Prvoga dana ožujka ove godine emitirana je (navodno) posljednja epizoda iznimno gledane, hvaljene i popularne hrvatske dramsko-humoristične serije „Crno-bijeli svijet“.

Scenarist/redatelj Goran Kulenović i redatelj Igor Mirković zaslužni su za nadahnutu i maštovitu priču o dvjema obiteljima tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Saga je došla kraju nakon gotovo u dan točno šest godina, s obzirom na činjenicu da je prvi put prikazana 2. ožujka 2015. Veći dio radnje odvija se u Zagrebu, a priča obiluje detaljima, događajima, lokacijama i referencama povezanima s pop-kulturom bivše Jugoslavije.

U nostalgičnu okruženju povremeno je uloge igralo i nekoliko glumaca sa sjevera Hrvatske. Jedan od njih je i 24-godišnji Čakovčanin Karlo Žganec, koji je u dvjema epizodama serije, u dijelovima u kojima jedan od glavnih likova odslužuje vojni rok, utjelovio kajkavca Katanca.

Sanjarenje

Karlo je pohađao opću gimnaziju u Srednjoj školi Čakovec, a jedno vrijeme i čakovečku Školu animiranog filma. Već se tada kristalizirala činjenica da voli hrvatski jezik, kazalište i umjetnost. Na pozornici se uvijek osjećao kao malo dijete, kaže.

– U prvoj ulozi igrao sam Sunce, i tada sam zaista izgorio kao Sunce (smijeh) Bilo je toliko neugodno, ali toliko zanimljivo, izbacilo me iz komforne zone… Oduvijek sam bio sanjar po prirodi i vjerujem da mojim roditeljima nije bilo lako, baš kao ni mojoj braći, odnosno sestri. Roditelji su nas učili odgovornosti, što još uvijek rade, ali su nas i poticali da se bavimo onime što želimo, savjetovali nas i pomagali – ističe mladi glumac koji je beskrajno zahvalan majci Nevenki i ocu Franji, no podršku dobiva i od sestre Tamare te trojice braće: Dominika, Borne i Frana.

– Prvi konkretni susret s kazalištem imao sam kao član Dramskoga studija „Dada“ Kazališne družine „Pinklec“, u kojem se radilo uz alternativni, no prirodni pristup. Prvo filmsko iskustvo ostvario sam na prijelazu s 2017. na 2018. godinu u filmu „Nitko nije savršen“ Barbare Vekarić. Bila je to prva audicija koju sam prošao, a na setu sam imao prilike vidjeti kako nastaje film, o kakvu se procesu zapravo radi. Spomenuto djelo za mene je značajno i zbog toga što smo s njime putovali po raznim festivalima po cijelome svijetu. U to vrijeme studirao sam ekonomiju, čime nisam bio zadovoljan te sam sve više maštao o glumi.

Na snimanju jednoga kratkometražnog filma upoznao sam glumca Marina Bukvića koji je bio osnovao The Acting Studio, u kojem sam zaista mnogo naučio. Radili smo po mnogim tehnikama (Meisner, Čehov, Stanislavski, Strasberg), no i dalje radim na svojoj istini jer gluma je doživotno istraživanje, a ja volim „hodati po žici“ – objašnjava Karlo. Nakon studioznoga rada na sebi odlučio je otići na audiciju za Puccinijevu posljednju operu „Turandot“ u Hrvatsko narodno kazalište.

Črno i crno

– Audicija je bila intenzivna, no imao sam dobar osjećaj po izlasku iz zgrade. Pola sata kasnije nazvao me producent s viješću da sam prošao i da imam prvu probu dva sata kasnije. Bio sam doista ekstatično sretan! Uslijedile su naporne probe – prijepodnevne plesačke i popodnevne režijske, svaka od po četiri sata… Bila je to produkcija Ricci/Forte, a radili smo i s koreografkinjom Martom Bevilacquom koja je za mene predstavljala i snažnu duhovnu podršku – od nje smo naučili da ono bitno nije očima vidljivo, da se samo srcem dobro vidi, kako stoji i u „Malome princu“. U HNK-u sam nakon toga ostao još dvije godine, sudjelovao sam u dvama projektima: „Trubaduru“ i „Čarobnoj fruli“. Stekao sam puno prijatelja s nekima od kojih sam još uvijek u kontaktu.

