Povežite se s nama

Život i društvo

Odgojeni smo da moramo biti jaki i svoje probleme rješavati sami. No, je li to doista tako?

Objavljeno:

- dana

Već se skoro godinu dana prilagođavamo novonastalim uvjetima života, a ponajviše je riječ o održavanju socijalne distance, koja za većinu znači odmak od bilo kakvog druženja. Navikavamo se na rad od kuće, izolaciju u slučaju oboljenja ili na stalni boravak djece u kući ili stanu zbog održavanja online nastave.

Kraj 2020. godine obilježio je i jak potres koji se osjetio i na većem dijelu sjevera Hrvatske. Koliko su ta događanja utjecala na mentalno zdravlje djece, mladih i onih nešto starijih, otkrila je u razgovoru Sandra Popijač Tomšić, dipl. psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u superviziji.

Na koji način podučiti djecu i mlade da se zdravo nose s događajima poput nedavnoga jakog potresa? Što im odgovoriti na pitanje: „Hoće li se ponoviti?“

Prije svega, dobro je informirati, tj. naučiti djecu da postoji mogućnost potresa, da oni mogu biti jači ili slabiji i da često više potresa dolazi jedan za drugim. Da se u tom trenutku zemlja protrese i da je normalno ako se tada bojimo ili drhtimo, rasplačemo ili zbunimo. Dobro je djeci iskreno reći da ne znamo hoće li se ponoviti. Na to mi ne možemo utjecati. Ono što znamo i na što imamo utjecaj je naučiti što činiti i kako se zaštititi ako se ponovi. Važno je s djecom razgovarati koja su sigurna mjesta u stanu, gdje će se sakriti, npr. ispod čvrstoga blagovaonskog stola ili kraj nosivog zida. Valja im reći da tek kad se trešnja smiri možemo izaći na otvoreno, na sredinu livade ili igrališta kraj zgrade. Plan za ponašanje u slučaju potresa djeci daje osjećaj kontrole i sigurnosti. Dobro je također znati koje ćete stvari ponijeti sa sobom pri izlasku iz stana. U Japanu uvijek imaju spreman ruksak za slučaj potresa, a djeca redovito imaju vježbe ponašanja u potresu.

Kako umiriti uplašeno dijete?

Roditelji prirodno osjete potrebu da zaštite svoje dijete, kako od vanjskih događaja, tako i od emocija koje dijete proživljava. Tada je čest odgovor: „Nemoj se plašiti, nije to ništa“ ili „Hajde, smiri se.“ U želji da ih smire, odrasli zapravo negiraju njihove osjećaje.

Poznato je da roditelji imaju značajnu ulogu u osiguravanju adekvatne podrške za dijete. Dijete gleda i upija načine na koje se roditelj nosi sa situacijom. Zato je važno i da se roditelj adekvatno brine o sebi, da potiče kod djeteta opuštajuće aktivnosti, recimo putem mnogo igre i crtanja ili tjelesne aktivnosti. I djeca i odrasli mnogo napetosti i stresa mogu izbaciti iz tijela putem fizičke aktivnosti. Na primjer, dobra je ideja kućni poligon za djecu – skakanje, provlačenje, penjanje. To se može izvesti i u stanu, a na internetu ima zgodnih uputa i ideja.

Koje su najčešće posljedice stresnih događanja s kojima se suočavaju djeca, ali i odrasli?

Potres je prirodna katastrofa koja ima traumatske elemente (znači da može biti opasna po zdravlje i život) i gotovo kod svih ljudi dovodi do niza reakcija. Svi mi reagiramo na ponašajnoj, misaonoj, tjelesnoj i emocionalnoj razini na neki traumatski događaj. To uključuje cijeli niz mogućih simptoma. Koji točno simptomi će se kod koga razviti, ovisi od osobe do osobe.

