 kilometara do Plitvičkih Jezera. Nakon odmora polazimo prema Udbini, ali je tu nastao problem. Na ulazu u grad napadaju nas psi lutalice i morali smo se vratiti na zaobilaznicu te nastavljamo pedalirati prema Gračacu. Usput nam je ponestalo vode, ali je ispod naših kotača ostalo još 155 kilometara puta… – prisjeća se naš sugovornik koji je svoje studentske dane proveo na zagrebačkom FER-u.

Dolaskom u Gračac, junaci naše priče nisu imali pojma gdje će uopće prespavati. No, i tu ih je pratila sreća.

– Slučajno smo se zaustavili kod kafića „Marino“, a to je primijetio znatiželjni vlasnik i odmah nas poziva na čašicu razgovora. Kada je doznao koliko smo uporno biciklirali, odmah nas je poslužio. Potom na njegovu inicijativu na stol pristižu kolaći i rashlađeno voće. Ostali smo u čudu kada nam je ponudio i smještaj, po iznimno pristupačnoj cijeni. Njegova ljubaznost je presudila da tu i prenoćimo – govori Ratković.

Trećeg dana avanturisti na put kreću pomalo umorni, ali i motivirani, jer suprije puta s više strana doznali kako je uspon na Velebit  glavna prepreka nakon Gračaca.

Spust s vrha Velebita

– Ma i tu rutu smo lako odvozili. Najveće zadovoljstvo bilo je osvajanje vrha, jer tada smo znali da nemamo više puno pedaliranja. A tek spust, pa to je bilo fantastično jer trajao je oko 20 (bezbrižnih) minuta. Preostalo nam je još 60 km vožnje, ali pada odluka da tu rutu odvozimo ujutro, iako je po planu dio trebao ostati za podne. Stoga na Vir stižemo oko 9.50 sati i taj, treći dan, odvozili smo 82 kilometra – ističe.

Premda su svi članovi obitelji bili skeptični oko njihovog poduhvata, uporni mladići na kraju su ih razuvjerili.

– Moj bratić trenira nogomet, a ja hrvanje i u dobroj smo spremi. Također, zajedno stanujemo u Zagrebu pa smo znali zajedno trenirati i uvijek jedan drugog potičemo u sportu. Tako je bilo i na ovom putu. Imali smo sreće jer je bilo odlično vrijeme pa nismo imali poteškoća s vožnjom. Sebastijan skoro tjedan uoči polaska na put nije imao ni bicikl, pa nismo imali baš nikakve pripreme. Meni osobno je ovo bila prva vožnja duža od pet kilometara nakon proteka od 10 mjeseci, jer sam lani operirao koljeno – otkrio je Ratković dodavši da su najveći problem imali sa „stražnjicama, koje su im se skamenile na sjedalima“.

Stoga budućim biciklistima preporuča da nabave dobar sic i podstavljene hlače.

– Put treba dobro planirati, predvidjeti mjesto za noćenje, a nipošto se ne smije precijeniti kondicija. Na ovakvu avanturu nikada se ne kreće bez ispravnog bicikla, priručnog alata i rezervnih guma. Mi smo na put ponijeli viseće vreće za spavanje, koje su odlične za popodnevni odmor, a odustali smo od kampiranja na otvorenom kako bi izbjegli rizik susreta s migrantima – zaključio je Ivan Ratković.