Književnik Roman Simić Bodrožić
U Varaždinu se zahuktava atmosfera uoči Festivala europske kratke priče. Značajna književna manifestacija koja će se održati na sceni Rogoz 29. i 30. svibnja, ugostit će mnoge inozemne, ali i domaće autore kratkih priča i baciti novo svjetlo na uživanje u pisanoj riječi. S urednikom i organizatorom tog festivala, Romanom Simićem Bodrožićem, razgovarali smo u jeku priprema za Festival.
Roman, rođeni Zadranin, a sada Zagrepčanin, poznati je hrvatski književnik i urednik u nakladičkoj kući Fraktura, pa je tema našeg razgovora bila, naravno, književnost!
Zašto ste odabrali Varaždin za gostovanje ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče?
Već godinama razmišljamo o Varaždinu, neke korake smo već i radili da to gostovanje realiziramo, ali ove smo godine odlučili ići do kraja, i sretan sam da smo uspjeli, ponajprije zahvaljujući Gradu Varaždinu i piscu Denisu Peričiću, koji nam je bio vodič i domaćin, najbolji mogući promotor svojega grada. S Festivalom otpočetka tražimo gradove koji to nisu samo brojem stanovnika, ili administrativnom kategorizacijom – tražimo gradove koji imaju i njeguju “gradskost”, a Varaždin je bez ikakve sumnje jedan od njih.
Ima li u našem gradu kvalitetnih pisaca na svjetskom nivou? Što nam nedostaje, kad govorimo o literarnom radu?
S pisanjem se obično ne trči na kratke staze. To što nazivate svjetskom klasom treba se dokazivati cijeli život i teško je reći koliko takvih pisaca ima u Hrvatskoj, ako i ima kandidata, još se trebaju dokazati. Ipak, siguran sam da kod nas postoje pisci koji pišu sjajne knjige, autori koji bi dobro kotirali u bilo kojoj od europskih književnosti. Ako tim ljudima nešto nedostaje, to je jedino ono što velike kulture imaju: tržište, čitatelji, mogućnost da dopru do čitatelja i da žive od svoga rada. Sve drugo što je potrebno naši pisci imaju: svoj jezik, svijet i način da pretvore jedno u drugo.
Što trenutačno čitate iz gušta? Ili, bolje rečeno, koja knjiga je ovih dana na vašem noćnom ormariću?
Ovih dana budim se i liježem uz jednu jedinu mantru: Jedan je (književni) Bog, a njegovo ime je Roberto Bolaño! Pored svih sjajnih knjiga, Bolañovi “Divlji detektivi” obilježili su mi (barem) posljednju čitateljsku petoljetku, a sva je prilika da će “2666” obilježiti (barem) ovu koja je ispred mene! U međuvremenu sam čitao i njegove priče i, vjerujte, sve kao da čekam ovo pitanje – baš sam želio s nekim podijeliti svoje oduševljenje! Čitam i uređujem puno toga dobroga, sjajne pisce, izvrsne knjige, ali ako govorimo o guštu – R. B. me čini sretnim; da postoji ona idealna Joyceova nesanica, njome bih se zarazio samo radi Bolaña!
Koju knjigu uvijek iznova možete čitati?
Ima ih više. Recimo Babeljevu “Crvenu konjicu”, ili “Rasuti teret” Danijela Dragojevića, ili sabrane priče Johna Cheevera, ili sabrane pjesme Raymonda Carvera, ili Fowlesovu “Žensku francuskog poručnika”… mislim, eto, da bih mogao uvijek iznova čitati i “Uliksa”, da… a onda mi na pamet padaju sve one dobre knjige za koje bih trebao naći vremena, a znam da ga neću naći tako skoro – srećom, knjige za više čitanja uvijek se regrutiraju među onima koje ćemo pročitati prvi put…
Radite u izdavačkoj kući. Koji se žanr najviše kupuje? Odnosno, koji žanr pisci najviše pišu, bez obzira na to tiskaju se njihove knjige ili ne?
Tu nema tajne: tržište voli roman, ali kao urednik ja o knjigama volim ne misliti isključivo u tržišnim kategorijama. Kad bismo to stalno radili, i kao pisci i kao urednici, vrlo brzo bismo završili objavljujući i pišući jedne te iste, uglavnom prosječne knjige. Olakotna i otegotna okolnost za hrvatskog pisca pritom je činjenica da se kod nas razlika između tržišno razmjerno “uspješnog” i tržišno razmjerno “neuspješnog” autora dâ izraziti u nekoliko stotina, ili nekoliko tisuća primjeraka – posve svejedno. Treba pisati, dakle, ono što se želi ili ono što se mora, ono što te ispunjava i veseli – bez obzira na to što vam urednici govorili o tome.
Pretpostavljam da je recesija ili kako se to već zove utjecala i na prodaju knjiga… Je li?
Jest. Izdavaštvo je u dubokoj krizi, a kad to kažem mislim da je ta kriza ujedno i kriza kulture, i kriza društva – da je samo pitanje trenutka kad ćemo početi primjećivati koliko nas je duboko i dalekosežno promijenila. I to, bojim se, ne nabolje. Nisam jedan od onih koji vole kukati, ali znam jedno: društvo bez knjige, društvo u kojem ne čitaju djeca, društvo koje ne prepoznaje važnost toga što čitamo kada čitamo, ako čitamo – neće i ne može biti zdravo, ni sretno.
Biste li mogli živjeti “samo” od pisanja?
Malo je onih koji kod nas to mogu, a ja sigurno nisam jedan od njih. Kad moj prijatelj, sjajni izraelski pisac Etgar Keret objavi knjigu priča u zemlji u kojoj je potencijalnih kupaca otprilike koliko i u Hrvatskoj, ona se svaki put proda u nekih 100.000 primjeraka. Naravno, proda se jer su Etgarove priče genijalne, ali i zato jer to u Izraelu nije čudo; jer je takvih naslova svake godine barem desetak. Pretpostavljam da u zemljama poput Izraela neki pisci mogu živjeti od pisanja, ako pišu dovoljno često i ako ih čitatelji dovoljno vole. Kod nas čak i oni voljeni, čak i kad su produktivni trebaju paziti da ne izgube “pravi” posao. Da knjige objavljujem i svake godine, umjesto svakih 6, kako obično radim – ni to mi ne bi donijelo “kruh”. Neću reći da je takva situacija poželjna, ali barem te riješi iluzija i kalkulacija: možeš si priuštiti da pišeš ono i onako kako voliš.
Da se ne bavite književnošću, bili biste…
Tragač za profesijom.
Što novo pripremate, a zanimljivo je za javnost?
Nakon Festivala vraćam se svome “prvom, pravom” poslu: uređivanju knjiga. A Fraktura za ljeto i jesen priprema puno toga dobroga…
Izvor:
Foto: Oliver Knolmajer