Svake srijede u okolici Čakovca dolazi do gužve, neobične usplahirenosti u zraku i prometnih čepova. Baš kao što Zagrebom sredinom tjedna haraju studenti, Čakovec preplavljuju oni koji su se uputili na – čakovečki sajam!

Sajam je postao dijelom tradicije koja se prenosi s koljena na koljeno – roditelji su „k Mitrici na klobase“ vodili djecu, koja su opet vodila svoju djecu, pa je tako ovo kultno mjesto robne razmjene opstalo do danas, iako se situacija u trgovini stubokom promijenila. Nažalost, sudeći po riječima većine prodavača, prodaja na sajmu više nije što je nekad bila. Većina njih zato kombinira prodaju na više takvih sajmova s modernijim oblicima trgovine, kao što su webshopovi i narudžbe putem interneta općenito.

Domaće i kvalitetno

Jedan od redovitih izlagača/prodavača na čakovečkom sajmu je tridesetogodišnji Ivan Pošpaić iz Šemovca, koji s ocem i bratom vodi Drvenariju Pošpaić. Njihov je obrt nedavno na Porcijunkulovu dobio nagradu za najkreativnije mjesto izlaganja. Nagrađeni su već treću godinu zaredom. – Na sajmu sam redovito od svoje petnaeste godine. Situacija se mijenja iz godine u godinu: ljudi su nekad ovdje kupovali sve što im je trebalo. Danas uglavnom gledaju, i problem im je izdvojiti nešto više novca za kvalitetan domaći proizvod. Što se tiče prometa, u prosjeku jednom ide dobro, zatim dvaput loše. Dan smatram uspješnim ako imamo pet dobrih mušterija. Osim u Čakovec, odlazimo i na dva sajma u okolici Zagreba, a bavimo se i veleprodajom – elaborirao je Pošpaić. Pad prodaje prisilio je mnoge, osobito proizvođače tradicionalnih proizvoda, da se snalaze kako znaju i umiju. Mnogi od njih razmišljaju o odlasku u inozemstvo, dok su neki već i otišli. Što se tiče mušterija, velik broj njih dolazi na sajam zbog tradicije, navike ili druženja, dok manje razmišljaju o konkretnoj kupovini. Jedan od onih koji ipak barem dijelom dolaze i zbog potrage za specifičnom robom jest Mario Pintarić iz Palovca, kojeg je srce odvelo na istok Hrvatske – u Slavoniju.

Međimurje u malom

– Na sajam dolazim redovito u toplijem dijelu godine, svaki put tijekom boravka u Međimurju. U početku sam dolazio isključivo zbog bake i djeda, koje sam dovozio radi opskrbe proizvodima kojih nema ili su jeftiniji nego u običnim trgovinama. Tada sam sajam doživio kao “Međimurje u malom”. Širok spektar robe što se nudi potencijalnim kupcima odražava međimursku raznolikost. Zanimljivo mi je čuti lokalni govor kojim se koriste stanovnici različitih međimurskih naselja, a isto tako primjećujem da je sajam postao interesantan mlađim ljudima poput mene, koji ne dolaze na sajam isključivo s namjerom opskrbiti se. Ja sam, recimo, danas na sajmu zbog susreta s prijateljem kojeg viđam vrlo rijetko. Ti susreti su nam na neki način postali tradicija. Dva sata druženja uz žamor ostalih posjetitelja sajamskog kafića prođu kao nekoliko sekundi. Prvenstveno dolazim osjetiti Međimurje, a obvezno se zaustavim kod prodavača knjiga ili gramofonskih ploča. Ponekad naletim na dobru priliku. Uz to, uživo slušati Gustija Draksara kako interpretira međimurske pjesme – neprocjenjivo je! – kaže Mario.

Kapitalizacija

Hoće li se sajam doista razviti u lokalitet kojem će primarna funkcija postati druženje? Postoji li način na koji se takav razvoj događaja može pretvoriti u prednost? Rješenje još uvijek nije na pomolu, no tko zna: možda je dovoljno da se pojavi pojedinac s dobrom idejom, i voljom za kapitalizaciju na potencijalno zahvalnom projektu.