– Kao statist, u jednom trenutku bio sam smrtno ozbiljan u pogrebnoj povorci, a već kroz pola sata pucam od veselja u seoskim svatovima ili na vatrogasnoj zabavi! Ljudi tada još nisu znali za Hollywood, pa je Hrženica zbog snimanja “Mejaša” bila centar filmskog svijeta – prisjeća se Stjepan Jagić.

Ludbreška Gradska knjižnica i čitaonica „Mladen Kerstner“, Grad Ludbreg i Općina Sveti Đurđ i ove su godine organizirali „Kešnerijadu“, u spomen na svog sugrađanina – književnika, scenarista i redatelja Mladena Kerstnera. Riječ je, podsjećamo, o tvorcu nekih od najpoznatijih hrvatskih televizijskih serija, kao što su kultni „Gruntovčani“, „Dirigenti i mužikaši“ te „Mejaši“.

Spomen-ploča

Potonja serija se na TV ekranima prvi put pojavila 14. kolovoza 1969. godine, te je u nedjelju, 7. srpnja, u Vatrogasnom domu Hrženica obilježena 50. obljetnica premijernog emitiranja. U bogatom trodnevnom kulturno-umjetničkom programu sudjelovali su članovi Limene glazbe KUD-a „Sloga“ Karlovec, Tamburaškog orkestra KUD-a „Juraj Lončarić“ i Amaterske družine „Kešneri“. Središnji događaj proslave bio je otkrivanje spomen-ploče u organizaciji Općine Sv. Đurđ, a prof. Stjepan Hranjec je okupljenima predstavio život i djelo Mladena Kerstnera. Proslavi ove značajne obljetnice prisustvovali su Josip Jany, načelnik Općine Sv. Đurđ, glumci Smiljka Bencet i Nikola Novosel Miško te Stjepan Jagić, koji je tijekom snimanja serije kao 17-godišnji statist nastupio u svim epizodama. U razgovoru za Regionalni tjednik Jagić nam je otkrio brojne detalje o glumačkoj ekipi, koja se dobro provodila u njegovoj rodnoj Hrženici.

Tradicionalna “Kešnerijada” dokaz je da “Gruntovčani” itekako žive u srcima Ludbrežana

– Ekipi redatelja Ive Vrbanića pridružio sam se kao znatiželjan gimnazijalac na feriju koji usput želi zaraditi novce. Naime, u mom rodnom kraju se skromno živjelo od stočarstva i zemljoradnje, te je meni bio bogomdan posao statista i režijskog radnika. Zasukao sam rukave jer je tijekom snimanja šest epizoda „Mejaša“ bilo dosta prenošenja kablova te postavljanja šina na koje je postavljana kamera – prisjeća se Jagić vremena kada je kao maturant upoznao Dudeka, Regicu, Cinobera, Čvarkeša i ostale junake „Mejaša“.

Ta 1969. godina duboko mu je urezana u pamćenje jer je, iako statist, morao biti u svakom trenutku pripravan stati pred kamere.

– Nikad nisi znao što te čeka, u jednom trenutku bio sam smrtno ozbiljan u pogrebnoj povorci, a već kroz pola sata pucam od veselja u seoskim svatovima ili na vatrogasnoj zabavi! Bio sam odjeven kao i svi lokalni mladići i nitko nam nije bio ravan. Ljudi u našem kraju tada još nisu znali za Hollywood, pa je Hrženica zbog snimanja „Mejaša“ bila centar filmskog svijeta – govori kroz smijeh naš sugovornik i odmah dodaje da je seoska krčma “Grozdu“ bila glavno okupljalište glumačke ekipe.

Seoska krčma “Grozdu“ bila je glavno okupljalište uvijek žedne i gladne glumačke ekipe

A njome je rukovodio Jagićev poduzetni tetak, koji je imao dobar „njuh“ kada je u pitanju zarada.

– Takvog krčmara nije bilo u okolici, jednostavno je znao stvoriti novce. Svi statisti, njih 20-ak, svakog petka su dobili novac na ruke, no meni su plaćali dodatno zbog angažmana pri raznošenju snimateljske opreme. Za tjedan dana više bih zaradio od radnika kombinata koji su mjesec dana hranili stoku na farmi bikova – veli Jagić, od kojeg doznajemo da je glumačka ekipa bila jako žedna.

Štoviše, „pili su kao smukovi“ i usput kartali u krčmi, koja je imala radno vrijeme do 22 sata. I opet je tu imao korist Jagićev tetak, jer bi im produženi boravak dodatno naplaćivao!

Skupi oblizeki

– Bila su to lijepa vremena iako se živjelo u oskudici. Još pamtim da je moj tetak u peći znao umjesto drva i ugljena zapaliti jednu svijeću. Mnoge je tim trikom nasamario kada bi se tužili da im je hladno u krčmi. Glumci su mu bili zahvalni jer im je za marendu pekao kukuruzni kruh i od seljaka nabavljao čvarke. I te porcije je „masno“ naplatio, jer gradska gospoda nisu imala pojma da se čvarcima hranilo pse i mačke – rekao je Stjepan Jagić.

Dodajmo da je snimanje „Mejaša“ trajalo oko dva mjeseca i jedino epizoda s kolinjem nije snimljena ljeti.