Domaća poljoprivredna proizvodnja uzmiče pred uvozom koji Hrvatsku vodi u prehrambenu ovisnos

Ukoliko se nastavi sadašnji negativan trend, negdje oko 2016. godine više se nitko u Hrvatskoj neće baviti proizvodnjom mlijeka i mesa. Naravno da se takav scenarij neće dogoditi, ali situacija na terenu i nije tako daleko od toga, tvrdi Vincek

Krave i autoceste? U kakvoj su vezi? Zapitao je Branko Salaj, bivši ministar i veleposlanik, a danas član skupine Živo selo, tijekom okruglog stola održanog u prostorijama Matice Hrvatske na temu “Hrana u raljama prehrambene ovisnosti”.

Uvoz govedine i mlijeka

Govoreći o važnosti uzgoja goveda i proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj, Salaj je ustvrdio da je Hrvatska izgubila otprilike tri posto BDP-a zbog loše poljoprivredne politike, od čega se jedan posto može pripisati uvozu govedine i mlijeka.
– Jedan posto ne zvuči puno, ali je činjenica da je u desetogodišnjem razdoblju vrijednost investicija u sve državne autoceste upravo tolika. Dakle, da smo imali samodostatnu proizvodnju mlijeka i mesa mogli smo autoceste sagraditi vlastitim novcem, a ne kreditima – upozorio je.
Dok je padala proizvodnja, kako je dodao, rastao je uvoz zbog kojeg su izgubljena četiri od pet gospodarstava koja su isporučivala mlijeko, odnosno oko 15 gospodarstava dnevno!
– A govedarstvo i mljekarstvo su kralježnica seoskog gospodarstva! Moraju se godinama razvijati, a daju proizvod koji trebamo svakog dana. Mislim da u društvu nismo svjesni tih problema. U jednom mjesecu je uvezeno više mlijeka nego u prethodnih jedanaest mjeseci – upozorio je Salaj. Govoreći o povijesti našeg sela, Salaj je kazao da je tijekom proteklih pet desetljeća prosječan posjed smanjen za jednu trećinu, dok je u Francuskoj ili Nizozemskoj povećavan tri puta.

Organski rast

– Izlaz iz ove situacije na našem selu i u našoj poljoprivredi vidimo u organskom rastu poljoprivrednih gospodarstava kao što vidimo vani! To zahtijeva puno napora i puno vremena, ali treba se odlučiti. Treba znati želimo li to ili ne? Hrvatska uvozi 40 – 45 posto hrane možda čak i više. To je jako visok stupanj u odnosu na svjetska iskustva! Europski prosjek je negdje oko osam posto! Svaka zemlja u cijelom ciklusu integriranja EU pokušava sačuvati značajan udio svoje vlastite prehrane, jer zna da dugoročno to jest jedan od elemenata suverenosti. Dobro je sudjelovati u međunarodnoj razmjeni dobara, ali treba imati stalno na pameti da u slučaju krize treba imati rezervu – upozorio je Salaj te dodaje kako “želimo imati i dobru hranu iz ekoloških razloga, a rabimo tri puta više umjetnih gnojiva nego Europa u prosjeku“. Cijena ovisnosti uvoza hrane, kako je naglasio, visoka je.
– Kroz 20 godina koliko postoji ova država uvezli smo oko 29 milijardi dolara, a izvezli oko 18 milijardi dolara hrane. Predugo smo nastavili živjeti na dugovima i na iskustvima iz prijašnje države! Ako imamo kamate od 6 posto na te naše dugove trebali bismo imati rast BDP-a šest posto da bismo samo stajali na mjestu! Politika pokušava pronaći izlaz iz te situacije uvađanjem novih tehnologija što je skupo i za nas neizvedivo, jer kod nas jedna vlada za drugom dolazi i odlazi i obećava da će se to dogoditi, ali se to ne događa – ustvrdio je Salaj naglasivši da smo realno gubili tri posto BDP-a u poljoprivredi time što nismo proizvodili hranu koju smo trebali.

Velikima na ruku

Govoreći o zemljištu kao temelju poljoprivrede, mr. Miroslav Kovač, upravitelj tvrtke Uzgojno-poslovno-obrazovnog centra Simentalac, kazao je kako Hrvatska ima izvrsno zemljište.
– No zemljište u Hrvatskoj nije uređeno tako da bi malom seljaku dalo mogućnost za kvalitetnu proizvodnju. U zadnjih 10-ak godina Zakon o zemljištu mijenjali smo četiri puta, dopunjavali ga 20-ak puta i nema kontinuiteta. To govori da mi nemamo apsolutno nikakvu strategiju! U rujnu i listopadu bilo nam je obećano da će doći do promjena. Međutim, to stoji što izuzetno negativno utječe i na naše pripreme za ulazak u EU i na konkurentnost i na izvoz. Imamo velikih problema s uvozom, a biti konkurentan bez zemljišta je definitivno nemoguće! – ustvrdio je Kovač.
Hrvatski seljak, kako je dodao, nema dovoljno zemlje, niti je kvalitetno raspoređena.
– Većina poljoprivrednog zemljišta otišla je u ruke velikih sustava. Da je to dobra politika i ono čemu mi trebamo težiti, danas ne bismo bili prehrambeno ovisni, nego bismo imali dovoljno hrane. Očito je napravljena greška o kojoj nitko ne želi pričati – kazao je Kovač.

U Austriji i banke!

No nije zemljište jedni problem. – U Hrvatskoj poljoprivrednik nije vlasnik udruženja niti institucija i sl., pa ne može utjecati niti na obrazovanje i dr. U Austriji seljak ima utjecaja na obrazovanje, vlasnik je svoje udruge i poljoprivredne komore, pa i banaka! Samo tri posto seljaka u Austriji je u sustavu vođenja knjiga. Naši seljaci imaju puno više zaposlenih nego seljaci u EU. Znači, nisu spremni sami voditi farme i raditi na njima kao što je u EU gdje rade otac, majka, djeca i sl. To nije problem našeg seljaka nego naše zajednice koja je nametnula takve uvjete – ustvrdio je Kovač.

Politika malih koraka stvara prostor za rast najsposobnijih

Ključni problem dosadašnjih poljoprivrednih politika je težnja da se hrvatsko selo modernizira u “velikom skoku”, primjenom industrijske logike, ustvrdio je Dragutin Vincek, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu i zaštitu okoliša Varaždinske županije.

Što se čeka?
Nasuprot tome, kako je naglasio, potrebno je zalagati se za alternativni model organskog rasta koji otvara vrata sposobnima bez obzira na veličinu.
– To je model najnaprednijih poljoprivrednih zemalja EU kojoj težimo i u koju ulazimo. Primarni cilj naše poljoprivredne politike mora biti da potencijalima svog živog sela osigura vlastite prehrambene potrebe u zadanim općim EU-okvirima. A ukoliko ne krenemo s dugoročnom koncepcijom još danas, bojim se da bi nam krajobraz mogao zarastati šikarom daleko brže nego što je to sada – ustvrdio je Vincek upozorivši i na mogućnost da poljoprivredno zemljište prijeđe u strano vlasništvo. Da se sve to ne bi dogodilo, bitnim drži preuzimanje osobne odgovornosti za ono što se radi. – No očito je da smo odlučili još malo pričekati, pa da nas kruta stvarnost do kraja dovede u slijepu ulicu, a izlaz iz nje će tada biti i složeniji i skuplji – ustvrdio je.
Čeka se ulazak u EU, ali Vincek upozorava da ćemo i dalje živjeti s istim problemima.
– EU je samo forma jer i nadalje svaka zemlja provodi svoje gospodarske i ine strategije i ciljeve nešto usuglašene oko zajedničkih pravila EU. Od zajedničke poljoprivredne politike jedino je zajedničko ime. Ukoliko Hrvatska ne okrene naglavačke svoju poljoprivrednu politiku, barem u okvirima koliko je dozvoljeno unutar pristupnog ugovora, i po pristupanju u EU i dalje će poljoprivredna gospodarstva nestajati. Ukoliko se nastavi negativan trend, negdje oko 2016. godine, više se nitko u RH ne bi bavio proizvodnjom mlijeka i mesa. Naravno, da se takav scenarij neće dogoditi, ali situacija na terenu i nije tako daleko od toga – ustvrdio je dr. sc. Vincek.

Austrija kao uzor
Govoreći o uzorima u načinu organiziranja rada i života na selu, kazao je kako nam uzor svakako može biti Austrija ili druge zemlje EU koje su svoju strategiju razvoja temeljile na “politici postojanih malih koraka”.”
– I europska politika uvjetno govoreći “malih koraka” dovodi do povećanja posjeda, ali je to, za razliku od središnje planiranih “velikih skokova”, rezultat realnog poslovnog sagledavanja uvjeta privređivanja i najčešće uz korištenje dostupnih resursa vlastitog ruralnog okoliša. U tom procesu državne i javne institucije igraju važnu ulogu ali na bitno drukčiji način nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Seljaka se od rana pomagalo stručnim, tehnološkim i organizacijskim savjetima i razvitkom vodoopskrbne, prometne, komunikacijske i prosvjetne infrastrukture. Politika malih koraka je tako desetljećima stvarala prostor za organski rast najsposobnijih, istodobno potičući njihovu skrb za prirodni okoliš i ekološku svijest. Na žalost, hrvatska se poljoprivreda već dugo godina razvija potpuno drugom logikom – zaključio je dr. sc. Vincek.

Izvor:
Foto: