Dan Brown, Inferno, prev. Petar Vujačić, VBZ, Zagreb, srpanj 2013.

Iako sigurno neće nadmašiti gotovo neshvatljivi uspjeh svog prethodnika, „Inferno“ Dana Browna puno je bolji roman od razvikanog „Da Vincijevog koda“. Dok je „Da Vincijev kod“ bila tvrda i pomalo zamorna proza koja je čitatelje privukla zbog neiscrpive fascinacije navodnom „mesijanskom lozom“, „Inferno“ je suptilniji i kvalitetniji roman u kojemu profesor simbologije Robert Langdon nastoji spriječiti globalni zločin tražeći počinitelja putem kodova temeljenih na Danteovu „Paklu“ i likovnim prikazima tog čudesnog spjeva.

Iako možda mnogima neće biti tako intrigantni, danteovski tragovi u „Infernu“ puno su realniji i originalniji od onih templarskih u „Da Vincijevu kodu“. Da opet nema nepotrebnih jurnjava na motoru i sličnih akcijskih prizora (kojima, ne znam zbog čega, prečesto pribjegavaju i Brownovi nasljednici Toyne, Cooper, Christer i Wallentin), „Inferno“ bi bio uzorno koncipiran i izložen roman. No, užitak čitanja ne izostaje. Ako ste (u neka financijski bolja vremena) imali prilike temeljitije proučiti znamenitosti gradova u kojima se odvija radnja (Firenca, Venecija, Istambul), posebno ćete uživati u prepoznavanju i Brownovom povezivanju tajnih ključeva.

Ako pak niste, „Inferno“ će u vas zacijelo pobuditi afinitet prema renesansnoj baštini i Danteovom „Paklu“. Drugim riječima, „Inferno“ nije primjer književne umjetnosti, ali jest primjer spisateljske umješnosti te iz njega možete štošta naučiti o klasičnim primjerima vrhunske umjetnosti. Čak je i rasplet dobar, ali autorov osobni moralni stav prema glavnom pitanju ostaje nedorečen. No, pustimo sad rasplet: od njega vas dijeli oko 450 zanimljivih stranica! 

Iako sigurno neće nadmašiti gotovo neshvatljivi uspjeh svog prethodnika, „Inferno“ Dana Browna puno je bolji roman od razvikanog „Da Vincijevog koda“. Dok je „Da Vincijev kod“ bila tvrda i pomalo zamorna proza koja je čitatelje privukla zbog neiscrpive fascinacije navodnom „mesijanskom lozom“, „Inferno“ je suptilniji i kvalitetniji roman u kojemu profesor simbologije Robert Langdon nastoji spriječiti globalni zločin tražeći počinitelja putem kodova temeljenih na Danteovu „Paklu“ i likovnim prikazima tog čudesnog spjeva. Iako možda mnogima neće biti tako intrigantni, danteovski tragovi u „Infernu“ puno su realniji i originalniji od onih templarskih u „Da Vincijevu kodu“.

Da opet nema nepotrebnih jurnjava na motoru i sličnih akcijskih prizora (kojima, ne znam zbog čega, prečesto pribjegavaju i Brownovi nasljednici Toyne, Cooper, Christer i Wallentin), „Inferno“ bi bio uzorno koncipiran i izložen roman. No, užitak čitanja ne izostaje. Ako ste (u neka financijski bolja vremena) imali prilike temeljitije proučiti znamenitosti gradova u kojima se odvija radnja (Firenca, Venecija, Istambul), posebno ćete uživati u prepoznavanju i Brownovom povezivanju tajnih ključeva. Ako pak niste, „Inferno“ će u vas zacijelo pobuditi afinitet prema renesansnoj baštini i Danteovom „Paklu“.

Drugim riječima, „Inferno“ nije primjer književne umjetnosti, ali jest primjer spisateljske umješnosti te iz njega možete štošta naučiti o klasičnim primjerima vrhunske umjetnosti. Čak je i rasplet dobar, ali autorov osobni moralni stav prema glavnom pitanju ostaje nedorečen. No, pustimo sad rasplet: od njega vas dijeli oko 450 zanimljivih stranica! 

Denis PERIČIĆ

Izvor:
Foto: