Ove se godine navršilo punih pola stoljeća od sloma hrvatskog proljeća i progona koji su uslijedili.

Upravo krajem studenoga, na Dan Republike 29. 11. 1971. godine i tijekom nekoliko sljedećih dana došlo je do zloglasne sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u Srbiji. Tamo su, naime, na sastanku sudjelovali i Tito te tada aktualno hrvatsko vodstvo Saveza komunista Hrvatske, na čelu s dr. Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, koje je dva tjedna kasnije na sjednici Centralnoga komiteta SKH dalo ostavku.

Bio je to vrhunac pokreta koji se sporo “kuhao”, no čiji službeni početak možemo promatrati kroz prizmu pojave “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, objavljene 17. ožujka 1967. u zagrebačkome “Telegramu”. S tim se slaže i jedan od sudionika tog pokreta, koji je vlastitim očima svjedočio događajima koji su ušli u povijesne udžbenike: književnik Ernest Fišer.

Aktiviranje Matice

– “Deklaracija” je bila ključem svega: nakon njezina izdavanja Matica hrvatska počela se naglo širiti. Njeni ogranci su tako povećavali članstvo i u Čakovcu te Varaždinu, a Matica se nevjerojatno aktivirala: gotovo svakog su mjeseca organizirane književne večeri, jezična predavanja i druga kulturno-umjetnička i znanstvena događanja. Pokrenut je “Hrvatski tjednik”, na koji smo gotovo svi bili pretplaćeni i koji je u početku uređivao Igor Zidić. List je na neki način predstavljao neslužbeno glasilo Saveza komunista Hrvatske – u njemu su se razrađivali i stavovi dr. Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala.

I sȃm sam surađivao s “Tjednikom”, a u to vrijeme sam bio u Upravnom odboru Matičina čakovečkog Ogranka – o početku pokreta kaže Fišer, poznati hrvatski suvremeni pjesnik, književni i likovni kritičar, esejist i urednik.

U vrijeme hrvatskog proljeća, kao i današnji međimurski akademik dr. sc. Dragutin Feletar, radio je u listu “Međimurje”, iz kojega su 1971. obojica bili prisiljeni izaći.

– U listopadu prethodne godine osnovali smo Kulturno-prosvjetno društvo “Zrinski”, koje je tijekom svoga kratkog postojanja izdalo tri godišta “Kajkavskoga kalendara” i tucet knjiga, što je bio veliki nakladnički uspjeh. Feletar i ja još smo 1968. pokrenuli najprije “Međimurski kalendar”, a 10. lipnja 1969. i spomenuti “Kajkavski kalendar”. Broj za 1972. godinu politički je bio osuđen i sudski zabranjen pa je gotovo tri tisuće primjeraka spaljeno u pećima Međimurske trikotaže u Čakovcu. Srećom, dotad je već oko devet tisuća primjeraka bilo rasprodano.

Izbacili člana koji to i nije bio!

Do osude je došlo zbog navodno šovinističke i nacionalističke pjesme Željka Sabola “Kad izgovorim tvoje ime”. Bilo je to prvo paljenje knjiga nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji – objašnjava književnik. Dodaje da su on i dr. Feletar izbačeni iz Partije, dok je Fišer na zahtjev Općinskog komiteta SK iz Čakovca na godinu dana izbačen i iz Društva novinara Hrvatske.

– Osim mene, izbacili su i Paju Kanižaja, koji je u svom stilu tada komentirao: “Da nismo bili članovima Partije, sad bi nas izbacili s posla!” (smijeh). Ovako smo “letjeli” samo iz Partije i Društva novinara Hrvatske. Članstvo u DNH-u mogao sam obnoviti godinu dana nakon izbacivanja, no nisam za tim imao potrebe, jer više nisam bio profesionalni novinar. Zapravo, kad sam saznao tko je sjedio u Sudu časti koji me je izbacio, napisao sam žalbu u kojoj se, blago rečeno, nisam s naklonošću obratio članovima, za koje sam smatrao da nemaju pravo odlučivati o mojoj časti, jer su sami radili daleko gore stvari, pa sam tada izbačen doživotno! (smijeh).

Koliki je to bio apsurd, svjedoči i činjenica da su zajedno sa mnom iz DNH-a izbacili i Feletara, a on uopće nije ni bio članom Društva… Sabola su od sudskog progona spasili Jure Kaštelan i Igor Mandić, koji su na sudu u Bjelovaru branili njegovu pjesmu kao domoljubnu, a ne šovinističku.

