– Prvi zadatak odraslih je postići da se djeca i mladi osjećaju sigurno i voljeno i da njihovo mentalno zdravlje bude očuvano – početna je rečenica zapisana u novoj publikaciji Foruma za slobodu odgoja „Kako s djecom i mladima razgovarati o ratu u Ukrajini“.

Podsjećaju da u ovom trenucima, kada na ekranima i društvenim mrežama gledamo kako se na europskom kontinentu događa nešto za što su mnogi mislili da se nikako ne može dogoditi u 21. stoljeću, svi itekako moraju misliti na one koji su najranjiviji u ovoj kriznoj situaciji – na djecu i mlade. Stoga su i pripremili kratku publikaciju namijenjenu odraslima: roditeljima, učiteljima, nastavnicima i profesorima, sa smjernicama za potporu i podršku djeci i mladima u ovim teškim trenucima.

Mališani

Moguće je da se kod djece do pet godina, koja još nisu u stanju racionalizirati što se događa oko njih, jave anksioznost, povremeni tantrum, regresivno ponašanje, strah od odlaska na spavanje i noćne more. Odrasli bi pritom trebali učiniti sljedeće: izbjegavati raspravu ili izlaganje djece vijestima. Ako pak sumnjaju da nešto znaju, mogu ih pitati o tome i vidjeti je li to nešto što treba dodatno raspraviti. Važno je da poruka roditelja cijelo vrijeme bude da je obitelj – sigurna, te da koriste konkretne pojmove i poznate reference koje će dijete razumjeti. Sve treba pojednostaviti.

Od 6 do 12 godine

Kod djece od šeste do 12 godine, kada već mogu donekle razumjeti i racionalizirati događaje, moguća je pojava problema s koncentracijom i fokusiranjem, anksioznosti, elemenata hiperaktivnosti, mucanja, poremećaja u prehrani, glavobolje i trbuhobolje, agresivnih ispada, problema sa spavanjem i noćnih mora te regresivnog ponašanja. Ako djeca pokazuju znakove uznemirenosti ponašajući se tjeskobno ili pokazujući da nešto nije u redu (npr. nerado idu u školu), roditelji im trebaju prići i pozvati ih na razgovor.

– Starija djeca slušaju o problemima vezanim za nasilje, kriminal i rat na društvenim mrežama, YouTubeu, Tik toku i u filmovima i serijama – što nisu uvijek pouzdani izvori informacija. Pokušajte steći osjećaj što vaša djeca znaju prije nego što krenete s objašnjenjem, jer ih ne želite dodatno uznemiravati. Postavite im pitanja poput: “Što ste čuli?”, “Gdje ste to čuli?”, “Što znate o tome?” i “Što mislite o tome?” Objasnite kontekst i ponudite perspektivu. Svojim životnim iskustvom, znanjem i mudrošću možete objasniti različite okolnosti oko određenih problema. Ovo je proces koji stvarima daje smisao i jasnoću – i važno je da djeca mogu shvatiti i negativne i neugodne stvari. Kako bi razgovarali o snažnim emocijama koje ljudska patnja može izazvati, djeca se moraju naučiti distancirati od užasnih događaja, razumjeti temeljne uzroke i možda se uključiti u smislene načine da stvari poboljšaju, kao što je npr. pisanje poruka podrške djeci ili sudjelovanje u nekoj humanitarnoj akciji ili mirnom prosvjedu – objašnjavaju u publikaciji.

Tinejdžeri

Kod tinejdžera te adolescenata, koji već razumiju što se događa i koje bi posljedice mogle biti, mogu se javiti samoozljeđivanje, anksioznost, nervoza i manjak koncentracije, povlačenje, psihosomatski poremećaji te korištenje opojnih sredstava.

Roditelj bi stoga trebao pretpostaviti da su informirani, ali ne da je njihovo znanje iz provjerenih izvora. Tinejdžeri puno svojih informacija dobivaju iz internetskih izvora kao što su društvene mreže ili YouTube, što može biti zavaravajuće ili manjkavo. Ipak, važno je poštovati njihovo znanje i sposobnost samostalnog učenja, jer je to proces koji se želi potaknuti.

– I dalje ćete morati popuniti praznine, ponuditi malo povijesti i podijeliti ono što znate. Srednjoškolske godine mogu biti teške, jer tinejdžeri počinju odbijati ideje svojih roditelja. Potaknite ih da podupru svoje ideje izvorima, a ne samo da ponavljaju ono što su drugi rekli. Prihvatite njihove izvore, ali proširite njihove vidike. Naučite ih da preispituju ono što vide pitajući se: “Tko je ovo napravio?”, “Zašto su to napravili?”, “Koje je gledište?”, “Koje informacije nisu uključene?” i slično. Ova pitanja pomažu tinejdžerima da procijene informacije, razmišljaju dalje od naslova ili smiješnog „memea“ i dublje se zagledaju u temu. Ponudite nadu. Promjene raspoloženja obilježje su tinejdžerskih godina. Ali izloženost tužnim i depresivnim vijestima i ratu putem društvenih mreža može učiniti tinejdžere anksioznima i zabrinutima. Razgovarajte o smislenim načinima da date neki doprinos u ovoj krizi, to je način na koji povećavamo otpornost svih nas – objašnjavaju.

