Varaždinska industrija svile d.d. je pravi primjer tekstilne tvrtke čija organiziranost, razvitak i poslovanje nesumnjivo mogu dobro poslužiti i razumijevanju ukupnog razvoja dioničarstva u Hrvatskoj i Kraljevini Jugoslaviji, koja je tridesetih godina prošlog stoljeća glavinjala u pokušaju provođenja zakonske stabilizacije jugoslavenskog dinara.

Brzo do dozvola

Investitori ovog projekta, koji je, podsjećamo, pokrenut 20. srpnja 1929. godine sastankom potencijalnih investitora i predstavnika Grada Varaždina, ne čekajući rezultate dodatnih pregovora s Gradom, početkom kolovoza poduzimaju prve konkretne korake u njegovoj realizaciji. Već 1. kolovoza osnovano je dioničko društvo „Varaždinska industrija svile d. d. u Varaždinu“ (dalje: VIS), a osnivači Društva su: „Plazzeriano Viktor gradski načelnik u Varaždinu, Moses Hinko trgovac, posjednik i gradski podnačelnik u Varaždinu, Novaković Stjepan gradski vijećnik i posjednik u Varaždinu, Morandini Valent graditelj i posjednik u Varaždinu, Buchwald Ernest posjednik u Varaždinu, Buchwald Ljudevit veletrgovac iz Züricha, Levi Matija veletrgovac iz Novogsada i dr. Kamaras Koloman odvjetnik iz Novogsada“.

Gradnja tvornice za 50 tkalačkih stanova izazvala velik interes u zemlji i inozemstvu

Položajni nacrt i tlocrt tvornice iz kolovoza 1929. godine (Zbirka Državnog arhiva u Varaždinu)

– Popis osnivača Dioničkog društva jasno ukazuje na to da nije trebalo sumnjati u uspjeh pregovora s Gradom Varaždinom. Osim toga, utvrđeno je da će „dionička glavnica društva“ iznositi 1.000.000 dinara, a dijeli se na 2000 dionica nominalne vrijednosti od 500 dinara po dionici. Kao rok za upis dionica određen je 20. kolovoza 1929., a konstituirajuća Glavna skupština zakazana je za 29. rujna u prostorijama Hrvatske sveopće kreditne banke – podružnice u Varaždinu. Utemeljitelji Društva zadržali su za sebe pravo imenovanja prvog Ravnateljstva na tri godine te Nadzornog odbora na godinu dana – ističe prof. Damir Hrelja u rukopisu monografije o VIS-u, čiji će osnivači samo četiri dana kasnije, 5. kolovoza, donijeti i iscrpna „Pravila Varaždinske industrije svile d.d. u Varaždinu“.

Poziv na I. redovitu skupštinu (Narodne novine 114/1931.)

Pravila sadrže 41 članak i utvrđuju način poslovanja tvrtke, sjedište, osnivački kapital, djelovanje i rad Glavne skupštine, potom sastav, mandat, rad i odgovornost njezina Ravnateljstva (čini ga od 5 do 15 članova, pri čemu dvije trećine moraju biti državljani Kraljevine SHS). Ona opisuju i sastav, pravila djelovanja Nadzornog odbora, usvajanje bilance, raspored dobiti i druge odredbe važne za poslovanje Društva, koje je 6. kolovoza 1929. godine predalo projekte za gradnju tvornice koje je izradio Valent Morandini.

– Već 12. rujna, dakle i prije negoli je Gradsko zastupstvo prihvatilo dodatne zahtjeve investitora, koji su se ticali i zemljišta potrebnog za izgradnju tvornice, varaždinsko Gradsko poglavarstvo izdaje Građevnu dozvolu Varaždinskoj industriji svile u osnivanju. Prema izdanoj Dozvoli tvornički dio zgrade je dimenzija 58,45 x 22,90 metara, a točno su definirane i dimenzije svakog pojedinog prostora unutar zgrade. Dimenzije tkaonice su 46 x 22 metra. Nadogradnjom manjeg dijela prizemlja tvorničke zgrade na kat dobiven je i stambeni prostor, koji se sastojao od četiri sobe, kuhinje, sanitarnog prostora i jedne sobe za potrebe Uprave tvornice. Određeno je da se „…s obzirom na opsežnost i kompliciranost gradnje… imade gradnja podvrći stalnom službenom nadzoru na teret tvornice“. Od tehničkih podataka navedenih u Građevnoj dozvoli posebno je zanimljiv onaj da će 64 tkalačka razboja pokretati 68 električnih motora ukupne snage od „22 konjskih sila“, a motori će biti direktno spojeni na razboje, tako da neće biti nikakve transmisije. Za predviđenih 100 radnika predviđeno je uređenje jedne garderobe, dviju praonica i šest toaleta – navodi Hrelja između ostaloga o Građevnoj dozvoli, koja je izdana na rok od godine dana.

