Prvi put poznati su točni podaci o površinama privatnih šuma u Međimurskoj županiji.

Naime, upravo su završile sve izmjere koje se rade na razdoblje od deset godina, a koje otkrivaju da je u Međimurju pod privatnim šumama 7710,05 hektara površine. Državnih šuma je nešto više od 3200 hektara, što čini omjer 70:30 u korist privatnih šuma.

Drvna masa

– Po tom omjeru Međimurska županije je u europskom prosjeku, za razliku od drugih dijelova Hrvatske, gdje je znatno više državnih šuma – otkrio je na početku razgovora Mario Vlašić, viši stručni savjetnik za šume šumoposjednika iz Hrvatske poljoprivredno-šumarske savjetodavne službe.

Ukupna drvna zaliha u Međimurju je oko 2,1 milijun kubnih metara. Prosječna drvna zaliha je oko 271 kubni metar po hektaru.
– Do prije deset godina, dakle do trenutka kada se krenulo s kompletnim izmjerama, baratalo se s procjenama da je prosječna drvna zaliha u privatnim šumama između 80 i 129 kubnih metara. Podaci dobiveni posljednjim izmjerama dokazuju da privatne šume nisu u lošem stanju, kao što se pretpostavljalo. Štoviše, čak su i u boljem stanju od državnih šuma. S obzirom na količine drvnih zaliha, u Međimurju se u privatnim šumama može posjeći oko 37 tisuća kubnih metara a da se pritom ne naruši prirodna ravnoteža šuma – dodaje Vlašić.

Manje je poznato da su privatnim šumoposjednicima dostupne različite državne subvencije kojima se mogu financirati različiti zahvati u šumama. Malim šumoposjednicima na raspolaganju je Fond općekorisne funkcije šuma, iz kojeg je moguće dobiti subvencije za pošumljavanje ili njegu šuma. Zanimanje međimurskih šumoposjednika za ovaj fond je zadovoljavajući, ako se gleda odnos s drugim županijama. Tako je tijekom 2017. godine kroz Fond dobiven novac kojim se financirala sadnja 90 tisuća sadnica.

– Druga mogućnost je korištenje novaca kroz Mjere ruralnog razvoja. Ovaj fond je osmišljen za velike šumoposjednike, s obzirom na to da je preporučena veličina površine šume najmanje dva hektara. Takvih šumoposjednika u Hrvatskoj nema mnogo, s obzirom na to da je prosječna veličina posjeda između 0,16 i 0,2 hektara. Iz Mjera ruralnog razvoja mogu se financirati veliki projekti poput izgradnje ili rekonstrukcije šumskih putova ili kupnje šumske mehanizacije. Dobra je stvar što se na Mjere mogu prijaviti i jedinice lokalne samouprave, a ne isključivo privatni šumovlasnici – ističe Vlašić.

A upravo usitnjenost šumskih posjeda koči provođenje sustavnoga gospodarenja šumama, kao i prijave te realizacije različitih projekata. Naime, čak između 95 i 99 posto šumskih posjeda u Međimurskoj županiji je manje od jednog hektara. Među većim šumovlasnicima su Crkva, koja je dobila znatne posjede nakon postupka povrata imovine, te lovačka društva.
– Rješenje problema bilo bi u okrupnjavanju posjeda kupnjom susjednih parcela ili udruživanjem više šumovlasnika. Takvih primjera već ima diljem Hrvatske i pokazali su se kao dobra rješenja – mišljenja je Vlašić iz Savjetodavne službe.
Uvijek aktualna tema je dobivanje dozvola za sječu šuma. Iako dozvole za sječu nisu novost, u Savjetodavnu službu gotovo svakodnevno pristižu upiti o proceduri.

Kazne

– Zahtjev se podnosi u nadležnom uredu Hrvatske poljoprivredno-šumarske savjetodavne službe, koji se nalazi u Čakovcu u staroj zgradi Metalca na 3. katu. Zahtjev se podnosi uz dokaz vlasništva nad šumom, a provodi ga licencirani izvođač, koji s vlasnikom odlazi u šumu i odrađuje terenski dio posla. Stabla koja će se rušiti se označavaju, a podatak o kojoj je drvnoj masi riječ se dostavlja u naš ured. Potom izrađujemo dozvolu koja se šalju vlasniku na njegovu kućnu adresu. Dozvola i terensko označivanje stabala ne stoje ništa tamo gdje su napravljeni svi programi gospodarenja šumama. Jedino što se plaća je popratnica, ako za nju postoji potreba. Riječ je o dokumentu kojim se dokazuje vlasništvo ako policija ili carinici zaustave vozilo prilikom transporta drva. Popratnicu izdaje licencirani izvođač, a stoji oko 15 kuna po kubnome metru drvne mase – dodaje Mario Vlašić.
Kazna za sječu drva u vlastitoj šumi bez dozvole iznosi od 2 do 10 tisuća kuna.

Invazivne vrste i neodržavanje reda

Hrast lužnjak i kitnjak, bukva, grab, bagrem… najzastupljenije su vrste drveća u međimurskim šumama. Zabrinjava činjenica da bagrem postaje sve zastupljenija vrsta.
– Bagrem predstavlja problem jer se radi o invazivnoj vrsti. Nažalost, gubimo autohtone vrste, a njihovo mjesto zauzimaju invazivne. Problem se može riješiti tako da se sade mješoviti nasadi, u kojima se invazivne vrste ne mogu nekontrolirano širiti. Ne smijemo se dovesti u situaciju kao u Mađarskoj, gdje se šumarstvo temelji na bagremu. Kod mješovitih nasada lakše se kontroliraju i liječe bolesti drveća, a mješovite šume su otpornije i na vremenske uvjete – pojašnjava Vlašić.

Drugi veliki problem predstavlja zanemarivanje održavanja šumskog reda, koji se nekada redovito provodio.
– Vlasnike šuma trebalo bi drastično kažnjavati za neprovođenje šumskog reda. Naime, nakon rušenja drveća vlasnici bi trebali ukloniti preostalo granje, odnosno iza sebe ostaviti red. Tamo gdje se provodi red, šume se znatno lakše regeneriraju. Priroda u pravilu odradi uvijek najveći dio posla ako joj se za to stvore uvjeti. Kada se u šumi ostavi nered, tada sadni materijal koji padne s krošnje ni ne može doći do zemlje da bi se pokrenuo novi životni ciklus. Neodržavanje šumskog reda je jedan od razloga zašto su pojedine šume u lošijem stanju, a zapravo je potrebno jako malo napraviti da situacija bude puno bolja – zaključio je Mario Vlašić iz Hrvatske poljoprivredno-šumarske savjetodavne službe.