Očekivane reakcije u ovakvim okolnostima su preplavljenost osjećajima, misaona i ponašajna rastresenost, osjećaj gubitka autonomije i kontrole te bespomoćnost. Na razini tjelesnih simptoma mogući su glavobolja, bol u želucu, nemir, vrtoglavica, umor i teškoće sa spavanjem. Moguća su i ponavljajuća sjećanja, potreba da se razgovara o događaju, strah, „zaleđenost“, ljutnja, tuga, sram, razdražljivost, povlačenje, osamljivanje, regresivno ponašanje, agresivnost i pojačana potreba za društvom.

Sve reakcije koje se javljaju nakon traumatskog događaja psiholozi nazivaju normalnim reakcijama u nenormalnim okolnostima, a znanje o njima pomaže nam da se lakše nosimo sa situacijom. Potpuno je očekivano i normalno osjećati se kako se osjećate i imati reakcije kakve imate s obzirom na okolnosti. Ono što nije normalno su okolnosti same – serija potresa u vrijeme pandemije.

Što savjetovati roditeljima koji primijete te simptome kod djece?

Već informiranost o ovoj tematici pomaže roditeljima da lakše shvate što se događa i njima i njihovoj djeci. Djeci su nakon stresnog događaja najvažnije podrška i pomoć roditelja. To uključuje osiguravanje dnevne rutine koliko god je moguće, priliku da djeca govore o događaju, razgovor o osjećajima koji se javljaju. Naime, svi mi, a pogotovo djeca, imamo urođeni sustav normalizacije, odnosno samoregulacije, i djeca prirodno znaju što im treba za oporavak. Možda su se neka nakon potresa igrala „skrivača“ ispod stola ili s lutkama glumila da se sve trese. To je njihov prirodni način kojim to iskustvo „probavljaju“ i prihvaćaju.

Druge mogućnosti za pomoć su razne: od razgovora s pedijatrom, liječnikom obiteljske medicine, do javljanja psihologu ili psihoterapeutu. Ovisno o jačini simptoma, ponekad je dovoljno savjetovati se sa školskim ili vrtićkim psihologom ili pedagogom. No, ponekad će biti potreban i tretman savjetovanja ili psihoterapije.

Sama po sebi, kriza nije povezana s psihopatologijom – događa se i dobro prilagođenima, sastavni je dio razvoja pojedinca (obiteljskog sustava, zajednice, radnoga kolektiva). No, ako osjećate da reakcije vašeg djeteta (ili vaše reakcije na njegovo ponašanje) ometaju svakodnevno funkcioniranje, svakako potražite stručnu pomoć.

Pojavom koronavirusa mnoge su obitelji promijenile dotadašnji način funkcioniranja –roditelji rade kod kuće, a djeca se školuju u dnevnom boravku… Što im savjetovati?

Ljudi generalno ne vole promjene. Volimo i trebamo sigurnost, poznatost. Pogotovo kod naglih promjena (pandemija, potres) javljaju se neizvjesnost i osjećaj gubitka kontrole. Kad smo u neizvjesnosti, rastu zabrinutost i anksioznost. Stalnom brigom pokušavamo se pripremiti na sve scenarije koji bi se mogli dogoditi, nastojeći održati kontrolu nad našim životima. U prvoj fazi, koja je sada već daleko iza nas, mnogi su se prebacili na „autopilot“, tj. preživljavanje. Ljudsko tijelo i psiha napravljeni su tako da u trenutku šoka ili krize možemo preživjeti i izdržati zaista mnogo teškoća. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje – automatski smo se presložili, postavili kućne urede u stanu, organizirali online nastavu, obavljali masovne šopinge. Nije realno očekivati da takvo stanje može biti dugotrajno održivo. Barem ne bez pojave dosade, svađa, trzavica… Stalna zatvorenost i pretjerana blizina s uvijek istim ljudima često nam „otvore oči“ i za ono što ne želimo vidjeti (i kod njih i kod sebe). Na kraju krajeva, nemamo uvijek mogućnost očuvati svoje granice u takvim uvjetima, a zdrave granice važne su za mentalno zdravlje.

Dogovori o rasporedu aktivnosti i prostoru su važni. Odredite si svoj kutak za mir, svoje vrijeme za tišinu… U tom razdoblju neka se koriste slušalice kako ne bi „treštala“ glazba ili crtići, zamolite ukućane za malo samoće, neka vam ne smetaju tada, podijelite odgovornosti oko obiteljskih obveza. Uspostavite rutine koliko god je moguće: vrijeme za obroke, vrijeme za igru, vrijeme za odlazak u krevet, zajednički sudjelujte u spremanju…

Jeste li u svom višegodišnjem radu primijetili da je mnogima još uvijek teško priznati da trebaju stručnu pomoć?

Mislim da to mnogo ovisi o okolini, kao i o samoj osobi. Sigurno postoji razlika između velegrada i manjeg mjesta u svjesnosti o dobrobiti mentalne higijene ili u svjesnosti da postoje stručnjaci koji će razgovorom pomoći da dođete do rješenja nekog problema.

Nekako i kulturološki gledano, odgojeni smo da moramo biti jaki i svoje probleme rješavati sami. Ili nosimo uvjerenje da „moj problem nije dovoljno velik da potražim pomoć“. Pa onda iz te pozicije može proteći dosta vremena prije nego što osoba odluči napraviti prvi korak. Najčešći komentar koji čujem od klijenata u tom slučaju je „ne znam što sam tako dugo čekao“. No, moje iskustvo pokazuje da mi se u psihoterapiju javljaju ljudi svih dobnih skupina, raznih stupnjeva obrazovanja, iz gradova kao i manjih mjesta, i sa sela, različitoga socioekonomskog statusa. Čini mi se da se ipak mijenja svijest i da su ljudi spremniji na osobni rast i razvoj uz stručno vodstvo.

Prilika za rast i razvoj

Jedan od načina za uspješan izlazak iz krize je traženje smisla u onome što nam se događa, smatra psihologinja Sandra Popijač Tomšić. Sukladno tomu, život u krizi traži od nas da se mijenjamo, da usvojimo set novih vještina ili promijenimo način razmišljanja, započnemo neke nove aktivnosti. Ukratko, zahtijeva rast iznutra.

– Nijedna kriza ne može se uspješno prebroditi uz korištenje dosad poznatih nam mehanizama. Zato je važno vidjeti kako nas je ova kriza dosad transformirala, koje smo osobne promjene napravili. Jesmo li postali fleksibilniji, spremniji na kompromise, odlučniji u postavljanju svojih granica, presložili životne prioritete… Primjera ima pregršt. Važno je da svatko za sebe definira koje je snage razvio – objašnjava psihologinja.

Zaključuje da su promjene neizbježne te da se ojačavanjem vlastite unutarnje sigurnosti i stabilnosti mogu ublažiti posljedice okolinske nesigurnosti i neizvjesnosti.

Sve više upita za stručnom pomoći

Hoće li se posljedice epidemiološke situacije tek osjetiti u društvu, upitali smo psihologinju Sandru Popijač Tomšić, koja je navela da su posljedice već vidljive.

– Unazad skoro godinu dana uvelike su nam smanjene mogućnosti za zadovoljenje naših osnovnih psiholoških potreba, barem na način kako smo ih dotad bili navikli zadovoljavati. Potrebe za druženjem, pripadanjem, zabavom, slobodom, mogućnošću za osiguravanje egzistencije… Istraživanje hrvatskih psihologa u proljeće 2020. pokazalo je da je pandemija već tada dovela do povećanja razine depresivnosti, anksioznosti i stresa. Sada je to vidljivo i u praksi, jer ima sve više upita za stručnom pomoći, pogotovo nakon potresa krajem prosinca prošle godine – otkrila je psihologinja Popijač Tomšić.

Život i društvo

Malu maturu položili u OŠ Babinec iz 1974. godine, a nakon 50 godina prisjetili se dogodovština iz školskih dana

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Općina Cestica

Zajednički susret učenika završnih razreda Osnovne škole Babinec, a koji su osmi A, B ili C razred završili školske godine 1973./74. održan je u petak, 3. svibnja, objavila je Općina Cestica.

