U današnje vrijeme često smo suočeni sa pričama o neuspjelim brakovima i neostvarnoj ljubavi, a ima i onih koji su unatoč svim problemima i nesuglasicama pronašli zajednički jezik i savladali sve prepreke.

Jedan takav par su supružnici Fošnjar iz Župe Svibovec Toplički u Varaždinskim Toplicama, koji su već davno prošli i zlatni i dijamantni pir da bi sad proslavili krunski. Jedna takva priča svakako nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

U župnoj crkvi Sveta tri kralja Svibovec na području Grada Varaždinskih Toplica, bračni par Fošnjar u nedjelju je, 8. listopada, proslavio krunski pir, odnosno 75 godina braka. Ovo je jedan od vrlo rijetkih događaja te je iz tog razloga vrijedan svakog spomena. Đuro Fošnjar, sada 98-godišnjak oženio je 91-godišnju Anu Fošnjar davne 1949. godine, a njihova ljubav živi i nakon 75 godine.

Tko je gazda?

– Muž mora slušati jer je žena uvijek zna bolje. Ona drži tri ćoška kuće, a muž samo jednoga, a jedva i toga drži – smije se Ana Fošnjar, 91-godišnjakinja koja je sa svojim suprugom proslavila 75 godina braka.

– Važno je da jedan drugog slušate i poštujete. Naravno da smo se mi posvađali, ali drugi dan smo se ohladili od svađe. Nikad se nismo tukli. Pa što se će mene jadnu tući. Muški su vam takvi, vole se i proveseliti i to morate poštivati– dodala je 91-godišnjakinja.

Njezin suprug 98-godišnji Đuro iz Svibovca kod Varaždinskih Toplica iako je stariji vitalniji je od svoje supruge ima također savjete za mlade.

– Najvažniji su ljubav, poštenje i vjernost. Danas mladi čim se nešto ne slažu i posvađaju, odmah svatko svojoj mami ode – dodaje Đuro.

Njegova supruga ističe da prije to nije bio slučaj.

– Ma nema šanse da bi tada meni moji primili natrag. Srećom, imam predivnog suputnika kroz život – dodala je Ana.

Ljubav

Oni su se vjenčali 1949. godine u Svibovcu kod Varaždinskih Toplica gdje i dandanas žive. Đuro je služio njemačku vojsku, kasnije je dvije godine proveo II. svjetskom ratu i kad se vratio kući upoznao je ljubav svojeg života.

– Zvao me moj prijatelj na svadbu. Imao je jako lijepu mladu, no ja sam vidio još ljepšu – sa sjajno zelenim očima. Pogledi su nam se sreli i ljubav je planula – prisjeća se Đuro koji je morao prositi za Aninu ruku.

U početku su Đuro i Ana živjeli kod Đurinih roditelja, no ubrzo su se osamostalili.

Zajedno su počeli graditi svoj dom, te stvarati obiteljsko gospodarstvo. Bavili su se poljoprivredom, imali kokoši, krave, konje i svinje. Kad su gradili kuću i bio im je potreban novac, Ana išla raditi u bijeli svijet.

– Tri mjeseca sam kao pomoćnica u kuhinji radila u Njemačkoj, tamo mi je bio brat, a godinu i pol dana bila sam u Švicarskoj. Imali smo tada već dvije kćeri, a s njima je ostao moj suprug, koji je bio fizički jači i brinuo je o gospodarstvu – objašnjava.

Obje su danas u poljoprivrednoj mirovini, a Đuro je 20 godina radio u fušu kao zidarski radnik.

Težak život

– Nakon II. svjetskog rata, morao sam se prijaviti na Općinu da dobijem radnu knjigu, a tamo su mi rekli: “Za ustaše i gestapovce toga nema”. Sve zbog toga jer sam služio njemačku vojsku – dodaje Đuro.

Njihove dvije kćeri Štefica i Franciska su odrastale i kasnije su se udale.

– Cure kako su odrastale željele su ići na zabave, no kod Đure nije bilo puno kompromisa. Bio je strog – dodala je Ana.

Danas je Štefica pokojna, a Franciska živi u Austriji. Đuro i Ana imaju četvrto unučadi – sa Štefičine strane Jasminiku i Mihaela, a s Franciskine Magdalenu i Kristijanu.

– Naši unuci nam pomažu, to je najveća sreća i hvala im na tome – dodao je Đuro koji i dandanas ima vlastiti vrt te kokoši.

– Prije nikad nisam kupio kilu mesa iz mesnice. Na vrtu i polju sve je raslo, od krumpira, graha, paprike, paradajza, salate. Ovo danas je otrov. Tako da i dalje radim vrt. Frezam, vozio sam i traktor do prije godinu dana, ali su mi unuci i kćer to zabranili – rekao je 98-godišnjak koji je vrlo vitalan.

Zdravlje

– Nije da nismo bili bolesni. Bili smo mi i na operacijama raznima, no držimo se savjeta liječnika – dodao je Đuro.

Njegova supruga Ana nije tako pokretna i to ju muči.

– Ma sada ništa ne mogu. Prije sam svašta radila, sad ne mogu ni štrukle složiti i ispeći – gotovo kroz suze je progovorila.

No, njezin suprug ju tješi.

– Ma nema veze, koliko ide, ide – dodao je Đuro koji svojoj supruzi uvijek za Valentinovo kupi čokoladu i cvijeće.

– Kad smo se znali posvađati, pisao bih mi pisma iako sam bila s njim u prostoriji – smije se Ana, a oboje se vole kao i prvog dana.

– Imali smo feštu za krunski pir. Pokazali smo da smo još živi, no ono što je najvažnije volimo se kao i prvog dana – zaključio je 98-godišnjak.