Investitori uz podršku Grada promptno riješili sve administrativne prepreke

Samo tjedan dana kasnije, rješenjem Ministarstva trgovine i industrije u Beogradu odobrena su pravila Društva, a 29. rujna 1929. godine održana je osnivačka Glavna skupština Varaždinske industrije svile d.d. Na njoj je, u najkraćim crtama, potvrđena visina „dioničke glavnice“ tj. osnivačkoga kapitala, koji iznosi milijun dinara, a podijeljen je na spomenutih 2000 dionica u vrijednosti od po 500 dinara.

Velika investicija

Riječ je o velikom novcu, kojem bi kao današnji ekvivalent za glavnicu mogao odgovarati iznos od oko milijun dolara! Naime, iz rukopisa monografije doznajemo da je VIS 1934. godine za poslovne potrebe kupio automobil Chrysler Deluxe Eight, koji je 1931. stajao 1475 dolara ili tadašnjih 74.635 dinara. Iz toga proizlazi da je glavnica iznosila oko 20.000 dolara, za što se moglo kupiti 14 takvih automobila, od kojih bi svaki danas na tržištu stajao oko 70.000 eura. Stoga ne čudi da su investitori nastojali promptno rješavati sve administrativne prepreke koje su prethodile gradnji tvornice. Štoviše, osnivanje „Varaždinske industrije svile d.d.“ naišlo je na zanimanje i izvan grada Varaždina, kako kod poduzetnika koji ispituju mogućnosti da se uključe u projektiranje i izgradnju tvornice, tako i kod službenih državnih upravnih tijela poput Komore za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu.

Automobil Chrysler Deluxe Eight, kakav je VIS kupio 1934. godine

– Komora se 31. listopada 1929. obraća varaždinskom Gradskom poglavarstvu i traži podatke o novoj tvornici. U dopisu se navodi da je Komora iz novina saznala da se u Varaždinu gradi tkaonica svile te da je financiraju „nekoji švicarski kapitalisti“. Komora stoga traži podatke o osnivačima i nazivu tvrtke, broju strojeva koji će raditi i planiranoj godišnjoj proizvodnji. Gradsko poglavarstvo joj 18. studenoga dostavlja tražene podatke, u kojima navodi da je osnovano društvo „Varaždinska industrija svile d.d.“ sa sjedištem u Varaždinu, a osnivači su: Madarasz Mirko, tvorničar iz Beča, Oblath Julijo, tvorničar iz Beča, Buchwald Ljudevit, tvorničar iz Züricha, Friedländer Mijo, inženjer iz Maribora, Patkai Jakov, ravnatelj mlina iz Čakovca, Preund Matija, industrijalac iz Zagreba, Ausch Miroslav, industrijalac iz Maribora, Morandini Valent, arhitekt iz Varaždina, Moses Hinko, veletrgovac iz Varaždina, Plazzeriano Viktor, inženjer iz Varaždina, i Novaković Stjepan, činovnik iz Varaždina. U izvješću se navodi i da se gradi tvornica za 50 tkalačkih stanova te da će biti zaposleno 150 radnika. Tvornica će proizvoditi raznovrsnu svilenu robu, materijale za ženske haljine i kravate – ističe Hrelja.

I dodaje:

– Zanimljivost predstavlja činjenica da se samo tri mjeseca nakon osnivanja Dioničkog društva među osnivačima više ne navode Ernest Buchwald, Matija Levi i dr. Koloman Kamaras, koji se prema Potpisnom arku nalaze među dioničarima utemeljiteljima, a pojavljuju se imena ljudi o kojima prije tri mjeseca nije bilo spomena. To su Mirko Madarasz, Julijo Oblath, Mihajlo Friedländer, Jakov Patkai, Matija Preund i Miroslav Ausch. Svi oni, osim posljednje dvojice, pojavljuju se kao dioničari i na prvoj Glavnoj skupštini Društva, održanoj u svibnju 1931. godine. Možemo samo pretpostaviti da su vrlo brzo nakon osnivačke skupštine kupili ukupno 800 dionica od trojice dioničara utemeljitelja koji se više ne spominju – stoji u rukopisu monografije koja detaljno opisuje i sve faze izgradnje novoga varaždinskoga industrijskoga kompleksa, koji je put od ideje do tvornice svile prošao za svega devet mjeseci. Kako je to sve bilo moguće i u uvjetima rastuće gospodarske depresije, pročitajte u idućem nastavku.