Prvi generacijski susret, 50 godina nakon završetka Osnovne škole potaknuli su Stanko Dugi iz osmog A, Mirko Majhen iz 8. B i Marijana Kutnjak r. Hutinski iz 8.C razreda.

Uz 47 učenika, susretu se odazvala i razrednica 8. B, učiteljica Marija Jug, a nakon okupljanja koje je započelo u 17 sati na terasi restorana Žmah u Babincu, snimljena je zajednička fotografija.

U nastavku druženja izaslanstvo učenika otišlo je na groblje u Cesticu te položilo svijeće i zapalilo svijeću na grobu učiteljice Marije Sedlar, razrednice 8. C razreda, a u spomen na učiteljicu Ivanku Jakopan, razrednicu 8. A razreda, kao i na preminule kolege učenike, potom je vijenac položen kod središnjeg križa na groblju gdje je molitvu za preminule razrednike, učitelje i učenike predvodila Slavica Kovačić rođena Šinjur.

Po povratku s groblja druženje je nastavljeno uz sjećanje na školske dane, a u ime organizacijskog odbora učenicima koji su se na susret odazvali zahvalila je Marijana Kutnjak. Podsjetila je na siromaštvo i sveopću oskudicu u kojoj se nekad odrastalo i živjelo te izrazila zadovoljstvo i zahvalnost roditeljima i nastavnicima koji su ih tijekom odrastanja i školovanja vodili kroz život. Zahvalnost na susretu svojim nekadašnjim đacima izrazila je i učiteljica glazbenog odgoja Marija Jug, a susret je potom nastavljen uz zakusku i sjećanja na školske dane.

Na generacijski susret učenika, danas mahom u dobi od 65 godina, đaci su donijeli i fotografije iz školskih dana, a sa zanimanjem su pogledali i „Spomenar“ (isti je sačuvala i na susret donijela Josipa Korotaj rođena Mihin iz Kolarovca) koji je u to doba gotovo držao svaki učenik.

Druženje je uz pjesmu i prepričavanje dogodovština iz školskih dana potrajalo do duboku u noć, a uz izvođenje hitova iz sedamdesetih i nešto novijih glazbenog sastava „Mihael i Marinko“ se i zaplesalo.

Nastavite čitati

Život i društvo

Mladi kuhari u Varaždinu učit će u novom Kuharskom praktikumu vrijednom 100.000 eura

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Gospodarska škola Varaždin bila je od 2020. do 2023. godine partner na projektu ReCeZa – Regionalni Centar Zabok čiji je nositelj bila Srednja škola Zabok.

Ukupna vrijednost projekta iznosila je 8.851.720,47 eura.

Za vrijeme trajanja projekta kroz projektne aktivnosti realizirale su se brojne radionice za učenike i nastavnike, natjecanja učenika na školskoj, državnoj i međunarodnoj razini, studijska putovanja iz područja turizma i ugostiteljstva te su razvijeni standardi zanimanja, standardi kvalifikacija i kurikuluma za nove programe.

U okviru projekta Gospodarska škola Varaždin dobila je profesionalnu opremu za kuharski praktikum u vrijednosti od 100.000 eura, a upravo je to bila prilika za prigodnu svečanost na kojoj su se okupili ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habijan, župan Varaždinske županije Anđelko Stričak, zamjenica županice Karlovačke županije dr.sc. Vesna Hajsan Dolinar, pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje Osječko-baranjske županije Miranda Glavaš-Kul, pročelnik Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu i sport Varaždinske županije dr.sc. Miroslav Huđek, pročelnica Upravnog odjela za školstvo Karlovačke županije mr.sc. Marija Šćulac, predsjednik Obrtničke komore Varaždinske županije Igor Šoković, Branka Šaško, predstojnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Područni ured Varaždin, kao i mnogobrojni ravnatelji srednjoškolskih ustanova s područja Varaždinske županije.

Uvodno pozdravljajući sve okupljene ravnateljica Gospodarske škole Jasenka Kelemen je istaknula kako je uključivanje škole u ovaj projekt od izuzetne važnosti te kako će učenici imati priliku učiti u kuhinjama budućnosti.

