Jaje u običajima i vjerovanjima mnogih naroda zauzima važno mjesto. Kako gdje, simbolizira život, novi početak, blagostanje, pobjedu dobra nad zlom… Kršćani jaje posebno vežu uz proslavu svojeg najvećeg blagdana Uskrsa. Jaje, odnosno pisanica simbolične su oznake ove svetkovine, središnji motiv cijelog uskrsnog ciklusa, od Cvjetnice, preko Uskrsa do Bijele nedjelje ili Malog Uskrsa.

To posebno vrijedi za Međimurje. I dok se u svim dijelovima Hrvatske jaja uz šunku, hren i kolače na Uskrsno jutro nose u crkvu na posvećenje, u Međimurju, posebno njegovom donjem dijelu, jaja su zauzela središnje mjesto i sedam dana nakon Uskrsa, odnosno na Bijelu nedjelju ili Mali Uskrs.

– Ujutro za doručak obavezno je bilo „cvertje“ (kajgana), a poslije su djeca, pa i odrasli „dečki“ i „deklje“ dobivali pisanice – šarena jaja. S njima se išlo u crkvu (nije bila obveza), a poslije objeda na sestrenje i bratimljenje. Karakteristični, tradicijski doručak „cvertje“ ljudi objašnjavaju: „Mora se tak kaj bodo bolje kokoši neslje“. No, šarena jaja ili pisanice zauzimala su tog dana tako značajno mjesto da su ljudi bijelu nedjelju prekrstili u „pisano nedeljo“ jer se za pisanice govorilo da se „pišu“, a ne izrađuju ili crtaju – navodi istraživačica međimurske tradicije Marija Novak u tekstu „Međimurske pisanice“ objavljenom u časopisu „Kaj“ 1983. godine. Marija Novak je svoja istraživanja i razgovore sa starijim mještanima Donjeg Vidovca, Donje Dubrave i Kotoribe obavljala tijekom 1978. i 1979. godine.

Tko je prvi počeo bojati i ukrašavati jaja, nije poznato. Zna se tek da su pisanice dio različitih tradicija brojnih slavenski i neslavenskih naroda. Tek se pretpostavlja da je bijela ljuska privlačila ljude da na njoj naprave ukrase i čistoga čovjekova poštovanja prema jajetu.

– U donjem Međimurju su pisanice, koliko stari ljudi pamte, bile oduvijek crne boje. Vrlo, vrlo rijetko koje bile su smeđe. Na pisanicama je isključivo bilo nacrtano cvijeće. Pravljenjem takvih pisanica bavile su se samo žene. Krajem devetnaestog stoljeća i u prvoj polovici dvadesetog, u svakom je selu bilo i do dvadesetak žena koje su veoma lijepo znale napisati pisanice. I među njima bilo je onih koje su slovile kao najbolje poznavateljice te vještine. Tako je između dva rata u Donjoj Dubravi bila poznata po izrazito lijepim pisanicama Kata Rusak, u Donjem Vidovcu Kata Gabaj, a u Kotoribi Klara Petermanec. Kasnije su u Donjoj Dubravi samo dvije žene očuvale vještinu: Mara Fabić i Margareta Benko – ističe Marija Novak u svom tekstu.

Nositeljica vještine izrade črnih pisanica danas je Biserka Vučenik iz Donje Dubrave, koja u okviru svojih redovitih izložbi održava i radionice na kojima znanja i vještinu prenosi na sve uzraste. Upravo jedna takva izložba je otvorena za razgledavanje na Općem odjelu Knjižnice „Nikola Zrinski” Čakovec do 9. travnja. Na izložbi pod nazivom „Međimurska črna pisanica“ mogu se razgledati radovi Biserke Vučenik koja se izradom črnih pisanica bavi više od 30 godina. Pisanice se izrađuju posebnom batik tehnikom, pri čemu se pisanice iscrtavaju drvenim štapićem na čiji je vrh komad bakrene žice omotan u obliku kljuna tzv. kljičicom.

Črna pisanica se u središtu pažnje našla na Bijelu ili Pisanu nedjelju.

– Naime, na „pisano nedeljo“ je svako dijete dobilo pisanicu na poklon od krsne ili „ferminjske“ (krizmane) kume, od tetke ili su mu je kupili roditelji. Ne samo djeca već i odrasli „dečki“ i „deklje“ znali su dobiti pisanice. Pisanice su čuvali poput neke svetinje, zamatali ih u maramice i s njima su se poslije objeda išli bratiti ili sestriti. Sestrilo se ili bratilo na ulici, križanju, pred crkvom, na livadi ili u kući. Mjesto za sestrenje nije bilo određeno. Stariji „dečki“ i „deklje“ (do 18 godina) znali su većinom u kući prirediti i malu veselicu. Kad su se pobratili i posestrili, pjevali su i plesali. U Kotoribi su takve veselice bile više poznate nego u Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu. Na takvim su se veselicama našli samo mladi koji su bili neoženjeni. Djevojke su se mogle sestriti do udaje, a mladići do ženidbe – navodi Novak.

Svatko tko se želio bratiti ili sestriti unaprijed je izabrao kome će to predložiti. Izabranici su obično bili školski prijatelji ili susjedi. Kad su se sastali, dječak bi obično pitao: „Se boš z menom bratil?“, a djevojčica: „Se boš z menom sestrila?“ Ako su dobili pozitivne odgovore, izmijenili su pisanice uz istovremeno i zajedničko govorenje:

Sestra, nevesta,

Za naveke sestra.

ili

Brat, brat,

Za naveke brat.

– Nisu uvijek morali istovremeno govoriti. Moglo se sestriti i tako da je najprije jedna djevojčica govorila, a nakon nje druga. Pri govorenju je prvo desnom rukom u kojoj je držala pisanicu pritisnula svoje grudi i rekla: „Sestra“. Zatim je pritisnula grudi druge djevojčice i rekla: „Nevesta“, pa onda opet svoje i rekla: „Za naveke“ i napokon njene i rekla: „Sestra“. Tada joj je dala svoju pisanicu. Grudi je mogla pritiskati, odnosno doticati i samo na slogove što je naravno iziskivalo i brži tempo govorenja. Na takav isti način se i bratimilo, jasno uz govorenje – brat… – dodaje Marija Novak.

Djevojke koje su se posestrile su se poslije toga nazivale „pisane sestre“, a mladići „pisani brati“.

Na „pisano nedeljo“ znalo je biti i tuge i plača. Ponekad se dogodilo da je predloženi bio odbijen.

– Neki put je i pisanica znala odigrati ulogu tko će se s kime bratiti ili sestriti. Kad je nekom bilo predloženo da se brati, znao bi reći: „Dej da ti vidim pisanico!?“ Ako mu se pisanica nije sviđala, rekao bi: „Nemaš ljepo pisanico, nam se z tebom bratil!“ Dakle, djeca, pa i odrasli nisu se zadovoljavali s bilo kako našaranim pisanicama. Zato su žene trebale paziti kod izradi kako bi pisanice bile što ljepše – zaključuju Marija Novak u svome tekstu.