Ivanščica, planinarenje i bavljenje sportom obilježili su život Ivančanina Dejana Budera. Ovog 51-godišnjaka poznaju brojni planinari jer je od 2015. godine gotovo svaki dan na Ivanščici.

Kako nam je sam rekao u životu je više od 3000 puta bio na vrhu ove naše planine te da ne zna točan broj. Rekordan broj pohoda na Ivanščicu pak je ostvario 2021. godine kada je do vrha došao nevjerojatnih 414 puta.

S Buderom smo se našli posljednjeg dana veljače, a odmah nakon našeg razgovora na vrh Zagorja popeo se 57. put ove godine.

Pitali smo ga kako je počeo planinariti i što mu je motivacija za svakodnevni odlazak na Ivanščicu, nekad i više puta u jednom dana. Često mu se pridruži i djevojka Marina koja je lani na vrhu Ivanščice bila 111 puta.

– Cijeli život sam se bavio sportom. Morao sam se nečime baviti i onda ti to prijeđe u naviku i ne možeš si zamisliti dan bez toga. Posljednjih osam godina svaki dan idem na Ivanščicu, ali planinarim od malih nogu. Prije toga sam puno vozio bicikl, čak se i natjecao i postizao dobre rezultate na trkama. Bicklirao sam povremeno na Ivanščicu. Najviše sam vozio s biciklom u dobi od 33 do 35 godina, a zatim sam prešao na planinarenje jer je bicikl opasniji. Na biciklu me čak triput udario auto. Zatim sam počeo svaki vikend ići na Ivanščicu, a nekad i kroz tjedan. Već 15 godina intenzivno planinarim, a svakih dan već osam godina. Tijekom 2022. popeo sam se na Ivanščicu 360 puta, a 2021. je bila rekordna s 414 pohoda – rekao nam je Buder.

Ovaj Ivančanin se mogao posvetiti stotinama pohoda na Ivanščicu zbog strašne nesreće u kojoj se sudjelovao kad je imao 17 godina i u kojoj mu je trajno narušeno zdravlje.

– Ja sam još služio JNA i to u Sloveniji. Povodom Dana JNA odvijalo se natjecanje među karaulama između Kopra i Trsta. Kad smo se vraćali u svoju karaulu na nas 11 “Stojadinom” je naletio vozač i “pokupio” sedmoricu. Ne sjećam što se nakon toga dogodilo, drugi su mi prepričali. Ja sam najteže stradao. Napukla mi je lubanja te sam imao otvoreni prijelom potkoljenice. Bio sam klinički mrtav, a oživjela me medicinska sestra na mjestu nesreće. Zatim su me prevezli helikopterom u bolnicu u Ljubljanu gdje su me operirali te sam dobio šipku i vijeke u nogu. U bolnici sam se oporavljao šest mjeseci. Kad je počeo Domovinski rat bio sam u Varaždinu u bolnici te su mi izvadili tu šipku. Oporavak traje dugo, posljedice su trajne, a ja ni danas ne mogu trčati – pojasnio je Buder.

I u medijima se našao zbog brojnih pohoda pa je posljednjih godina na Ivanščici upoznao puno ljudi, a kako sam kaže mnogi mu se jave i pozdrave što mu je drago.

Dejana Budera pitali smo koja mu je omiljena staza te koliko mu je vremena potrebno do vrha.

– Najviše idem na Ivanščicu jer mi je najbliže. Najčešće idem preko staze Konj, ali nemam omiljenu stazu. U normalnom tempu preko Konja mi treba do vrha oko 55 minuta. Najbrže sam preko Konja stigao do vrha za 36 minuta. Svake godine ljudi pohrle na Ivanščicu kad padne snijeg, ali ja sam zimogrozan, pa mi je draže ići na proljeće. Najviše sam u jednom danu na Ivanščici bio 10 puta i to za utrke “24 sata Ivančice”. Također, dva, tri ili pet pohoda u jednom danu sam imao puno puta. Idem i po danu i po noći. Znao sam se probuditi u tri sata u noći, obući se, staviti lampu i otići na Ivanščicu. Ne bojim se ići sam, nema se čega bojati na Ivanščici. Sad najčešće biram vrijeme kad mi je djevojka na poslu. Dogodilo mi se jednom da sam pao i slomio rebra, ali uspio sam se sam spustiti i otići liječniku – prepričao na je Buder.

Zanimljivo je pratiti kako je rastao broj njegovih godišnjih uspona na Ivanščicu od 2015. godine. Kako nam je rekao da kada je počeo “loviti” rekordnu brojku pohoda nije mogao stati. Dodao je da je to često bilo zahtjevno jer praktički nema niti dana odmora u godini.

– Prvu godinu sam napravio 255 pohoda na Ivanščicu i ubrzo sam počeo loviti “hiljadarku” uspona. Pa zatim još 321, treća godina je bila 376 pohoda, pa mi je nedostajalo nešto do “hiljadarke”. Znao sam se kroz godinu sretati sa starijim planinarim kojima je trebao cijeli život da dođu do 1000 uspona. Želio sam “hiljadarku” zaokružiti u tri godine, ali nisam uspio jer mi je trebalo tri godine i 52 dana za to. Nakon prve hiljadarke, narednih godina napravio sam još jednu sigurno, ali onda nisam više pozorno brojao. Prvu “hiljadarku” nisam proslavio, ali za 414. pohod smo u planinarskom domu kupili pite i na njih smo stavili svjećice te napravili fotografiju – prisjetio se Buder.

Ovaj Ivančani posjetio je i brojne druge planine, ali Ivanščici se uvijek vraća.

– Posljednjih nekoliko godina rado odlazim na višednevne rute na Velebit i to više puta godišnje. Privlače me više vrhovi na koje se potrebno penjati po kamenju, pomoću klinova, sajli i slično. Godinama već pohodim Dabarske kukove koji plijene pažnju svojom ljepotom. Bio sam na toliko vrhova da sam na neke već i zaboravio – rekao je za Regionalni tjednik.

Izazov

Budući da je Buder gotovo svaki dan na Ivanščici pitali smo ga je li doživio kakve neobične zgode. Također, je li primijetio klimatske promjene na krovu Zagorja.

– Nekoliko puta sam vidio risa te sam jednom vidio kozoroga. Risa sam vidio 200 ili 300 metara od Prigorca, a drugi put iznad Kaniže te još jednom kasnije. Mislim da je to isti ris. Kozoroga sam vidio 1991. godine, sjećam se da je bio rat i da sam na Ivanščicu otišao s rođakom koji je kod nas boravio kao prognanik iz Vinkovaca. Najprije nam je bio okrenut guzicom i u jednom je trenutku okrenuo glavu te brzo nestao. Oni ogromni rogovi su fascinantni. To je jedini put da sam vidio kozoroga, ne znam, možda je zalutao iz Slovenije. Divokoze već 15-ak godina redovito viđam na Ivanščici. Zime su puno blaže nego kad sam ja bio dječak. Uočio sam i da se šume šire, jer ljudi ih manje održavaju. Negativna promjena koju sam uočio da se Ivanščica devastira na način da se drveće ruši na cijelim proplancima, širine i do kilometar, na kojima ne ostane niti grančica. To su uvijek lokacije koje se ne vide ako gledaš od dolje prema planini. Ne znam tko je za to kriv – istaknuo je Buder.

Dejana Budera smo pitala ima li kakvu poruku za one koji će možda u budućnosti željeti “srušiti” njegov rekordni broj uspona, a on je rekao: “Da netko pokuša srušiti moj rekord mora bi imati puno slobodnog vremena poput mene, odnosno da nema posao. Ima još nekoliko ljudi koji su na Ivanščici oko 300 puta godišnje, ali to je i dalje manje od mojih 414. Samo ja znam da za takav rekord praktički nema dana odmora, a puno puta sam bio tri ili pet puta u jednom danu. Mogu samo poručiti, probajte, pa ćete vidjeti da nije jednostavno.”

Strast mu je i pisanje pjesama

Osim kao planinara Dejana Budera neki poznaju i kao pjesnika. Prošle godine je izdao zbirku pjesma naziva “Jande”, u kojoj je skupljeno 70-ak njegovih pjesama. Uskoro planira izdati i drugu zbirku. Pjesnički talent otkrio je relativno kasno, kako nam je sam rekao, jer je stihove počeo zapisivati tek 2018. godine.

– U početku je to bio stih ili dva u rimi te se to mnogima svidjelo. Pisao sam pod pseudonimom Jande, počelo je kako šala, i na kraju mi se javila žena iz Splita te sam s njom izdao svoju zbirku pjesma, u kojoj su i moje fotografije. Nadam se da će ubrzo izaći i druga zbirka pjesama, a imam materijala za još nekoliko zbirki. Pjesme mi nemaju naslov i uglavnom su pisane tako da se rimuju. Pišem o životu, o situacijama u kojima sam se našao, te o ljudima. Čini mi se da se ljudima najviše sviđaju moje ljubavne pjesme. Teško je to kad si mlad, vjerojatno sam morao sazrijeti za pisanje poezije – završio je Buder.