Povežite se s nama

Život i društvo

Dr. Siniša Car: do “jučer” varaždinski kardiolog, a danas obiteljski liječnik na Mljetu piše o svom životu na otoku

Objavljeno:

- dana

Život na jugu

Prtošlo je više od godinu i pol dana kad je perspektivan kardiolog u najboljim godinama šokirao naciju: dao je otkaz u Općoj bolnici varaždin i prihvatio posao liječnika obiteljske medicine na Mljetu.

Njegov odlazak je upozorio na pravi egzodus specijalista iz Varaždina. Do danas ih je otišlo već  dvadesetak.

Za razliku od kolega, koji su zasluženi profesionalni status potražili u inozemstvu, dr. Car je otišao u malu otočku ambulantu gdje pacijenti brzo evoluiraju u obitelj, a droktor nije gospon doktor nego “naš Siniša”.

Kako se snašao? Je li se priviknuo na monotoni život otoka zimi? S kojim se poslovnim izazovima suočava? Kakve mu se misli vrzmaju glavom?

O svemu tome i puno drugih stvari, dr. Siniša Car redovito piše u kolumni “Život na jugu” za dubrovački DU list. 

Regionalni tjednik priprema veliku priču o kardiologu u otočkoj ambulanti, a dotad prenosimo nekoliko kolumni iz Dubrovačkog lista kako bi čitatelj dobio barem mali uvid u život na jugu dr. Siniše Cara.

Dr. Siniša Car: 

Kompendij hitnih stanja u otočkoj medicini

Jedan je od tri državnih blagdana u lipnju, i k tome kiša koja je pala nakon zaredanih vrućih dana. Sitno, sramežljivo, s povremenim inzultima pljuska, no i dalje nedovoljno da učini išta značajnije korijenju biljaka kojima suha zemlja i voda prolaze kao mana kroz prste napaćenom narodu. Teško je ustati iz kreveta. Dovučem se nekako do jutarnje klozetne rutine kad se oglasi tupi, plastično-stakleni zvuk udaranja na ulazna vrata. Diskretan doduše, ne kao u glavi pohranjeni poznati uzorci zvukova hitno potrebnog doktora, i tako dok navlačim gaće razmišljajući o pravilu šnite kruha koja uvijek pada na stranu namazanu maslacem, što u mojoj varijanti znači da me uvijek hvataju s gaćama na gležnjevima, nisam siguran radi li se o stvarnom zvuku kucanja ili je sve prenapregnuti um čovjeka koji čeka probleme.

Dobra strana staklenih vrata, osim brojnih negativnih, jest da ih ne moraš otvarati da vidiš stoji li netko ispred njih. Naginjem glavu iz kupaonice, s komadom papira u desnoj ruci koji je tek ovlaš učinio svoj posao, i proglasim zvuk samo halucinacijom u glavi. Nastavljam dalje s poslom razbuđen incidentom, odlazim u kuhinju i stavljam kafetijeru na konverter indukcijske ploče, voće pretvaram u kašu i onaj isti kruh s maslacem vraćam s poda, dodajem pekmez i sve to odnosim, zajedno s mobitelom za hitne slučajeve i knjigom na terasu gdje ću produžiti jutarnji ritual, sve zahvaljujući prazniku i kiši koja je aktualno u svojoj krešendo fazi.

Cijelo vrijeme osjećam nečiju prisutnost, no ne mogu dokučiti što ju izaziva te odmahnem na osjećaj kao na dosadnu muhu. Zidana ograda natkrivene terase taman je toliko visoka da omogućava daljinski pogled na sve strane, koji ne remete nikakva zbivanja ili pogledi s donje etaže gdje se nalazi ambulanta. Petnaestak minuta kasnije, kad čujem najkraći mogući „beep“ trube automobila shvatim da ipak nisam sam. Dolazim do ruba ograde i preko njega vidim automobil zagrebačke registracije u kojem sjedi žena za mjestom vozača, od koje vidim samo tjeme plave kose. Postavljam teoriju da je ona kucala na vrata, sad prije dobrih pola sata i da možda treba nešto od mene, no izostanak agresije i strpljivo sjedenje u tom automobilu dok se ništa oko nje ne dešava, osim kiše koja joj pada po automobilu, mijenja verziju u ženu koja trubi nekome u susjednoj kući, koga čeka da se vrati u auto i da nastave put s bocom otočkog ulja ili kozjeg sira na stražnjem sjedalu. Vraćam se knjizi, ne zanima me koja je verzija točna jer provjera bi značila da moram sići po kiši stepenicama do nje, dati joj do znanja da postojim, a jasno je iz ptičje perspektive da nije ništa hitno što bi trebalo prekinuti moj mir.

