S obzirom na to da su nevjerojatno brzo odrađene sve pripremne radnje za izgradnju tvornice svile, opisane u prethodnim nastavcima, još više začuđuje tempo kojim je tvornica, ili barem njezin dio, podignuta.

Naime, građevinska dozvola je izdana 12. rujna 1929. godine, a već 12. prosinca Gradsko poglavarstvo će primiti zamolbu Varaždinske industrije svile d.d. (VIS) za izdavanje Uvjerenja o tome da je „na osnovu izdate građevne dozvole podigla svoju tvorničku zgradu“.

Moderni pogoni

– Na temelju ovih navoda mogli bismo zaključiti da je u samo tri mjeseca, i to jesenska, izgrađena zgrada tlocrtne površine 1338 metara četvornih. Da je tvornička zgrada podignuta već krajem 1929. tvrdi i novinski članak naslovljen „Nešto o Varaždinskoj industriji svile d.d.“ Iz drugih pak sačuvanih arhivskih izvora vidljivo je da je do kraja godine izgrađen tek veći dio tkalačke dvorane, a radovi na tvorničkoj zgradi se nastavljaju i 1930. godine. Tako će do ožujka 1930. biti dovršena i elektrifikacija tvornice – ističe prof. Damir Hrelja u rukopisu monografije o VIS-u, kojem Gradsko poglavarstvo 17. travnja 1930. izdaje Uporabnu dozvolu za izgrađenu tvorničku zgradu.

Iz Uporabne dozvole saznajemo da je do sredine travnja izgrađena tkaonica u čijoj su dvorani namještena „24 kompletna agregata tkalačkih stanova, te da se u dvorani nalaze još i ini industriji svile potrebni strojevi“. Riječ je, zapravo, o većem dijelu tkaonice prema Morandinijevom projektu, na kojem je vidljivo da je dvorana tkaonice natkrivena s osam krovnih polja. Istog dana kada izdaje Uporabnu dozvolu, Gradsko poglavarstvo izdaje i Uvjerenje kojim potvrđuje da je Varaždinska industrija svile d.d. započela s radom. U travnju je u tkaonici radilo 20 radnika, u lipnju njih 40, a planirano je da se do kraja 1930. godine zaposli ukupno do 150 radnika. Novu tvornicu predstavio je sam ravnatelj Mihajlo Friedländer, kojemu Grad Varaždin izdaje Obrtnu iskaznicu.

– Kao ravnatelj i osoba na čije ime je izdana Obrtna iskaznica, temeljem koje posluje Varaždinska industrija svile d.d., Friedländer će ubrzo imati ovlasti potpisati „Strogo povjerljivi sporazum“ (čije je odredbe uglavio još 4. kolovoza 1929. godine) s Julijom Oblathom i Emerichom Madarszom, suvlasnicima bečke tvrtke Madarasz i Oblath, koja je time stekla pravo distribucije cjelokupnog proizvodnog asortimana. Nejasno je je li Friedländer potpisao sporazum zbog vlastitih interesa. No, indikativno je pritom da će u jedinom cjelovitom popisu dioničara, koji je 1940. dostavljen na zahtjev Savske banovine, najveći dioničar biti upravo Julijo Oblath s 3000 dionica, dok po 1500 dionica imaju Mihajlo Friedländer i njegova supruga Blanka Manzoni-Friedländer, što znači da su njih troje u to vrijeme vlasnici 60 % dionica VIS-a. Bez obzira na sve to, treba priznati da pod Friedländerovim rukovodstvom ova tvornica u tridesetim godinama 20. stoljeća izrasta u jednog od vodećih predstavnika tekstilne industrije u Hrvatskoj – napominje Hrelja.

To ne čudi jer je Friedländer, osim Tehničkog fakulteta, završio i švicarsku školu za tkanje svile. Uz poslovanje varaždinske tvrtke od samih je početaka vezan i Pavao Oblath, industrijalac iz Budimpešte. U travnju 1930. on postaje njezin zastupnik za dobavu strojeva i materijala za proizvodnju te preuzima obvezu pružanja jamstava za njihovu nabavu.

– Već u prvoj godini rada tvornice skupštinari društva donose odluku da se izgradi bojadisaonica pređe i izrađenih komada, koja je dovršena u rujnu. Prvi tkalački proizvodi izlaze iz tvornice u svibnju, ali zahtijevaju doradu, koja se obavlja u nekoj tvornici izvan Varaždina. Proizvodnja je rasla iz mjeseca u mjesec, a proizvodi se uglavnom za unaprijed poznatog kupca. Od gotove robe najveći dio otpada na razne vrste tkanina, a manji na gotove uporabne dijelove odjeće. Od tkanina najviše je umjetne svile naziva Crepe de Chine, zatim svile za podstavu i marame. Na skladištu je pak od modnih dodataka bilo marama, muških šalova, kravata i mašni – navodi Hrelja.