Kada je počeo prvi lockdown, vratio sam se u Čakovec obitelji s kojom sam bio dva mjeseca. Na televiziji su se tada počele emitirati prijašnje sezone „Crno-bijeloga svijeta“. Već se tada šuškalo da bi se mogla snimati četvrta sezona, a serija mi se jako svidjela ugođajem, lakoćom igranja, jednostavnošću koja je karakterizira… S nekoliko prijatelja podijelio sam da bih volio igrati u njoj. Sredinom lipnja prošle godine nazvala me Kaja Šišmanović (Una Milićević u seriji) koja je radila casting za četvrtu sezonu i rekla da ima jednu ulogu za mene. Poslali su mi scenarij, trebao sam se spremiti i snimiti te mi je za nekoliko dana potvrđeno da sam dobio ulogu. Bilo je jako uzbudljivo, očekivano-neočekivano, ali svakako predivan rođendanski poklon.

Tjedan-dva kasnije javili su mi se i iz produkcije Antitalent da su me odabrali za ulogu Marija Brezovca u kratkometražnome filmu „Kazneni udarac“ u režiji Roka Bičeka. To je ekranizirana epizoda iz romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka – dodaje Žganec. Uslijedila je ljetna priprema za snimanje, ali i logistički problemi zbog toga što su se projekti razvijali u isto vrijeme.

– U jednome trenutku pomislio sam da je doista previše dobiti čak dvije prilike i da ću se za jednu morati odlučiti, no pričekali su me pa sam nakon rada na „Črnoj materi“ mogao nastaviti na „Crno-bijelome svijetu“. Što se „Kaznenoga udarca“ tiče, puno se igralo s djecom i te su probe bile veoma zanimljive, jer te djeca mogu navesti na razmišljanje izvan mogućega, izvan logičnoga, čak pomalo nadrealno. Snimanje je bilo puno suza i emocija, borbe i konflikta… Mislim da smo doživjeli pravu katarzu, te sam tu doista shvatio bit uživljene igre s partnerom.

Najveći izazov na tome snimanju možda mi je bilo igranje nogometa (smijeh), s obzirom na to da je moj lik nogometni profesionalac. Dobro je što smo imali fenomenalnoga kaskadera, Matiju Petrovića, koji nam je pokazao puno „finti“, odnosno elementarnih pokreta za tučnjavu i nogomet. Divno je iskusiti uzajamno poštovanje na setu, bez obzira na to radi li se o nekome iskusnijem ili mlađem. Stvarno se radujem premijeri, koja bi vjerojatno trebala biti ove godine. Mislim da bi film mogao imati bogat festivalski život. Odmah drugo jutro nakon završetka toga snimanja, u Novome Zagrebu pokupio me kombi, jer sam počeo sa snimanjem „Crno-bijeloga svijeta“, što je narednih sedam dana predstavljalo moj crno-bijeli život.

Autentična međimurština

Došao sam u garderobu, sredili su me, išao sam na set u Grad mladih iznad Dubrave odmah obučen. Sjeo sam za stol s redateljem Igorom Mirkovićem te smo prošli moje scene u dvjema epizodama. Neke replike koje su zvučale pomalo umjetno prilagodili smo autentičnoj međimurskoj kajkavštini, mislim da smo to dobro odradili (smijeh) – dodali smo izraze „vanjkuš“ (jastuk) i „oblok“ (prozor), kao i neke druge. Zadobio sam veliko povjerenje, snimanje je išlo glatko.

Po dolasku na set upoznao sam jednog od glavnih likova – Karla Maloču koji tumači ulogu Želimira Kipčića-Žaca i s kojim dijelim nekoliko scena – pa onda Aleksandra Arsovskog, Josipa Ledinu, „druga kapetana“ Marinka Prgu… Produkcija nam je na setu omogućila jako dobro uvjete, no bilo mi je zanimljivo kako su nas odveli u neko drugo vrijeme, u kojem većina nas zapravo nije živjela… Uživao sam u snimanju i pamtit ću ga za cijeli život – prepričava Karlo.

Za kraj je ostavio nekoliko rečenica iz jednoga filma koji mu je puno značio:

„Istraživati… Vidjeti ono lijepo, to je nagrada sama po sebi. Čovjekovo dostignuće trebalo bi nadmašiti njegovo shvaćanje. Čemu inače raj?“