Izbačeni smo bili do 1990. kad je na Brijunima sazvan plenum Društva novinara Hrvatske. Na tom sam plenumu osobno tražio da se svim novinarima koji su iz političkih razloga – i prije i poslije 1971. godine – bili izbačeni iz Društva, prizna neprekinuti radni staž, što im je bilo važno zbog mirovine. Taj su prijedlog aklamacijom prihvatili prisutni hrvatski profesionalni novinari.

Što se same 1971. godine tiče, bili smo u vezi s međimurskim i varaždinskim studentima u Zagrebu i jako smo dobro znali što se sprema. Zanimljivo je, doduše, da su do Karađorđeva i Savka i Tripalo na ovim prostorima imali neprijepornu podršku. Sjećam se njezina dolaska u Varaždin: u Kazalištu u koncertnoj dvorani organizirao se partijski plenum, a apsolutnu podršku dobilo je hrvatsko partijsko vodstvo. Nitko se nije nadao da bi u Karađorđevu moglo doći do osude događanja u Hrvatskoj.

Ono što je kratkoročno pozitivno proizašlo iz 1971. po meni je to što se u Ustavu iz 1974. prvi put spominje hrvatski književni jezik. Ustav je bio presudan u političkom smislu. Doduše, za vrijeme Titova života ništa se nije moglo promijeniti: nakon njegove smrti postalo je očito da se država u takvu obliku ne može održati – naglašava Fišer, čiji je cjeloživotni rad praktično vezan za područja Međimurja i Varaždina.

Zaštititi hrvatski jezik

S radom je nakon sloma hrvatskog proljeća prestala djelovati i Matica hrvatska, koja je djelovanje obnovila tek početkom devedesetih.

– Mi koji smo proglašeni “protudržavnim elementima” imali smo problema i nadalje – meni su, primjerice, od 1972. otvarali svu poštu, a telefon mi je prisluškivan do 1987. godine. Ja sam se susreo samo dvaput ili triput s Vladom Gotovcem, u prolasku, a neki su dojavljivači policiji smatrali da je on zbog mene dolazio na sjever Hrvatske, što uopće nije bila istina.

Smatram da Hrvati nisu iskoristili potencijal koji su dobili svojom državom. Temelj hrvatskoga nacionalnog identiteta je hrvatski jezik, koji je jedan od rijetkih u Europi kojemu nije posvećen poseban zakon – ističe književnik i dodaje da je hrvatski jezik možda i jedini na svijetu koji u svom ustroju ima tri narječja – štokavsko, kajkavsko i čakavsko.

– Zato je jedna od ključnih zadaća Matice hrvatske danas ponovo pokrenuti donošenje posebnog zakona o uporabi hrvatskoga jezika, osobito s obzirom na pravu agresiju anglizama, germanizama i drugih -izama.

Takav nam je zakon potreban i zbog njegova potpunog negiranja od aktualne srpske političke vrhuške i tamošnje ispolitizirane akademske zajednice, koja već besprizorno prisvaja i dio hrvatske (dubrovačke) književne baštine – zaključuje Ernest Fišer.

O Ernestu Fišeru

Ernest Fišer rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Gimnaziju je 1961. završio u Varaždinu, a na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu diplomirao je 1963. studij likovnih umjetnosti. Visoku stručnu spremu stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1981. jugoslavenske jezike i književnosti te čistu filozofiju. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je 2005. magisterij znanosti.

Kao likovni pedagog radio je u Domašincu, a potom je bio profesionalni novinar u listu “Međimurje” i prvi urednik Radio-stanice Čakovec. Bio je urednikom čakovečkoga Tiskarsko-izdavačkog zavoda “Zrinski”, kao i glavni urednik časopisa “Kaj”. Od 2009. godine glavni je urednik časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Matice hrvatske “Kolo”.

U Varaždinu djeluje Ernest Fišer od 1979. godine. Tu je najprije bio arhivski djelatnik u Povijesnom arhivu, zatim profesionalni urednik nagrađenoga književnog časopisa “Gesta” i istodobno direktor Narodnog kazališta “August Cesarec” (danas HNK). Potom je radio kao ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice “Metel Ožegović” u Varaždinu, a od 1991. do umirovljenja 2011. godine kao direktor i glavni urednik županijskog tjednika “Varaždinske vijesti”.

Predsjednik je varaždinskog Ogranka Matice hrvatske od 1994. i član Društva hrvatskih književnika od 1968. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za pjesništvo, novinarski i stručni publicistički rad. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a dobitnik je Nagrade grada Varaždina za životno djelo u povodu 60. obljetnice života.

Željko Sabol: Kad izgovorim tvoje ime

Kad izgovorim tvoje ime
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustit ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA.

Željko sabol, 1971.