Varaždinska industrija svile 1939. godine zapošljava čak 500-tinjak radnika

Već 1930. stvoreni su svi potrebni preduvjeti za daljnji razvoj ove tvornice, koja će tijekom sljedećih godina planski proširivati svoje prostorne kapacitete i povećavati proizvodnju. Sirovine se u cijelosti nabavljaju iz inozemstva, pretežito iz Švicarske, Francuske i Italije, a manjim dijelom iz Njemačke, Austrije i Japana. Pritom su glavni dobavljači SNIA Viscosa (Italija) te Comptoir i Giuillaume Diederisch iz Pariza.

Tvornica se neprekidno dograđivala te Izvršni odbor 17. lipnja 1931. donosi odluku o dogradnji prostora za sušionicu i skladišnih prostora. Osim toga, dolazi do jačanja proizvodnih kapaciteta nabavkom 30 novih tkalačkih razboja i jedne „Zettelmaschine“.

Prebrodili krizu

VIS će posljedice gospodarske depresije osjetiti 1932. godine, a najteži udarac predstavljaju nelikvidnost i stečaj većeg broja poduzetnika s kojima posluje, pa tvrtka mora otpisati potraživanja u 68 slučajeva, i to u ukupnom iznosu od čak 2.286.403 dinara. Sasvim očekivano, daleko najveći dužnik postaje tvrtka Madarasz i Oblath. No, proširivanjem tkaonice došlo je do novog zapošljavanja radnika, a sljedećih će godina doći do postupnog oporavka i stabilizacije poslovanja. Zbog povoljnijeg stanja na tržištu i povećane potražnje njihovih proizvoda, 1934. dolazi do proširenja asortimana proizvoda, a u tvornici se zapošljava još 48 radnika. Propast tvrtke Madarasz i Oblath značila je za tvrtku i potrebu stvaranja vlastite mreže zastupstava, koja će uz proviziju distribuirati njezine proizvode na cijelom području Kraljevine Jugoslavije. Godine 1933. imat će svoje zastupnike u Varaždinu, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Subotici. U drugoj polovici 30-ih godina 20. stoljeća nastavlja se postupan, ali siguran rast Varaždinske industrije svile d.d., što se ogleda u porastu proizvodnje i povećanju asortimana proizvoda, povećanju izgrađenoga tvorničkoga kompleksa, kao i u godišnjim financijskim izvješćima. U tvorničkom kompleksu u ovom razdoblju bit će izgrađena nova kotlovnica sa strojarnicom. Ona je kapacitet povećavala i u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, a danas je na istome mjestu – u ekonomskom dvorištu tvrtke VIS Promotex, koja će, podsjećamo, iduće godine obilježiti 90. obljetnicu početka rada tkaonice. Došlo je i do proširenja bojadisaonice, kao i modernizacije uređaja u njoj i apreturi.

– Posebno je značajno proširenje tkaonice, što će omogućiti postavljanje 48 novih tkalačkih razboja. Zbog povećane potrebe za električnom energijom, 1939. godine će biti nabavljen i generator jačine 75 konjskih snaga, te će Varaždinska industrija svile d.d. biti evidentirana kod Savske banovine kao proizvođač električne struje za vlastite potrebe – naglašava Hrelja.

Radi lakšeg transporta potrebnog ugljena, kao i ostalih vagonskih pošiljaka od željezničke stanice u Varaždinu do tvorničkog dvorišta, postavljen je 1936. godine industrijski kolosijek dužine 230 metara. Završavao je kod tvorničke strojarnice, a dozvola za njegovo korištenje izdana je VIS-u na 25 godina. Postupan rast tvornice i širenje proizvodnih kapaciteta bit će popraćeni i znatnim porastom broja zaposlenih radnika, tako da 1939. godine Varaždinska industrija svile zapošljava čak 500-tinjak radnika. Te godine VIS je ostvario rekordnu proizvodnju, naime na 196 tkalačkih razboja proizvedeno je 1,5 milijuna metara četvornih tkanine!

Lider u branši

– Visina nadnica za pojedine poslove bila je utvrđena Kolektivnim ugovorom, koji je za svoje članove zaposlene u VIS-u sklopio s njezinom Upravom još 1936. Hrvatski radnički savez. Ugovorena visina nadnica vrijedila je sve dok je na snazi Kolektivni ugovor. U VIS-u je 1938. došlo do povećanja zaposlenosti od čak 60 % na godišnjoj razini, pa tvornica postaje jedno od vodećih industrijskih poduzeća u Varaždinu. O tome svjedoči i visina članarine u Udruženju industrijalaca tekstilne grupe, kao i doprinos za Državnu obrtnu školu u Zagrebu za 1938. godinu. Od stotinjak poduzeća u tekstilnoj industriji bivše Kraljevine Jugoslavije, VIS prema ova dva pokazatelja dijeli peto i šesto mjesto – ukazuje Hrelja, koji je u monografiji detaljno opisao i djelovanje tvornice u teškim uvjetima Drugoga svjetskog rata.

