Povežite se s nama

Kultura

Čovjek kojega je dragi Bog pomazio i dao mu da se cijelog života igra

Objavljeno:

- dana

OTVORENO

Osamdesetih godina prošlog stoljeća kazalištem su se uglavnom bavili nesuđeni rokeri. Oni koji nisu znali svirati niti pjevati, a vidjeli su se kao rockeri, s početkom novog vala su ušli u kazališta.

Ovu teoriju o teatru prije trideset godina zagovara Romano Bogdan, osnivač i umjetnički ravnatelj Kazališne družine Pinklec iz Čakovca. On je, kaže, prototip kazalištarca iz tog vremena. – Još u vojsci sam bio zaluđen idejom da napravim rock operu. Onda sam shvatio da ne znam niti svirati niti pjevati, pa sam tekstove rock opere preradio u kazališne predstave – sjeća se Romano Bogdan svojih kazališnih početaka.

Jedino se djeci ne mora podilaziti i samo s njima čovjek smije biti iskren

Malo je pisao predstave, pa režirao, pa osnovao kazališnu radionicu. Iz te je radionice 2. ožujka 1987. godine proizašao Pinklec. Ta je kazališna družina u svojih 30 godina osvojila sve nagrade koje hrvatsko kazalište može osvojiti. U amaterskom i profesionalnom kazališnom svijetu. Pinklec je osnovan kao amaterska družina pri Centru za kulturu Čakovec. U prvom službenom pismu tadašnjem ravnateljstvu Kulturnog centra Romano Bogdan je napisao da je cilj družine profesionalno kazalište. – Ali to se oduljilo. Čekali smo 20 godina i tek 2007. godine smo postali profesionalci – govori.

Uskoro nakon osnivanja Pinklec postaje dio Hrvatskog četverolista ili Pokera avangarde. To su bila četiri kazališta koja nisu podilazila klasičnom teatru – Lero iz Dubrovnika, Daska iz Siska, Inat iz Pule i Pinkleci. Etablirali su se kao relevantan dio kulturne scene i došlo je vrijeme da sve četiri družine pri Ministarstvu pokušaju ishoditi status profesionalaca. Bezuspješno. – Nisu nam htjeli otvoriti vrata. Ona su nam se otvorila tek donošenjem novog Zakona o kazalištu 2006. godine – govori. U prosincu je donijeta odluka o Pinklecima profesionalcima, dokumentacija je odrađena u svibnju i Pinklec se upisuje u registar profesionalnih kazališnih družina. Okreće se striktno repertoaru za djecu i mlade. Profesionalizam je olakšao novčanu situaciju. Na početku su od Ministarstva za godišnju produkciju dobivali oko 60 tisuća kuna, a danas 360 tisuća kuna.

Kennedy centar

Na pitanje je li to realna suma za sve potrebe profesionalne kazališne družine, Romano Bogdan kaže: – Što je to realno? Toga nema. Tko hoće raditi kazalište, može to i bez novaca. Ako hoćeš raditi – možeš. Pitanje je kvalitete, a ne novaca. Jasno da je lakše uz osigurana sredstva. Za kazalište je potreban prazan prostor i dosta je jedan glumac, čak ne trebaju dva da napraviš kazalište – teza je koju zagovara Romano Bogdan. On se u međuvremenu afirmirao kao kazališni redatelj i od Hrvatskog društva dramskih umjetnika je dobio status slobodnog umjetnika. Pinklec je od početka član NIMA-e, Svjetske udruge lutkara pri UNESCO-u, i Assiteja, Međunarodnih profesionalnih kazališta za djecu i mlade. Zahvaljujući čestim putovanjima po svijetu, Romano Bogdan je imao priliku dobro upoznati različite kazališne sisteme. Najviše mu se svidio danski sistem, pa ga je odlučio primijeniti u Pinklecu. – Nema zaposlenih glumaca i radi se po projektu. Koliko igraš, toliko ćeš i zaraditi. Glumcima koji su na angažmanu se ne da igrati u, recimo, Špičkovini, a plaća će ionako sjesti na račun. Kod nas je svaka predstava – honorar u džep – kaže.