SAVJETI RODITELJIMA, ODGOJITELJIMA, UČITELJIMA I PROFESORIMA

Kako podržati djecu i mlade u teškim trenucima?

Djecu ne treba pretjerano izlagati vijestima

Kao i u drugim kriznim situacijama, djecu se ne preporuča pretjeranom izlaganju vijestima. Posebno treba izbjegavati da „prijelomne vijesti“ budu cjelodnevna pozadinska kulisa života. Osobito treba izbjegavati da djeca gledaju vijesti i izvještaje koji mogu biti iznimno snažni i potresni bez prisutnosti roditelja ili odrasle osobe.

S druge strane, imaju pravo znati što se događa, no te vijesti moraju biti prilagođene i objašnjene na način koji je prikladan njihovoj dobi. Roditelji trebaju moći s djetetom razgovarati o onome što ih zanima, što su vidjeli i kako se osjećaju. Pitanja za razgovor mogu biti: „Što si čuo/čula?“, „Što si vidio/vidjela?“, „Kako se osjećaš?“. Treba imati razumijevanja i ako ih ne zanimaju vijesti, ali i u tim situacijama im treba dati do znanja da mogu s roditeljima razgovarati o tome što se događa.

Treba ih osluškivati i s njima razgovarati

Djeci i mladima treba se poslati nedvosmislena poruku da postoji prostor i vrijeme u kojem ćemo ih saslušati. Ne smije se zanemariti njihova pitanja ili na njih odgovarati u prolazu.

Također, važno je oduprijeti se porivu da budemo rješavači problema. Roditelji bi trebali razgovarati s djecom i posvetiti posebnu pažnju svakom njihovom pitanju ili komentaru. Mlađu djecu može se potaknuti da pišu priče ili crtaju kako bi pokazali kako se osjećaju te ih potaknuti na nastavak svakodnevnih aktivnosti. Sa starijima valja razgovarati, dati im prostor za izražavanje svog mišljenja i postavljanje pitanja.

Nikako ne treba olako odgovarati na njihovu zabrinutost i strahove govoreći im da se smire ili da pretjeruju, već im je potrebno dati prostor i vrijeme da izraze vlastite misli, obrazlože i opišu svoje osjećaje – što je za njih dobro, a što je loše.

Normaliziranje osjećaja

Zbog svega što se događa, što čuju i vide, djeca mogu osjećati strah, zbunjenost, zabrinutost ili čak ljutnju, posebno ako sve to podsjeća na nasilje ili traumu koju su doživjeli. Iznenadna neraspoloženost, agresija ili povlačenje može biti znak da imaju izazove u „obradi“ informacija koje su dobili ili vidjeli.

Djeci i mladima treba stoga poslati nedvosmislenu poruku da je sasvim normalno osjećati se tužno, uplašeno ili ljuto te dati im do znanja da ih roditelji podržavaju i da su im spremni pomoći.

Razgovarati o izvorima informacija

Djeca pristupaju vijestima na drukčiji način od odraslih. Obično vijesti prate putem kratkih (video) isječaka na društvenim mrežama čiji se autor često ne zna. Stoga je potrebno s njima razgovarati o tome što su vidjeli, što je kontekst i koje su činjenice predstavljene, koji je izvor navedenog materijala, je li autor materijala poznat i vjerodostojan i kakvi se komentari nalaze uz taj materijal. Također, treba se usredotočiti i na smanjenje štete koju dezinformacije i nasilne slike mogu imati na djecu.

Izbjegavati etikete

U objašnjavanju konteksta i činjenica treba se oduprijeti etiketiranju i generaliziranju. Ovakve situacije imaju točno određene izvore i aktere i njih treba jasno odrediti i identificirati. Bilo kakvo generaliziranje na cijelu skupinu, osobito ono negativno, može samo doprinijeti širenju predrasuda i negativnih emocija. Umjesto toga, treba razgovarati s djecom i mladima o tome koje su posljedice loših i nepromišljenih odluka onih koji bi trebali djelovati za dobrobit svih, usredotočiti se na sudbinu, bol i iskustvo onih kojih pate zbog tih odluka. U ovakvim situacijama treba posebno jačati opredjeljenje za mir, nenasilje, humanost i solidarnost.

Pozitivno djelovanje

Ako je dijete ili mlada osoba osobito zabrinuta za obitelji ili svoje vršnjake u Ukrajini, upućuje ih se da razmisle o tome što mogu napraviti kako bi im pomogli. Neke aktivnosti koje se mogu napraviti i koje treba odabrati sukladno djetetovu uzrastu mogu biti sudjelovanje na mirnom skupu ili prosvjedu, prikupljanje donacija, pisanje zastupnicima ili donositeljima odluka i istraživanje što se sve još može napraviti da se pomogne.