Naime, nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941., ubrzo se donose, po uzoru na nacističku Njemačku, razni zakoni rasnoga karaktera. Vlada će tako donijeti i zakonske odredbe kojima je cilj podržavljenje židovskoga kapitala, odnosno ostvarenje „arijanizacije privrede“. Da bi to postigla, Vlada je najprije segregacijskim postupkom izdvojila židovsku imovinu kako bi stekla uvid u cjelokupan židovski imetak. Toj je svrsi poslužila Zakonska odredba o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća od 5. lipnja 1941. godine.

– Židovi su bili obvezni u roku od 20 dana prijaviti svoju imovinu Ministarstvu narodnog gospodarstva, tj. njegovu Uredu za obnovu privrede. U Varaždinu je u razdoblju od 28. lipnja do 3. srpnja 1941. takvu prijavu podnijelo ukupno 330 osoba, od kojih četiri pravne, a među njima i VIS. Razlog leži u činjenici da je vlasnik 3000 dionica bio mađarski Židov Julijo Oblath (emigrirao pred rat u Švicarsku, op.a.), a vlasnik 1500 dionica Mihajlo Friedländer, koji se izjašnjavao kao Hrvat, ali je bio židovske vjere. Obvezu popunjavanja Obrasca prijave židovskih poduzeća VIS će izvršiti 28. lipnja 1941. godine. Prema dostavljenim podacima, Odredbom Hrvatskog ustaškog stana Varaždin od 26. travnja 1941. godine raspušteni su Ravnateljstvo i Nadzorni odbor. Od Židova tražbine prema poduzeću imao je samo Mihajlo Friedländer, i to od čak 591.063 dinara. Poduzeće ima novčane obveze prema još nekolicini osoba židovske vjere, pri čemu najviše duguje Klari Oblath, čak 544.915 dinara, te poduzeću „Predivo“ Vajda i drug iz Zagreba u iznosu od 107.491 dinara – objašnjava Hrelja.

Prema izvješću Božidara Gregla, prvoga VIS-ovoga upravnog povjerenika u NDH, sve dionice je kod sebe čuvao Julijo Oblath. No, Gregl nije uspio utvrditi boravište Oblatha, kao ni mjesto gdje su pohranjene dionice. Gregla će na mjestu povjerenika u travnju 1942. zamijeniti Kurt Fadil, kojeg u rujnu nasljeđuje Fedor Pucek. Tijekom rata VIS će u jednome manjem dijelu raditi i za potrebe oružanih snaga NDH, i to uglavnom u razdoblju od 1942. do 1945. godine.

Pod kišom bombi

– Upravo će vojne narudžbe, u godinama kada se teško dolazilo do sirovina, omogućiti tvornici da održi barem minimalnu proizvodnju. Tijekom ratnih godina VIS pretežno proizvodi tkanine za žensko rublje, krep tkanine te tkanine za ženske haljine i rupce. Tvornica će u ratu pretrpjeti izravne materijalne štete prouzročene zračnim napadom do kojeg je došlo 24. svibnja 1944. godine. Nekoliko bombardera je bacilo 50-ak bombi, poginulo je dvoje radnika, a jedan je teško ranjen. Tvorničke zgrade su imale 10 izravnih pogodaka. Od toga je šest bombi palo na tkaonicu te po jedna na skladište sirovina, vanjski dio kotlovnice, vanjski dio kupaonice i garažu, pri čemu je prouzročena znatna materijalna šteta. Sanacija štete nastale bombardiranjem trajala je nekoliko mjeseci – zaključuje prof. Damir Hrelja svoj zanimljiv prikaz djelovanja tvornice do svibnja 1945. godine.

Na kraju, spomenimo i to da su isporuke robe za potrebe OS NDH stajale ravnatelja tvornice Mihajla Friedländera poslijeratne osude za suradnju s okupatorom i zatvora. No, nakon nekoliko mjeseci pušten je na slobodu te je postavljen za glavnog inženjera Direkcije za tekstil u Zagrebu. Zbog karaktera svog posla često je putovao u inozemstvo. S jednog putovanja se nije vratio i nastavlja živjeti u Velikoj Britaniji. Daljnja sudbina čovjeka koji je izgradio Varaždinsku industriju svile d.d. i rukovodio njezinim radom tijekom prvih 15 godina postojanja nije poznata.