Stare konje se više ne može odgajati, nema svrhe. Zato smo se okrenuli djeci

Najveći problem im je financiranje međunarodnih festivala. – Trebaš putovati da vidiš gdje si. Redovito prolazimo selekcije, pa je žalosno ako ne možemo ići. To nitko ne razumije, a to je iskaznica države u svijetu. U inozemstvu državu predstavljaju sport i kultura, a ne diplomacija – govori. U kojem je svjetskom rangu Pinklec dovoljno govori to što su nekoliko puta nastupili u američkom Kennedy centru u Washingtonu. Za kazalište je to kao Metropolitan opera za operni svijet. Pinklec radi po principu Teatra okrutnosti Antoninea Artauda. On je sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća donio postulate koji se odnose na kazalište i njegove glumce. – Glumac treba biti atlet srca, okrutan prema sebi, i cijelog sebe posvetiti kazalištu, kao svećenik crkvi. Pinklecovi glumci su poznati po velikoj energiji koju unose u predstavu. Redatelji zbog toga vole  s njima raditi – govori Romano Bogdan.

U toj njegovoj velikoj predanosti kazalištu se krije i razlog za striktno dječji repertoar. – Stare konje više ne možeš odgajati, nema svrhe. Moje poslanje u kazalištu nije nasmijavati ljude, i to me ne zanima. U našem obrazovnom sistemu su umjetnički predmeti srozani na nulu. Jadno društvo koje to radi. Djeca pojma nemaju, jer ih nitko ne uči kulturi i estetici. Zato smo se mi okrenuli djeci. Tu jedino možeš biti iskren, jer djeci ne moraš podilaziti – govori. Pinkleci imaju veliku, međunarodnu publiku. Samo 30 predstava godišnje igraju u Čakovcu, a 70 posto u Hrvatskoj i vani. Nagrade su redovite, Pinkleci se razvijaju, njihov otac je sretan.

– To za mene nije posao. U Centru za kulturu sam kao u svojoj dnevnoj sobi. Isto mi je jesam li ovdje ili doma. Zaista me Bog dotaknuo i dao mi da se igram cijeli život.

Preko sedam mora…

Pinkleci zadnja dva mjeseca rade novu predstavu, čija je premijera ovog tjedna. Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić rade svoj autorski projekt “Preko sedam mora, preko sedam gora”. Predstava govori o djeci izbjeglicama i njihovoj tragediji. Predstave Pinkleca su sve odreda društveno angažirane.
Jedna od djeci najzanimljivijih i neobičnih predstava bila je “Snjeguljica” u režiji Mirana Kuspahića. Predstava  ima 16 različitih završetaka.

O smjeru predstave i završetku su odlučivala djeca. Poslije svake scene su dobivala dvije pločice na kojima su, recimo, mogli odlučiti hoće li da kraljica umre odmah i da Snjeguljica pobjegne ili još to ne žele. Odlučivalo se demokratski. Djeca su učila da većina ponekad donese lošiju odluku, ali nema povratka. Ako su nakon 20 minuta ubili Snjeguljicu, predstava je gotova. A mogla je trajati i sat vremena, ovisno o njihovim odlukama.

PROSLAVA

 U sklopu svoje rođendanske proslave Pinkleci su odigrali premijeru “Preko sedam mora, preko sedam gora”, otvorena je izložba “Pinkleci sasvim osobno” i “Fenomen Pinklec, Od rituala do igre”. Nakon druge izvedbe predstave, u petak, u Gradskoj kavani su nastupili Filip Šovagović i Painkillersi.

NOVAC

Tko hoće raditi kazalište, može to i bez novaca. Ako hoćeš raditi – možeš. Pitanje je kvalitete, a ne novaca.

Izvor:
Foto:

Kultura

Barokne večeri: Valpovo, Vinica i Varaždin domaćini koncerata na početku novog festivalskog tjedna

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Koncerti  52. Varaždinskih baroknih večeri održani su u ponedjeljak navečer gotovo u isto vrijeme na tri različite lokacije.

Naime, po prvi su put Varaždinske barokne večeri gostovale u Valpovu, gdje je u tamošnjem dvorcu Pranau Normann nastupio Iberian Baroque ansambl.

