Da nikad, ali baš nikad ne treba odustajati od svojih snova, svjedoči inspirativna priča jedne 29-godišnjakinje iz Ivanca.

Riječ je o Štefici Kolačko koja je u fokus javnosti došla nakon što je izabrana u najuži izbor u sklopu projekta “Mali svjetionik” u kojem se bira najradnik Hrvatske.

– Prijavila me moja starija sestra. Smatram da je neka dobra duša pročitala prijavu i nije ostala imuna. Moram priznati da mi je sve ovo strano i ne volim se baš previše eksponirati te dijeliti svoju životnu priču s nepoznatim ljudima – istaknula je Štefica Kolačko.

Težak život

Život Šteficu nije mazio. Već s 18 godina postala je majka malene Amande, a godinu dana kasnije rodio joj se i Aleksandro. Djecu je dobila s tadašnjim partnerom, no ubrzo su im se životni putevi razišli.

– Preko nekih stvari jednostavno nisam željela prijeći. Odlučila sam okončati tu vezu. On živi u Njemačkoj i živi život bez obaveza prema djeci. Nisam imala snage i volje sudski tražiti da financijski pomogne djeci. Djeci emocije i brigu nitko neće vratiti, a njemu neka sudi Bog – istaknula je Štefica kojoj je bilo vrlo teško kad je kao 23-godišnjakinja ostala sama s dvoje djece.

– Nije bilo nimalo jednostavno, no srećom imala sam veliku podršku svoje obitelji. Također, imala sam i rame za plakanje u svojim prijateljicama – priča nam Štefica koja je tada radila u tekstilnoj industriji, a tadašnja minimalna plaća iznosila je 2580 kuna.

U tišini se odlučila za prekvalifikaciju za vozačicu autobusa.

Snovi

– Vožnja me baš smiruje i to mi je oduvijek bio veliki san. Za to su znali samo moji najbliži. Oni su me podržali, no naravno bilo je i komentara da živim u oblacima. No, bila sam uporna, išla čak glavom kroz zid i uspjela. Kad si nešto zacrtate, to jednostavno morate ostvariti– dodala je 29-godišnjakinja koja je prije pet godina počela voziti autobus.

– Odmah s 24 godine, koliko je dobna granica za vozača autobusa, počinjem voziti. Znali su me pitati na granici da im pokažem vozačku dozvolu jer mi nisu vjerovali da imam toliko godina – smije se Štefica kojoj je prvi posao bio kod Prijevozničkog poduzeća Vincek.

Preko tjedna vozila je autobus unutar Hrvatske i Varaždinske županije, a vikendom međunarodne ture.

– Moja prva plaća u Vinceku je bila tri puta veća od minimalca kojeg sam primala radeći u tekstilnoj industriji. Naravno, to je bilo zbog međunarodnih tura. Nije mi bilo lako sve to uskladiti, no moja majka je najzaslužnija što sam uspijevala. Djecu bih spakirala u petak i cijeli vikend proveli su kod moje majke – otkrila je Kolačko koja je preko tjedna znala i zaspati na tepihu od umora.

Naporno

– Preko tjedna posao, pa kućanske obveze, pa zadaća s klincima. Uh, znala bih zaspati na tepihu u dnevnoj sobi – smije se Štefica koja nikad nije razmišljala o odustajanju.

– Ma nikad. Moja djeca su moji najveći heroji. Kad su bili mali pokazali su se veliki. Ponosna sam i na svoju obitelj koja mi je uvijek bila oslonac. Također, radim posao koji me ispunjava – rekla je Štefica.

Zbog posla proputovala je mnoge države, od Italije i Španjolske, pa do Francuske i Nizozemske te Češke, Poljske, Njemačke, Austrije i Slovačke.

– Uf, u Španjolskoj zna biti zeznuto jer u kružnom toku s više traka imate semafor. Ceste su vrlo uske u Francuskoj, a nevjerojatne gužve su za vrijeme Adventa u Beču – ističe Štefica koja se zna nositi s predrasudama.

– Ma toga uvijek ima i bit će. Na to se samo nasmijem i odmahnem rukom. Zna biti šovinista, ali za time ne hodam i ne upuštam se u rasprave – ističe Štefica koja uvijek naiđe i na pohvale.

– Neki ljudi me pohvale. To naravno godi – dodala je 29-godišnjakinja koja je iz Prijevozničkog poduzeća Vincek prije godinu dana prešla raditi u Autobusni prijevoz Varaždin. Vozi samo županijske linije.

– Došlo je vrijeme da malo usporim. Odlična atmosfera vlada na poslu. Osim mene tu su još tri kolegice. Muški kolege su nam stvarno velika potpora, prava smo klapa – dodala je naša sugovornica koja zna voziti i svoju djecu autobusom u školu.

Ponos

– Djecu njihovi vršnjaci ispituju: “Kad će nas voziti tvoja mama?”. Ponosni su na mene – dodala je ova dama koja ima još neostvarenih snova.

– To je moja ludorija. Željela bih postati pilotkinja. Zasad je to sve fantazija, no treba slijediti svoje snove – ističe Štefica koja živi sa svojim dečkom koji je također vozač.

Pobijedili li na natječaju za najboljeg radnika u Hrvatskoj dobit će nagradu Dr. Dražen Glavaš i 100.000 kuna.

– Od nagrade bih kupila automobil da ne moram koristiti od dečka. No, ujedno želim  ovim putem svima poručiti da ne odustaju koliko god im bilo teško – zaključila je.