Varaždinci Vida Meić i Domagoj Rogina spojili su dvije ljubavi u životu: jedno prema drugomu i oboje prema slikarstvu.

I dosad su sve njihove romanse sretne. Oboje puno izlažu, profesionalni putovi im se nerijetko isprepleću do kraja prošlog tjedna su oboje izlagali na Bijenalu slikarstva u Gradskome muzeju Varaždin.

Biti jedan od autora Bijenala značajna je stvar jer obuhvaća produkciju dvogodišnjeg razdoblja najeminentnijih suvremenih hrvatskih autora. Na izložbi sudjeluju sve generacije slikara, od članova HAZU-a do najmlađe generacije. Ova značajna manifestacija je od lani postavljena u zagrebačkome Meštrovićevom paviljonu, a kao početak decentralizacije mjesta održavanja, Bijenala slikarstva sad je prvi put gostovalo u Varaždinu.

“Stvarni” život

Činjenica da su odabrani za Bijenale Vidu Meić i Domagoja Roginu svrstava u prepoznate mlade nade hrvatske umjetnosti.
Vida Meić je Varaždinka rođena u Čakovcu koja je svoj umjetnički put započela fotografijom, s kojom je sudjelovala na brojnim izložbama i radionicama Hrvatskoga filmskog i foto saveza. Nagrađena je brojnim lokalnim nagradama i diplomom Vijeća Europe. Prije sedam godina, 2011., upisuje zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje lani diplomira grafiku na Nastavničkom odsjeku. Na svom umjetničkom putu već je dobila brojne nagrade i priznanja te često izlaže.
Domagoj Rogina je na Akademiji diplomirao slikarstvo i jednako često je pozivan na grupne izložbe.

Izlaskom iz Akademije, mladi su umjetnici prepušteni tržištu. Vjerojatno nije lako biti zvanjem akademski umjetnik u Hrvatskoj, a ne raditi kao profesor likovne kulture, ili?
O životu nakon Akademije i snalaženju u “stvarnom” svijetu razgovarali smo s dvoje ponajperspektivnijih umjetnika mlade generacije.

Kakav je život nakon Akademije, uspijevate li stvarati svoje radove ili ste zaokupljeni zarađivanjem za život ili uspijevate živjeti od svoje umjetnosti?
Vida: Sasvim je sigurno da je život na Akademiji bilo lagodniji, imali smo vremena biti posvećeni stvaranju, tada smo si doslovno mogli priuštiti razmišljati samo o tome (pogotovo na apsolventskoj godini), mogli smo si priuštiti mjesece samo istraživačkog rada bez nekog finalnog produkta i mislim da je to vrijeme zaista bilo dragocjeno, no trenutno mi je to nezamislivo jer, iako sam odmah nakon faksa dobila stručno u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, prvih par mjeseci nažalost uopće nisam uspijevala stvarati grafike. Sada lagano započinjem, no uz posao ostane jako malo vremena i to nije moguće ni uspoređivati s cjelodnevnim boravcima na Akademiji.
Ne uspijevam živjeti od prodaje svojih radova, no sretna sam što sam barem uspjela pronaći posao koji je povezan sa strukom, u HDLU-u se bavim vođenjem projekata u kulturi te sam u kontaktu sa svojim kolegama.

Domagoj: Uspjeli smo se nekako snaći, premda to nije bilo baš jednostavno. Svaki početak, pa tako i ovaj, iziskuje novu vrstu napora, planiranja vremena, organiziranja obveza, postavljanje prioriteta i slično. Na samom početku prioritet nam je bio naći posao u struci, zatim pronaći prostor odnosno atelje gdje ćemo nastaviti stvarati radove i onda dobro organizirati vrijeme i isplanirati kako će nam izgledati dan.

Kako vam izgleda dan sada kada niste studenti?
V: Ujutro prije posla, kada me ne čeka naporan dan, uz pripremu doručka uspijevam razmišljati o radovima i zabilježiti neke ideje. No tek oko 6 popodne krećem s izradom grafika. Volim se zezati da je bitno „pametno krasti vrijeme“, no zaista je istina da nam je trenutno bitno biti izrazito produktivan, jer ako želimo biti aktivni na likovnoj sceni i samostalno zarađivati za život, nemamo ni sekunde za gubiti.
D: Nažalost, slikajući ne provodim toliko vremena koliko sam provodio tijekom studija, no ipak uspijevam skoro svaki dan biti u ateljeu. Svakog jutra nastojim slikati dva do tri sata te nakon toga idem na posao, koji, na svu sreću, ima fleksibilno radno vrijeme.

Kakvi su vam planovi?
V: Dugoročne planove mi je trenutno jako teško raditi, no ono što znam je da mi je velika želja nastaviti se likovno izražavati jer me to zaista ispunjava i stvara „leptiriće u trbuhu“. Trenutno završavam ciklus “Atlas mrlja”, koji sam izlagala u listopadu u Galeriji Kranjčar, nastavak tog ciklusa planiram izlagati na Salonu mladih u svibnju, a nakon toga se bacam na novi ciklus radova i sljedeću samostalnu izložbu.
D: Plan mi je cijeli život baviti se slikarstvom i nadam se da ću u tome uspjeti.
Trenutni plan mi je kroz nekoliko mjeseci završiti novi ciklus slika koje sam započeo još ove jeseni. Novi ciklus slika projekt je za samostalnu izložbu koja će se realizirati u Zagrebu. Uz to cilj mi je prijavljivati se na zanimljive natječaje i rezidencije te i dalje biti posvećen slikarstvu.

Atlas mrlja

Što vas trenutno inspirira? Kakve nove radove pripremate?
V: Trenutno me inspiriraju slučajno nastale mrljae, pukotine, prljavštine, ogrebotine, rupe, erozije. Zanimljivo je da ih ne kopiram, nego nastojim prenijeti zakonitosti modela na grafičku matricu jer kao što potrošnost materijala iz zbilje omogućuje beskonačan dijapazon mrlja, tako i potrošnost i erozija cinčane ploče omogućuju nastanak mrlja u grafici. Sukladno tomu, motivi su uglavnom posljedica tih procesa, a svrha i cilj rada nije bio samo krajnji otisak na papiru ni vizualno lijepa i dopadljiva slika već sam tijek i princip rada. Prilikom procesa veliku pažnju posvećujem inovacijskom potencijalu greške i slučajnosti, i upravo to mi je najveća inspiracija i poticaj. Trenutno, završavajući ciklus “Atlas mrlja”, izrađujem knjigu agregatnih stanja mrlja, u kojoj pokušavam klasificirati i organizirati mrlje.
D: Već duži vremenski period fasciniraju me monoliti. Njihov oblik, energija, značenje. Pripremam radove upravo na tu tematiku za samostalnu izložbu.

U čemu najviše uživate u stvaranju umjetnosti?
V: Uživam upustiti se u proces za koji ne znam gdje će me odvesti.
D: U dovršavanju slike. Kada proces postaje više vizualni nego fizički. Dakle, promatranje slike, promatranje teksture, koja je nastala u procesu rada, traženje eventualnih grešaka, pronalaženje ravnoteže u slici…

Kako drugi mladi umjetnici žive u Hrvatskoj? Može li se živjeti od umjetnosti? Kako gledate na umjetničku scenu u Hrvatskoj?
V: Smatram da je na sceni velik broj talentiranih i sposobnih umjetnika. Postoji i dosta prilika za mlade umjetnike, no nažalost, u nastojanju da žive od svoje struke, umjetnici moraju više energije, truda i kreativnosti uložiti u borbu za egzistenciju nego u samo stvaranje umjetnosti. Rijetko tko uspijeva živjeti od umjetnosti, gotovo svi naši kolege uz umjetničku djelatnost aktivni su još na nekom polju.
D: Od prodaje radova ne može se živjeti, odnosno vrlo su rijetki oni koji to uspijevaju. Sigurnije je naći stalan posao, pa onda zaradu od prodaje slike gledati kao nagradu za trud i, naravno, neku vrstu bonusa što se financija tiče. No ipak sam pozitivan i volim se nadati da će se nešto promijeniti te da će se u kulturu više ulagati, a samim tim i u umjetnost. Ono što je pozitivno je činjenica da smo uvijek imali dobre umjetnike i da se nove(ije) generacije i dalje trude na isti način doprinijeti umjetnosti svojim djelovanjem.