Sjedam ponovno, noge držim na nasuprotnom stolcu ispod širine stola, ali ipak nemam mira što se dolje dešava jer nitko nije reagirao na njezino trubljenje, pa se nakon nekoliko minuta dignem, nagnem i vidim da i ona čita, glave nagnute nad knjigu. U redu je dakle, ona ima svoj posao, a i ja svoj pa nastavimo dalje svako svojim, osim što mi je čudno kako netko, i to još iz Zagreba tako strpljivo čeka da ostvari neku od svojih potreba, radilo se to o čekanju druga ili medicinske usluge. Već sam završio s ispijanjem kave, spremam se pokupiti suđe i odnijeti ga u kuhinju kad čujem da se otvara automobil, odlazi do vrata ambulante da još jednom provjeri jesu li stvarno zaključana iako nitko nije mogao, osim duha ili vertikalnim transportom (kroz dimnjak, poput Djeda Mraza ili smotuljka s djetetom ispalog rodi) proći kraj njenog stražarskog pogleda. Postalo je jasno da ipak neću moći izbjeći intervenciju, ma koliko mi bila mrska.

Kako se vratila natrag u automobil trebalo mi je neko vrijeme da je nagnut preko ograde dozovem, kroz kišu, izvučem iz automobila i da mi na tvrdom „ruskom engleskom“ obznani da treba hitno doktora. Hitno, s upitnikom pitam sebe, a tu mladu ženu kome je ta “hitna” pomoć potrebna, samilosan nad njenom zbunjenosti svijetom, a pogotovo ovim otočkim u kojem nema nikoga da joj pomogne kad zatreba. Odgovara mi da je ona ta, da treba hitno doktora, farmaceuta, bilo koga tko će joj dati test na trudnoću! Onako pokisla, iznutra i izvana primila je moju ignorantsku, rubno ekscesnu rečenicu da je apoteka zatvorena do sutra (nekoliko puta, kao u bunilu, na rubu plača ponavljajući samnom “tomorrow, tomorrow…”), da ja nemam test na trudnoću, i da će neke istine pričekati barem do sutra da budu otkrivene. Vratila se u auto i otišla.

Drugo jutro došla je pred naš kompleks ambulante i apoteke, stajala i kucala, ovaj put na unutarnja vrata čekaonice koje je samo trebala otvoriti. Kao i dan ranije strpljivo je čekala, kako bi mogla i devet mjeseci, dok joj netko od mojih pristiglih pacijenata nije otvorio i pustio ju u, za nju, čistilište neznanja. Ne znam je li joj rezultat testa donio olakšanje (zamišljam da pozitivni znači da će netko završiti pred matičarom prije nego se nadao, nije ga valjda trebala da ispita „dan poslije“?), ali najčešće to i traže od mene, da im donesem što brže prekid boli, straha i neizvjesnosti, radilo se o ubodu komarca ili krmeljivima očima. Oni koji me stvarno trebaju, prema mojim mjerilima hitnosti, i kojima moje znanje zaista može pomoći traže najčešće malo ili ništa.

A tko sam uostalom ja da sudim što je nekome hitno, pa nismo svi isti?!

                 Babino polje, 25.06.2017

Dr. Siniša Car

40

“Pričam, znači postojiš.” Margaret Atwood

Obitelj mi je došla praviti društvo na otoku. Razumljivo, ljeto je. Majka i nećakinja ostat će do jeseni, a ostali će dolaziti i odlaziti kako im se prohtije. Požalila se majka svojoj otočkoj prijateljici kako boluje od gastritisa. Ništa od terapije koju sam predložio, i moj kolega gastroenterolog, nije bilo razborito kao stari, narodni recept koji joj je prepisala Nike, točno 40 dana prvo što treba učiniti nakon buđenja jest popiti 2 dl prokuhane vode. Sada svako jutro vrije voda u koju se ne ubacuju nikave trave, ne daj bože kava, već hladi i pije natašte. Kako nema ispitivanja koje bi provjerilo efikasnost tople vode na prazni želudac nemam čime napadati njezinu medicinu.

Sličnost postoji jedino u trajanju terapije s onim protokolom oficijalnim lijekovima u toj indikaciji (40 mg pantoprazola koje je trebala uzimati kroz 42 dana bilo je za nju neprihvatljivo prema nuspojavama navedenim na papiru priloženog lijeku, a koji je doktorov najveći neprijatelj). 40 godina Mojsije u Egiptu i pustinji, 40 tjedana treba da dvije spojene stanice postanu 4 bilijuna na kubni centimetar živog ljudskog bića, 40 dana Isus u pustinji i isto toliko u nepoznatom prostoru od smrti do uznesenja, i 40-ti put smo zajedno na ovom mjestu, govorim i vjerujem da me netko sluša.

Tih 40 vrijeme je testa, sazrijevanja, kažu duhovne transformacije i posljedično izlječenja gastritisa. Nakon 40 uvijek dolazi nešto novo. Osim u životnom vijeku jer su 40-te nove 30-te, a kako svako desetljeće proširuje granice po svemu sudeći tih 40 nikad neću doživjeti, ostat ću vječni adolescent. 440 Hz je frekvencija tona A4, što je od 1953. godine standard za štimanje glazbe na svijetu, iako teoretičari zavjere tvrde da je “Verdijev A” od 432 Hz bolje usklađen sa svemirom, a ova frekvencija od 440 Hz služi da nas podredi, zavede. Dobrovoljno se dajem izmanipulirati i podlažem se njoj.

Dvoje mojih otočkih zborskih pjevača upisali su srednju glazbenu školu, smjer solo pjevač, Martin koji je konkurenciju pomeo svojim glasom i nastupom, i Maja (sjetite se, ona koja pjeva kokošima), usprkos tremi, čučnjevima i sklekovima koje smo odrađivali da bi ju ubili, zajedničkom pjevanju, uspjela je pustiti glas i proći na prijemnom. Ovaj 40-ti jubilej želim posvetiti tebi čitaoče, onim poznatima, koji sjede u studentskoj referadi i kad ukradu vremena od napornih studenta odmore se otokom; onima koji tek povremeno pročitaju tiskani primjerak kad dođu u Dubrovnik dežurati; onima koji čekaju internetsku objavu, urednici, lektoru, kao i svim onima koje ne poznajem, a rado bih upoznao, jer nije slučajnost što sad ovo čitaju.

Ali posvećujem i svima koji ovo ne čitaju ali inače čitaju, jer dijelimo istu strast. I onima koji znaju slušati jer to je najveći dar, veći nego onaj pripovjedački. Sve što sam želio do sada, dvojbeno uspješno, uhvatiti trenutak koji se zove život. Onu desetinku sekunde kad osuđenik na smrt čuje zvuk giljotine koja kreće prema njegovom vratu i onu minutu u kojoj glava još razmišlja nakon što se odvojila od tijela, parafraziram Dostojevskog. Onaj trenutak kad sam podigao pogled prema gore, domahnuo i namignuo starcu koji je sjedio na terasi svoje kuće i promatrao s nje moju intervenciju na cesti ispod, na čovjeku kojeg je njegov sin udario u glavu u “dobrosusjedskom” obračunu (beznačajne ozljede tijela, na duši ne znam, taština svakako izgrebana, do te mjere da je sposoban zgaziti počinitelja ispod razine zemlje).

Taj trenutak pozdrava pogledom, bez odgovora, vraćam 6 sati kasnije kad pred mnom taj starac umire, na podu svoje lože u bolnoj agoniji, sredinom izvedbe zakašnjelog policijskog očevida, događaja koji je prikovan za stolac neprekinuto gledao u nastavku moje intervencije. Pitala me majka da joj objasnim što je to karma, ovo je odgovor: „Šaka upućena u glavu drugog koja se, višestruko pojačana, strovali s nebesa na zemlju, glavu tvoju ili bližnjeg, bez pretpostavke o čijoj se nebeskoj šaci radi!“.

U nastavku: „Samo ljubav može poništiti taj zakon!“, sjetio sam se gledajući unuke pokojnika koji su spriječeni da krenu u osvetnički pohod, kriveći susjeda u bolnom afektu za iznenadnu djedovu smrt. Ništa od toga nije život. Život je onaj trenutak kad sam mu domahnuo, poslavši mu bezglasnu poruku nade, da se nema čega bojati, jer mu sin nije učinio ništa za što bi ga se moglo teretiti, a zapravo, rekli bi ovlaš, lagao sam, jer ništa nakon toga nije za njega bilo isto, kao što nije isto kad krene giljotina prema tvojem vratu. 40 tekstova, tebi čitaoče prije svega, ali i meni jer bi inače sve ostalo neartikulirana misao. 40, kao dana pustinje da bi sazrijelo to što mora sazrijeti, na otoku, s ljudima i među ljudima, a sam, što u konačnici moraš moći doseći. Trebam li uopće išta više govoriti ili je vrijeme da stanem s ovim mislima? Mogu li se nakon ovih 40 tekstova, vježbi, pokušaja i promašaja, više približiti životu ili će ostati vječni misterij, kratak kao mig dobrom čovjeku na terasi?

Babino polje, 09.07.2017

Dr. Siniša Car

Koan

Na kućici uz glavnu cestu tik do mora, stotinjak metara iza table s oznakom Dubrovnik u smjeru Gruža, u kojoj moguće da je smješteno nešto od aparata koji kontroliraju razinu mora, protok struje, brojač brodova, ili je prenočište za nekog noćnog čuvara doduše premala da bi legao u nju, na prljavo bijeloj fasadi nalazi se crnom bojom izveden grafit „Tandrče mi blatobran!“.

Svaki put kad uđem tim smjerom u Dubrovnik, kao i taj blatobran, ili srce čeda u Elizabetinoj utrobi, zabrenča mi nešto u tijelu i osjetim veselje od činjenice što sam živ. Moglo je pisati: „Za dom spremni!“, „Bog i Hrvati!“ ili „Vječno živi Hajduk!“ i vjerojatno ne bih obraćao pažnju, jednostavno što ima toliko konteksta u tim parolama, prožvakanog večinskog mišljenja, mahom preuzetih besvjesnim i nekritičkim formiranjem uma, da zamišljati delikventa koji je nagrdio fasadu nije nikakav izazov. Zamisliti nekog tko piše „Tandrče mi blatobran!“ puno je teže.

Možda sam toliko star i izoliran da ne poznajem urbani govor mladih Dubrovčanina i šire, kojima ova fraza, možda kao nama šatrovačke fraze iz djetinjstva koje su se kupile iz duhovitih prevoda stripova „Zlatne serije“ ili „Lunov magnus“ (treba se prisjetiti kakav je utjecaj imao Nenada Brixy, rodom iz Varaždinskih Toplica, sa svojim maestralnim prevodima Alana Forda na jezik i mišljenje jedne cijele generacije koja je na tim stripovima odrasla), zapravo dio vokabulara čije značenje samo oni međusobno dijele. Kako ja taj kontekst ne poznajem, ako postoji, već samo čujem zvuk tih riječi, kao „pljesak jedne ruke“, i slika koju nosi (a preljeva se između osobe i prometala koje vozi), pretvara tu jednostavnu rečenicu u neku vrstu razriješenja koana.

Ne mogu si drugačije objasniti zašto me toliko dirne, skoro da imam potrebu kad bi se tamo imalo gdje zaustaviti automobil, da pođem do tog mjesta, prođem rukom preko fasade i tih slova, i ne bih se čudio da se poput špilje 40 hajduka pred mnom, Ali Babom, otvore vrata riznice. Koan je, da podučim one koji ne znaju, jer sam i sam to morao naučiti (budući da moju životnu situaciju prijatelji nominuju sa zen), metoda učitelja zen budizma kojom se usmjeren učenik, uvježban i pripremljen meditacijom (zazen/dhyana) injicira u satori, stanje uma i duha koje je oslobođeno (kako ja to sebi zamišljam na osnovu tekstova koje sam čitao) dualizma svijeta kojeg svi skupa nastanjujemo (dođeš u stanje u kojem su svi naši mentalni konstrukti razotkriveni kao upravo to, konstrukti, i gdje je dobro i zlo, vjernici i ateisti, ustaše i partizani, D

Dinamo i Hajduk, bude rastopljeno, kao materija kiselinom kojom psihopati polijevaju lice svojim žrtvama i time žele učiniti identitetu što zen čini umu). Koan bi morao imati u sebi nešto što se protivi „zdravom razumu“ da bi paradoksom proizveo uranjanje u satori. Očito se radi o orijentalnoj tehnici, nespojivom s našim načinom razmišljanja, jer količina sentenci „van pameti“ kojima smo izloženi na dnevnoj bazi morala bi analogijom stvoriti toliki broj preobraćenih da bi postali budistička provicija. Naravno, to nije moguće ne zbog tehnike, već zbog nepripremljenosti.

Prosječni katolik vjeruje da može ući u Kraljevstvo Božje upravo kao razbojnik, čarobnom rečenicom ili polaganjem ruku karizmatika što u konačnici rezultira prosipanjem po podu (eufemizam: pad u duhu). A što iza toga slijedi, najčešće ništa. Rekao je jedan crkveni vjerodostojnik, promišljajući naglas pred publikom o čudima iz Međugorja, da susret tih vidjelica s Gospom nije imao nikakav smisao ako ih nije promijenio (aludirajući da do takve promjene zaista nije došlo). Ne ulazeći u intimu vidjelica jer ju ne poznajem, razumijem samo to da ako zaista svjedočiš nečem izuzetnom tvoje postojanje nakon toga mora imati živi znak da si proniknuo iza zavjese koju čine naša osjetila. Kao što to koan čini.

Možda je ipak ta rečenica na zidu pjesma, haiku, nema paradoksa, samo zvuk u meni? Vidim čovjeka, srednjih godina, vlaj, negdje sa sela u planini gdje je ostao ne završivši nikakve škole. Sve što gleda jest zelenilo oko kuće koju brsti par koza koje čuva i tamo u daljini cesta kojom su svi otišli. Jedno su mu jutro isključili struju. Nije se ljutio, prestao je s ljutnom kad je shvatio da se sve dešava po nekom redu. S proljećem se sve zazeleni, pa usahne preko ljeta, s prvom kišom sve ponovno oživi i tako iznova. Nije gubio vrijeme. Bez obzira što je živio skromno, ili baš zato, čistoća tijela bila mu je važna.

Obojit će odbačeni bojiler u crno i staviti ga ispred kuće, na sunce, da mu grije vodu. Nedostajala mu je samo boja. Sjeo je na stari bicikl, koji ima od kad je bio dijete i krenuo put grada. Kao što je druge pratila glazba u automobilu, njegova pratnja bio je ritmički zvuk udaranja ekscentično olabavljenog blatobrana i cvilež loše centriranog kotača, upravo poput zvuka molitvenog koluta i vrteće mantre, cijelim putem do željezarije u Gružu. Na akciji su imali crnu boju u spreju. Nije puno razmišljao, koristit će svrsi. Izbrojio je sitniš i krenuo. Tek tada je primjetio zvuk udaranja blatobrana.

Slušao ga je vozeći smireno desetak minuta da bi potom zaustavio bicikl na suprotnoj strani ceste od kućice za koju već znate. Razmišljao je treba li uopće nastaviti dalje, rješiti nešto s tim kotačem ili samo ostati dovjeka tu gdje jest. I ostati bilo bi svejedno. Tada je u bljesku prosvijetljenja odlučio svoju istinu podijeliti sa svijetom. Prešao je na drugu stranu i napisao što već jest, bez straha, usred bijela dana na fasadu kućice. Nasmijan se vratio do bicikla i odvezao kući.

Babino Polje 08.10.2017

Dr. Siniša Car

O zelenijoj travi u susjedstvu

„Neprilično je u javnim nedaćama što se bilo tko smatra pozvanim o njima govoriti.“ Emil Cioran

Ispričao mi je prijatelj Aljoša crticu koja ga se dojmila, o skupini singapurskih turista koje je vodio po Dubrovniku. U jednom dugom danu koji je proveo s njima, ponestalo je u jednom trenutku tema za razgovor. Iscrpila se povijest Dubrovnika za koju baš, taj bogati sloj hedonista, i nisu pokazivali veliki interes. Kako je opće poznata stvar da se ljude na razgovor najbolje motivira slušanjem, postavio im je pitanja o zemlji iz koje dolaze, te se između ostalog dotakli i pitanja religije.

Kako tamo većinsku populaciju čine Kinezi bilo je jasno kako je budizam glavna religija, i brzo su mu replicirali, možda da se na neki način zbliže s domaćinom, da je kršćanstvo slijedeća religija po brojnosti.  Pretpostavio je naglas da je to pitanje kršćanskih misionara koji su tamo od davnina, no ispravili su ga rečenicom koja je njemu zazvonila u glavi. „Ne, u posljednje vrijeme puno je ljudi prešlo na kršćanstvo, znate, vrh singapurske budističke zajednice jako je korumpirana, to je oblik otpora!“. 

Na više razina mi je to sjajna sentenca, prvo jer učenje budizma negira otpor u svim oblicima te je pitanje koliko su ti konvertiti zaista prakticirali budizam, a kao drugo, čega sam se sjetio, da je Dalaj lama kritizirao zapadnjake koji su otkrivali duhovnost ili bježali iz sličnih razloga u budizam, da oni imaju učitelja od kojeg se može puno toga dobrog naučiti, uz malu korekciju, neka mu daju Isusa Krista ali ne i katoličku crkvu. I treće, što iskače, da izgleda svugdje u svijetu ljudi misle da je nešto drugo bolje od onoga što imaju, iako sva mudrost svijeta, duhovni vođe, mislioci i filozofi govore o tome kako ništa o životu ne možeš naučiti bez poniznosti, što uključuje i transformaciju sebe i time okoline u uvjetima u kojim si se zatekao.

Zato su toliko inspirativne priče ljudi koji su u ekstremnim situacijama, poput logora, izolacije, ali i nevoljne svakodnevnice, pronašli mjesto u sebi za promjenu koja je zlo poput čarobnog štapića pretvorila u dobro. Ispravka, ima onih, ja ne spadam u njih, koji pozivaju na pobunu, revoluciju (opet me tjera da citiram Ciorana, tog filozofskog mrguda: „Revolucije su uzvišenost loše literature.“) kao izraz nezadovoljstva. I ja pozivam na nju, ali da ništa od te revolucije ne iziđe izvan granice tijela revolucionara, da ne bude povrijeđena ničija sloboda niti integritet.

Samo njezin rezultat treba sjati uokolo. Pokušavam dokučiti jesam li ja pozvan, na tragu citata s početka teksta, govoriti o nedaći kojoj smo svjedoci, egzodusa ljudi iz naše zemlje na život i rad u svijet, manje ili više dalek. I ja sam na neki način odustao u jednom trenutku od svoje borbe, da tamo gdje sam bio činim sve kako bi bilo bolje i za nagradu sam dobio život koji mi se sviđa. Kako ja mogu biti pozvan, a što želim od sveg srca, uvjeravati te ljude kako griješe?

U čovjeku postoji faza u životu, prošao sam ju i stoga znam, da nepravilnosti koje smatra da su neprihvatljive njegovom svjetonazoru ide rješavati na potpuno pogrešan način, jedan je da se svim silama trudi prokazati eventualne krivce nanošene mu nepravde i traži institucionaliziranu zadovoljštinu, a drugi, koji mislim da je doveo do epidemije iseljavanja jest onaj reaktivni, sličan promjeni religije, „sad ću vam pokazati što mislim o vama!“. Smiješno je što je taj neprijatelj nevidljiv; tko je taj kome adresiraš svoj bijes, većinski izabranoj vlasti, crkvi, mještanima? Ne želim griješiti dušu, sigurno da u tim sudbinama ima takvih kad je težak rad i isto takav život u tuđini nužnost, pitanje preživljavanja pojedinca i cijelih obitelji. Moji kolege sigurno nisu kruha gladni!

Kao što je mene upozorila Aleksandra kad sam prije dosta godina krenuo ozbiljno u potragu za poslom izvan granica, sad i ja njih upozoravam: „Nemoj zaboraviti, novac je razlog zbog kojeg odlaziš! Možeš li to shvatiti, novac?!“. Danas puno bolje razumijem da je to zapravo demonska pogodba izašla iz infantilne potrebe pobune protiv sistema, a potpuno zanemarujući što život zapravo čini životom i da si dio tog sistem s kojim se toliko boriš i ti.

Nije isključeno, da mnogi od iseljenika stvore živote u drugim zemljama upravo onakve o kakvima su sanjali. Možda je to njihov put koji je potrebno slijediti. Ali možda se samo treba okrenuti ovdje gdje jesi, pokušati naći načina da svojim resursima i kreativnošću promijeniš svoju egzistenciju, a ne da po svijetu tražiš sisu debele krmače koja će te bolje nahraniti kad je ova sirota smalaksala od toliko gladnih usta.

Jednom treba konačno i odrasti, ne treba ti više toliko hrane koliko je bilo potrebno da staneš na svoje noge. Tek kad shvatiš koliko ti je malo potrebno možeš u životu dobiti sve. Teška su vremena, znam, i možda nisam pozvan, ali toliko želim da samo jedan ostane koji je želio otići ako ovo pročita. Ima tu puno posla, zemlje za biljke saditi, kuća za obnoviti, koza i ovca za pasti, drva za posjeći, kamena za iskopati i graditi suhozide, a trava ispod maslina u ovo doba godine, s razbacanim tratinčicama po njoj, nije nigdje zelena kao ovdje.    

                                                                                                                                Babino polje, 19.03.2017

Izvor:
Foto:

Međimurje

Desetljeće djelovanja Međimurske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prije deset godina u Međimurskoj županiji nastala je jedinstvena priča iz područja rane intervencije u djetinjstvu. Inicijativom i volonterskim angažmanom stručnjaka, edukacijskih rehabilitatora, psihologa, logopeda i odgojitelja nastala je Međimurska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu – MURID.

Jedini licencirani

Međimurska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu pruža stručnu podršku djeci rane dobi, njihovim roditeljima i obiteljima, kao i edukaciju te senzibilizaciju okoline i javnosti na specifične potrebe obitelji i djece s razvojnim i socijalnim rizicima na području Hrvatske i regije. Prije pet godina usluge MURID-a prepoznate su na nacionalnoj razini je Udruga postala jedini licencirani pružatelj usluga rane intervencije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Trenutno zapošljava 26 djelatnica koje putem svoga rehabilitacijskoga rada i prepoznatljivi organizacijski sustav stvaraju ogledni primjer sustava rane intervencije u Republici Hrvatskoj, a više od 300 volontera tijekom deset je godina darovalo svoje vrijeme, znanja i vještine MURID-ovim korisnicima. Usluge koje nude su savjetovalište, individualni edukacijsko-rehabilitacijski i logopedski programi te programi radne terapije, intenzivni edukacijsko-rehabilitacijski programi u poludnevnim boravcima te grupni rad uz trening socijalnih vještina.

Samih početaka MURID-a prisjetila se njegova izvršna direktorica Silvija Pucko.

– Ideja o MURID-u razvila se prije dvadesetak godina te se neminovnim pokazalo osnivanje ovakve udruge koja bi stvarala sustav rane intervencije. U vrijeme našeg osnivanja ni zakon socijalne skrbi Republike Hrvatske tu vrstu usluge nije prepoznao pa je inicijativa civilnog društva bila pokretačka snaga MURID-a – rekla je Pucko.

U 2017. godini primili su nagradu za najbolji lokalni EU projekt pod nazivom Agenti 0-7, u 2018. godini u Međimurje su doveli volontersku priču „Pripovjedači priča za laku noć – Tete i stričeki pričalice“ koja je u 2020. primila nagradu „Ponos Hrvatske“. Te godine održali su i prvi Festival medvjedića za vrijeme manifestacije Porcijunkulovo, koji je postao njihova najveća volonterska akcija okupljajući više od 40 volontera u tjedan dana provedbe. Prije dviju godina organizirali su svoj prvi kongres pod nazivom „S.M.A.R.T. pristup u ranoj intervenciji“ te su izdali prvu slikovnicu „Sretna priča jednog medvjedića“ kao nastavak Festivala medvjedića koji je osvojio nagradu za Naj naj akciju Hrvatske u 2019. godini.

Potpisan ugovor

Danas iza sebe imaju niz nagrada, projekata i licenca na međunarodnoj razini, što je dokaz da su zaista primjer dobre prakse u Hrvatskoj, no spomenuti rezultati teško bi bili ostvarivi bez potpore jedinica lokalne samouprave. Međimurska županija podržava rad MURID-a od samog početka, a od 2017. sufinanciraju uslugu rane intervencije za sve korisnike s područja Međimurske županije, što je stvorilo temelje za sustavno pružanje potrebnih usluga. Župan Međimurske županije Matija Posavec povodom obilježavanja deset godina djelovanja potpisao je s direktoricom Silvijom Pucko ugovor o sufinanciranju za 2021. godinu vrijedan 350.000 kuna.

U prvih deset godina postojanja u rehabilitacijske programe rane intervencije uključilo se više od 800 djece, a dodatnim programima podrške i edukacije podržano je više od 2000 djece iz sjeverozapadne Hrvatske i šire. Župan Posavec istaknuo je važnost djelovanja MURID-a koji stvara uvjete za bolji život djece te je pohvalio transformaciju njihovih usluga u virtualni način za vrijeme epidemije COVID-a 19. Za provođenje usluge virtualne rane intervencije dobili su suglasnost nadležnog Ministarstva, a kvalitetu prilagodbe prepoznao je i regionalni Ured UNICEF-a iz Ženeve koji je podržao izradu e-learning platforme za učenje o virtualnoj ranoj intervenciji kojoj je pristupilo više od 1200 stručnjaka iz svih zemalja regije.

U svibnju 2020. započeli su projekt Centar stabilne podrške s ciljem širenja mreže socijalnih usluga na još tri županije sjeverozapadne Hrvatske (Koprivničko-križevačku, Bjelovarsko-bilogorsku i Virovitičko-podravsku), a pred njima je još niz projekata i planova među kojima je zasigurno najvažniji izgradnja Regionalnoga centra za ranu intervenciju MURID vrijednoga 20 milijuna kuna.

Nastavite čitati

Život i društvo

Varaždinci i Ludbrežani za vikend nemojte piti jer će vas policija dodatno pratiti u prometu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

I ovog vikenda, na svim dionicama cesta na području Policijske uprave varaždinske, policijski će službenici pojačano nadzirati promet svih sudionika u prometu.

Tom prilikom provodit će se mjere i radnje u cilju sprječavanja prekršaja iz tzv. skupine „četiri glavne ubojice u prometu“ i zaštite najugroženijih skupina sudionika u prometu.

Na području Postaje prometne policije Varaždin i Policijske postaje Ludbreg, provodit će se i lokalne akcije „Alkohol“.

– Skrećemo pozornost građanima da prilikom sudjelovanja u prometu poštuju prometne propise, a posebno one koji se odnose na poštivanje dopuštenih brzina kretanja vozila, vožnje pod utjecajem alkohola i droga, nepropisno korištenje mobitela za vrijeme vožnje, nekorištenje sigurnosnih pojaseva i druge. Također molimo sve sudionike u prometu za strpljenje i usredotočenost na promet te da poštivanjem prometnih propisa svi zajedno doprinesemo višoj razini sigurnosti u našoj županiji – ističu iz PU varaždinske.

U ponedjeljak, 8. ožujka od 9 do 14 sati, povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena, na prometnicama Varaždinske županije, policijski će službenici provesti preventivno – represivnu akciju „Cool je biti uzorna vozačica“.

Tom će se prilikom svi sudionici u prometu koji se zateknu u prekršajima, procesuirati sukladno zakonskim propisima. Sve kontrolirane žene, bilo u svojstvu vozačice ili putnice u vozilu, darivat će se privjeskom, dok će se prve četiri zatečene vozačice koje u zadnjih deset godina nisu evidentirane kao počiniteljice prometnih prekršaja, darivati poklon paketima.

Nastavite čitati