– Varaždinske barokne večeri imaju svake godine svoju zemlju partnera iz inozemstva, no važno nam je i festival širiti po Hrvatskoj kako bi što šira publika imala prigodu uživati u baroknoj glazbi. Tako smo ove festivalske godine ostvarili suradnju s Valpovom u kojem je održan odlično posjećen koncert, a već za iduću godinu planiramo novo gostovanje, možda još u kojem drugom slavonskom gradu. Drago nam je što je ovaj prvi koncert bio tako dobro posjećen i zahvaljujem Ustanovi za kulturne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“ Valpovo, Turističkoj zajednici Grada Valpova te Gradu Valpovu na suradnji – istaknuo je ravnatelj Koncertnog ureda Varaždin Raymond Rojnik nakon koncerta kojem je prisustvovao zajedno s članom ovogodišnjeg festivalskog žirija prof. Davorom Brđanovićem. 

400-tinjak kilometara dalje, u Vinici sinoć je održan barokni koncert u tamošnjoj crkvi Svetog Marka evanđeliste na kojoj su nastupili sopranistica Gabrijela Hrženjak, Krešimir Lazar na baroknom violončelu i Krešimir Has na čembalu.

Varaždinski dio koncerata Baroknih večeri donio je i ove godine projekt „4. akademije“ u kojem je mentorica Laura Vadjon, redovna profesorica na Muzičkoj akademiji okupila mlade glazbenike iz akademija u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Puli u programu „Telemann“.

– Pripremili smo sedam točaka i predstavljamo prave mlade glazbene genijalce. Sjajno smo spojili na ovom koncertu i violiniste i odlične harmonikaše, bračeve i stvarno su svi oduševljeni što smo se okupili oko Telemanna, plodnog baroknog skladatelja koji je uvijek malo podcijenjen, pogotovo u Hrvatskoj. Stoga ja projekt Telemannija radim s Hrvatskim baroknim ansamblom već godinama, često i sa studentima i red je da dođemo i na Varaždinske barokne večeri, koje su broj 1. festival u Hrvatskoj – istaknula je voditeljica projekta Laura Vadjon.

Publika je do posljednjeg mjesta ispunila prostore Skupštinske dvorane u Županijskoj palači u Varaždinu, a koncert je prvotno bio planiran za održavanje u atriju palače, no zbog vremenskih prilika morao je biti premješten u unutrašnjost palače.

– Nekad davno u ovoj su dvorani održavali se balovi i glazbenici kada ovdje nastupaju hvale njenu akustiku, stoga nam je drago da možemo biti domaćin jednom od koncerata Varaždinskih baroknih večeri i uživati u muziciranju mladih glazbenika. Zahvaljujem Koncertnom uredu Varaždin koji nam je ponovno ukazao povjerenje i dao nam priliku da budemo domaćini jednom ovako prekrasnom koncertu – rekla je zamjenica varaždinskog župana Silvija Zagorec.

Programi 52. Varaždinskih baroknih večeri nastavljaju se večeras s četiri koncerta ponovno na različitim lokacijama. U Varaždinu će u 18 sati nastupiti ansambl Responsorium u crkvi Svetog Florijana, a u 20 sati u Koncertnoj dvorani varaždinskog HNK-a ansambl Izmir Barok, i to u povodu 30 godina diplomatskih odnosa Turske i Republike Hrvatske.

U Ludbregu u 19 sati u dvorcu Batthyany nastupa Iberian Baroque Ansambl, a u Križevcima u crkvi Svete Ane Trio Corrente. 

Nastavite čitati

Kultura

Zbor Via iz Varaždina izveo Hrvatsku misu B. Papandopula u Zagrebu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Zbor Via iz Varaždina izveo je u petak u crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu Hrvatsku misu B. Papandopula pod dirigentskim vodstvom Luke Šopara.

Uz zbor Via nastupili su vrhunski vokalni solisti iz Hrvatske: Tia Pikija, sopran, studentica solo-pjevanja na Konzervatoriju za glazbu i umjetnost u Beču, Martina Menegoni, mezzosopran, koja nastupa u opernim i koncertnim produkcijama diljem Hrvatske i inozemstva, Roko Radovan, tenor, solist opere zagrebačkog HNK i student na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Matija Meić, jedan od vodećih hrvatskih baritona te solist opere u Münchenu.

Koncert je održan u sklopu devetnice uoči proslave zaštitnika župe sv. Mihaela, a na poziv župnika fra Gorana Rukavine. Publika koja je ispunila crkvu uživala je u zahtjevnim i veličanstvenim notama Hrvatske mise, antologijskog djela hrvatske zborske baštine, te je nagradila  izvođače dugim ovacijama i pozitivnim reakcijama.

– Hrvatska misa B. Papandopula je skladba koja svojim „dimenzijama“ (traje oko sat vremena) nadilazi okvire obreda mise, ali tekstualno, a velikim dijelom i glazbeno iz njega proizlazi. Nastala 1938. ili 1939. (autorovi zapisi o vremenu nastanka nisu jednoznačni) povodom jedne obljetnice pjevačkog društva Kolo (skladana je povodom 75. obljetnice društva, ali je praizvedena tek za 80. obljetnicu 1942. u Zagrebu), Hrvatska je misa pisana na (staro)hrvatskom jeziku i dosljedno slijedi tekst ordinarija mise. U glazbenom smislu skladba donosi sintezu raznovrsnih utjecaja. Kao djelo koje se naslanja na dugu tradiciju misnih uglazbljenja, Papandopulova misa sadrži recidive responzorijalnog (izmjena solista i zbora) i antifonalnog načina pjevanja (izmjena dviju grupa pjevača) koji u crkvenoj tradiciji sežu još u srednji vijek. Elementi onog prvog očituju se u dijaloškom tretmanu pojedinih solista u odnosu na zbor, a onog potonjeg u dijalogu grupe solista sa zborom te dvozborju u stavcima Svet i Blagosloven. Promatramo li je u užem povijesnom kontekstu, misa nastaje neposredno prije Drugog svjetskog rata, u vremenu nacionalnog skladateljskog stila obilježenog folklornim referencama ili glazbenim jezikom koji podsjeća na onaj folklorni. Ipak, elementi hrvatskog u Papandopulovoj misi vidljivi su više u nekom arhaičnom prizvuku i inspiraciji za njen nastanak (skladatelj sam navodi da ga je na skladanje nadahnula „iskonska ona crkvena pučka popijevka“) nego u konkretnim citatima narodnih napjeva ili imitiranju folklornog glazbenog izričaja – ističe Vedran Lesar, mag. musicol.

Zbor Via osnovan je 2009. godine te djeluje kao mješoviti zbor unutar župe sv. Vida u Varaždinu koji okuplja srednjoškolce, studente i mlade zaposlene ljude. Najbitniji aspekt djelovanja zbora je liturgijsko pjevanje na misama u župi te koncertno okupljajući i pjevače iz okolice Varaždina.

Zbor je samostalno izveo djela skladatelja svih stilskih razdoblja od F. Durantea (Magnificat), G. F. Handela (The ways of Zion), F. Schuberta (Misa u G-duru), C. Francka (Misa u A-duru) do Anđelka Igreca (Pjesme štovanja i hvale), B. Brittena (Ceremony of Carols). Osim koncertnih izvedbi u Varaždinu, zbor je gostovao i u Zagrebu, Cresu (Creske kulturne večeri), Medulinu, Čakovcu, Mljetu te u Szombathelyju (Mađarska) i Mariboru (Slovenija). Također, zbor je sudjelovao u humanitarnim koncertima u organizaciji hrvatske podružnice Marijinih obroka.

Posebno se ističe i suradnja s varaždinskim zborom Chorus angelicus i maestrom Anđelkom Igrecom te orkestrom Savaria iz Mađarske koja je rezultirala zajedničkom provedbom više velikih međunarodnih projekata koji uključuju koncertne izvedbe oratorija Stvaranje J. Haydna, oratorija Ilija F. Mendelssohna te kantate Carmina burana C. Orffa. Najveće ostvarenje zbora je samostalna izvedba Hrvatske mise Borisa Papandopula koja spada u najzahtjevnija i najvažnija djela hrvatske zborske baštine. Koncertna izvedba održana je u Peterskirche u Beču 2022. godine pod ravnanjem Luke Šopara i u suradnji s poznatim hrvatskim vokalnim solistima: Tijom Pikijom, Martinom Menegodni, Rokom Radovanom i Matijom Meićem.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje