Iako su oduvijek voljeli djecu i sanjali o velikoj obitelji Bernarda i Stanko Hamer ni u snu se nisu nadali da će njihova obiteljska kuća u Selnici postati dom za više od tridesetero djece.

Riječ je o udomiteljskoj obitelji koja se udomljavanjem bavi više od dvadeset godina, a za svoj su rad nedavno dobili i priznanje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

– Najviše nas je odjednom u kući bilo osmero, uključujući djecu od dva mjeseca do 13 godina starosti. Bilo je baš lijepo, veselo. Neki su se čudili otkud nam sad toliko djece, a znali su da dugo nismo imali nijedno. Uvijek smo bili jako ponosni na svu djecu, svugdje smo ih vodili sa sobom i sretni smo što smo im pružili dom i obitelj – priča nam Bernarda Hamer koja je nositeljica licence udomitelja, ali joj suprug svih ovih godina, pored vlastitog soboslikarskog obrta, jednako predano pomaže i u brizi o djeci.

Bračni par Hamer prvo dugo godina nije mogao dobiti dijete, te su 1997. godine posvojili svoga prvoga sina. Kad su ih posjetili socijalni radnici iz Centra za socijalnu skrb i vidjeli njihovu prostranu obiteljsku kuću, dali su im ideju da bi mogli i udomiti djecu jer imaju sve potrebne uvjete.

I tako je gospođa Hamer, koja je tada još bila na roditeljskom dopustu s prvim sinom, uzela na brigu i petogodišnju djevojčicu. Narednih je godina trideset i dvoje mališana kod njih pronašlo toplinu, ljubav i brigu obiteljskog doma. Njih je devetero kasnije steklo uvjete za posvojenje. Otišli su u svoju novu obitelj, a s njih šestero i dalje održavaju kontakt.

Jedno su dijete, koje im je došlo s nekoliko mjeseci, kasnije oni sami posvojili, tako da imaju i drugoga sina od 17 godina. Nažalost, ostala djeca, koja nisu išla u posvajanje, nisu se vratila ni svojim biološkim obiteljima jer za to nisu stvoreni uvjeti, to jest, djeca nisu dobila adekvatnu skrb, tako da je većina udomljene djece kod njih ostala do svoje punoljetnosti.
Pritom ističu da nijedno dijete nakon navršenih 18 godina, kad službeno izlaze iz sustava socijalne skrbi, nije završilo na ulici. Tako je jedna djevojka kod njih živjela do svoje 22. godine – sve dok se nije udala. Danas sa suprugom živi u Njemačkoj, ima dvije kćeri, redovito se čuju, a njihovi je sinovi smatraju sestrom, uostalom, kao i ostalu djecu koja su živjela s njima.

Uvijek smo bili jako ponosni na svu svoju djecu i svugdje smo ih vodili sa sobom. Sretni smo što smo im mogli pružiti dom i obitelj.
– Bernarda Hamer

– U cijeloj ovoj priči najvažniji je interes djeteta, a ne nas udomitelja – ističe ona. Pitamo ih kako su se uspjeli brinuti o svoj toj djeci, a oni kažu da im je kasnije puno pomagao i najstariji sin te brat koji živi u Selnici i sestra iz Slovenije.

Prava obitelj

– Centar za socijalnu skrb također nam pruža pomoć putem edukacije i psihološke podrške, jer je dobro s nekim se posavjetovati kad dođe do teškoća s djetetom. O udomljenoj se djeci brinemo kao o vlastitoj, možda je to čak i veća odgovornost jer ipak si pod nečijim nadzorom i najveće je zadovoljstvo kad vidiš da si s nekim djetetom uspio. Kad znaš u kakvim su katastrofalnim prilikama bili, a sad sve funkcionira, pitaš se kako si to uspio! Djeca su na početku u strahu, ne znaju što ih čeka, i najvažnije je da osjete sigurnost, da tu pripadaju, da osjete ljubav i brigu. Mi nismo zamjenska obitelj, mi jesmo njihova obitelj. I da nemamo za ovo ljubavi, ne bismo to nikad radili zbog novca – govori naša sugovornica, ali odmah dodaje da s djecom ne može uvijek sve biti „cici-mici“ te da moraju osjetiti i strogoću i red.

Bernarda i Stanko Hamer za svoj su dugogodišnji udomiteljski rad nedavno dobili priznanje Ministarstva

Osim sinova, s njima trenutačno žive djevojčica i dječak školske dobi, a s obzirom da se bliže svojoj 60-oj godini, neće se još dugo moći baviti udomiteljstvom.
Supružnici Hamer ističu da je u Hrvatskoj danas problem pronaći mlade udomiteljske obitelji, a postojeći su udomitelji sve stariji, prosjek im je 55 godina starosti, tako da kad god imaju priliku govore o tome i apeliraju na mlađe obitelji, koje za to imaju uvjete i volje, da postanu udomitelji.

Kad ih pitamo kako se djeca međusobno slažu, odgovaraju da je to „kao sa svakom djecom, malo se vole, malo se svade, al’ opet ne mogu jedni bez drugih. Kada treba, složni su i stisnu se kao bubice“.

Najteži trenutak svakog udomitelja je rastanak od djeteta koje ide na posvajanje, koje su zavoljeli kao svoje, pa ih pitamo kako se s time nose.

– Srce ti se para i gušiš se kao da ti netko uzima tvoje dijete, ali ne smiješ to pokazati pred djetetom jer i oni plaču.Lako za nas, ali i djeca pate kad ih se naglo otrgne i prekine svaki kontakt. Mislim da bi o tome trebalo educirati posvojitelje. Uostalom možemo im pomoći ako negdje zapne s djetetom, jer ih mi već poznajemo i ostvarili smo s njima odnos.
Mi smo im bili prva postaja u novi život i mislim da nema smisla sve to izbrisati – ističe naša sugovornica, spominjući primjer već odrasle posvojene djevojke koja je i dan danas zove mamica Nadica i nitko u njezinoj obitelji, pa niti njezina majka, s time nema problema.