– Profesori i nastavnici će prenositi stečena znanja i najsuvremenije kulinarske tehnike kako bi naši učenici izrasli u poznate i uspješne šefove. Ovaj novi Kuharski praktikum je jedan lijepi poklon za Dan škole. Hvala svima na podršci i pomoći, poglavito našem osnivaču, Varaždinskoj županiji – rekla je ravnateljica Kelemen.

Čestitajući ravnateljici i djelatnicima škole na uspješno provedenome projektu, župan Anđelko Stričak je rekao kako su za današnji razvoj društva važni sigurnost, gospodarski rast i obrazovanje.

– Varaždinska županije je osnivač 13 srednjih škola, a u njima se obrazuje 75 % učenika u strukovnim ili obrtničkim zanimanjima, 20 %ih pohađa gimnazijske programe i pet posto ih pohađa umjetničke programe. Sama ta činjenica najbolje govori o tome da je naše školstvo prilagođeno potrebama našeg gospodarstva. Naši učenici kada završe svoje školovanje, ne čekaju na Zavodu za zapošljavanje svoje radno mjesto, već se mogu odlučiti da li idu na tržište rada, da li nastavljaju daljnje školovanje na fakultetima ili će pokrenuti neku od svojih privatnih inicijativa. Osim što smo osnivač 13 srednjih škola, Varaždinska županija je osnivač i 14 centara izvrsnosti te pet centara izvrsnosti u strukovnim zanimanjima te dva centra kompetentnosti. Upravo u tim centrima oni dobivaju tu informaciju više te se mogu lakše odlučiti u kojem smjeru će nastaviti. Također, naše srednje škole su prilagođene cjeloživotnom obrazovanju tako da u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje provodimo cijeli niz doškolovanja te različitih prekvalifikacija. Recimo, u 2022. godini su 234 osobe to završile, prošle godine 321 osoba, a u ovoj godini već sada imamo 190 polaznika. Zahvaljujući našim ravnateljima, profesorima, nastavnicima i pročelnicima, odrađujemo dobar posao za sve – zaključio je župan Stričak.

Damir Habijan

Otvarajući novi Kuharski praktikum, ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habijan je istaknuo kako je Varaždinska županija lider u Republici Hrvatskoj po pitanju ulaganja u područje obrazovanja.

– Što se tiče radne snage, kada govorimo o strukovnim zanimanjima, po tom smo pitanju doista deficitarni, ali to nije nešto što se odnosi samo na Hrvatsku. Pogledamo li zapadno europske zemlje, odnosno zemlje Europske unije, nažalost i one se bore s istim problemom. Ako pogledamo Republiku Hrvatsku, čak 70 % učenika koji upisuju srednje škole upisuju upravo strukovna zanimanja, ali unatoč tome s tim zanimanjima i s nedostatkom radne snage i dalje imamo problem. Učenici koji će ovdje završiti Gospodarsku školu i ovo hvalevrijedno zanimanje bez problema će naći posao na tržištu rada. Po pitanju obrtništva, nekoliko brojki: u zadnje četiri godine broj obrta u Hrvatskoj skočio je sa 75.000 na 116.000, dakle imamo 55.000, više otvorenih obrta na razini države. Grad Varaždin je po tom pitanju čak i bolji i ima gotovo 65 novih obrta. Ono što mogu reći ispred Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, što smatram bitnim, pogotovo u segmentu obrtništva, to su mjere koje možemo poduzeti, koje smo dosad poduzeli i daju rezultate. Prije svega, ono što je zanimljivo jest stipendiranje učenika – 15.500 stipendija koje je dodijeljeno u vrijednosti 29 milijuna eura i 1.316 stipendija gospodarskim subjektima vrijednih 11,5 milijuna eura, dakle ukupno 40,5 milijuna eura je dalo rezultate. U školskoj godini 2022./’23. nakon dugo vremena imamo porast broja upisa u strukovne škole i to nas veseli – rekao je ministar Habijan.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje