Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti
Do odlaska u varaždinsku gimnaziju na školovanje mladi je Vinko Žganec svakodnevno bio okružen onime što mi danas prepoznajemo kao međimurska tradicijska baština. Njemu je to bila svakodnevica. I u tome leži dio njegove veličine: uspio je prepoznati nešto obično kao nešto neobično i iznimno vrijedno. Naravno, govorim o međimurskim popijevkama.
Danas je to teško shvatiti jer pjesama više nema u takvom obimu oko nas. Nitko ih ne pjeva dok kuha u kuhinji, kad se igraju djeca na paši ili kad žene pletu cekere. Jasno nam je da je to nešto „staro“, nešto „što nestaje“ i, na kraju krajeva, nešto „vrijedno“. Ako ništa drugo, onda smo to shvatili kad su uvrštene na prestižan Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva koji vodi UNESCO 2018. godine.
Vinko Žganec je ipak osjetio nešto posebno, zanimljivo i privlačno u tim pjesmama. Okružen njima u svom obiteljskom domu, prvu pjesmu koju je zapisao pjevala mu je njegova sestra 1908. godine. Radi se o pjesmi „Megla se kadi“. Ovu prvu pjesmu slijedile su nebrojene druge. Cijeloga svog života Žganec je sakupljao, ali i obrađivao pjesme. U tome leži drugi dio njegova značaja.
Često se piše o tome zašto se pjesme skupljaju, no jeste li se ikad pitali kako se one skupljaju? Pokušat ću vam to dočarati opisujući način rada (metodologiju) koju je s vremenom razvio Žganec. Nije nimalo lako.
1. Pronalazak (dobrih) pjevača
Sjetimo se, u prvoj polovici 20. stoljeća nije bilo telefona po selima, a kamoli mobitela i interneta. Žganec je svoje pjevače nalazio tako da su mu ih preporučili njegovi poznanici u pojedinim mjestima. Najčešće su i oni dogovarali s pjevačima kada i kamo da dođu. Iz Žgančevih terenskih bilješki koje su pohranjene u MMČ-u saznajemo da su se ponekad događale i neugodne situacije. Tako je jednom prilikom bilo dogovoreno snimanje u Kotoribi i Donjoj Dubravi. Žganec je dolazio u Kotoribu vlakom koji je kasnio. Žene u Kotoribi su ga pričekale i njih je snimio, no žene u Donjoj Dubravi nisu više htjele čekati jer su morale ići doma na večeru, a nikakvoga glasa o Žgancu nije bilo.
2. Bilježenje pjesama
Po slikama s terenskih istraživanja vidimo da je Žganec sjedio pored ili ispred pjevača i rukom bilježio notni zapis pjesme. Bilježio ga točno onako kako su pjevači pjevali, sa svim posebnostima koje su otpjevali. Pjevači su pjevali samostalno ili u grupama. Svaku je pjesmu bilježio na zaseban papir s iscrtanim crtovljem. Osim nota i teksta, pažljivo je zapisao ime i prezime pjevača, u slučaju žena i njihovo djevojačko prezime, godinu i mjesto rođenja te datum i mjesto kada su mu pjevali. Često je pjevače i snimao tehnikom koju je imao na raspolaganju. Neke od najstarijih snimki pohranjene su u Institutu za etnologiju i folkloristiku.
3. Obrada sakupljene građe
Po dolasku s terena započinjao bi „kabinetski“ posao. Svaku pjesmu je jednom ili čak i dva puta prepisivao u čistopis. Note je i dalje bilježio rukom, no tekst pjesama je ispisivao na pisaćoj mašini. Čistopisi su nam izuzetno važni jer su terenske bilješke često nečitke. Uslijed brzine ili jednostavno ružnog rukopisa, Žgančeve se bilješke jako teško čitaju. Terenske i čiste verzije pohranjivao je jedne pored drugih.
4. Znanstvena analiza
Žganec je kroz svoje školovanje stekao izvrsnu glazbenu naobrazbu. Ona mu je omogućila da skupljenu građu znanstveno obrađuje. Pisao je članke o glazbenim karakteristikama skupljene građe, sličnostima i razlikama među pojedinim regijama, načinima kako bilježiti narodne pjesme, kako ih sakupljati i obrađivati, ali i o autorskim pravima u području narodne glazbe. Gotovo sve ove teme prije nisu bile obrađivane u hrvatskoj (tada jugoslavenskoj) znanstvenoj sferi.
Za svoga života Žganec je sakupio nekoliko tisuća pjesama, a najviša brojka koju nalazimo u literaturi je čak 25.000. Najveći dio njih ostao je samo na prva dva koraka, odnosno samo su zabilježene. No, bitno je da su sačuvane, a na stručnjacima naših generacija je da nastave Žgančev posao na obradi ove dragocjene građe.
Veterinarska stanica u Murskom Središću postoji još od pedesetih godina prošlog stoljeća, a usluge iste koriste građani Murskom Središća ali i mještani okolnih općina Vratišinec, Podturen, Selnica, Sveti Martin na Muri, Štrigova i Lendava.
Obzirom na trenutnu problematiku odnosno zatvaranja dijela ambulante, to jest usluge za male kućne ljubimce, iz Grada Mursko Središće ističu da je navedena usluga potrebna građanima Murskog Središća i okolnih općina kako bi stručan i iskusan tim doktora veterinarske medicine mogao pružati ljubimcima zdravstvenu skrb u najkraćem mogućem roku.
U cilju ponovnog otvorenja dijela veterinarske ambulante u Murskom Središću koja se bavi kućnim ljubimcima gradonačelnik Grada Mursko Središće Dražen Srpak uputio je zamolbu za potporom načelnicima susjednih općina da se zadrži usluga za male kućne ljubimce u Veterinarskoj ambulanti u Murskom Središće te je po primitku potpora upućen dopis privatnom vlasniku Veterinarske ambulante.
– Nadamo se da će iskazana potreba Grada i okolnih općina biti uvažena te da će ponovno bit omogućena zdravstvena skrb za kućne ljubimce u Murskom Središću. Očekujemo odgovor od vlasnika te ćemo s njim upoznati javnost – priopćili su iz Murskog Središća.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
Foto: Ilustracija
