– Mislite da nisam već dosadan? – odgovorio je dr. Siniša Car protupitanjem na molbu za razgovor kad je stigao na kratak uskrsni odmor s Mljeta u Varaždin.

Mirne smo ga savjesti razuvjerili. Otkad je kardiolog u najpotentnijim liječničkim godinama, varaždinsku Opću bolnicu zamijenio ordinacijom obiteljske medicine na Mljetu  postao je i ostao jedan od novinarskih džokera za multipliciranje čitanosti.

Jer specijalist koji je u egzodusu Hrvata – među kojima je i puno njegovih kolega – mogao birati u kojoj će od prestižnih klinika u svijetu raditi, a otišao je na mali jadranski otok, slučaj je bez presedana i vjerojatno će takav i ostati.

Doktor, Japanci i Coco Chanel

Zimus sam shvatio da je jedan dio mog života nepovratno završio. Ne mojim odlaskom, nego odlaskom mojih kolega u inozemstvo.

Moglo bi Vas zanimati:

Patafta: Bosilj mora jasno reći da neće podnijeti ostavku i Grad Varaždin prepustiti Čačiću

Nakon što je poslao poruku kako se varaždinski političari bave sami sobom umjesto imovinom grada koja vrijedi milijarde, Davor Patafta...

– Manje je više – citira Coco Chanel.Ako dosad niste imali priliku vidjeti doktora Cara u „civilu“, kad ga prvi put vidite bez bijele kute, njegova će vam odluka o svojevrsnoj izolaciji biti dodatno intrigantna. Prvo što upada u oči je istančan smisao za modu. Najfiniji engleski tvid u rukama japanskih kreatora njegova je formula za stil.

Tog je čovjeka teško zamisliti u otočkom kamenjaru kako s nonom Marom ćakula o lavandi ili se s barba Joškom – nekada davno malim od kužine na prekooceanskom brodu – prisjeća mirisa Maroka.

Međutim, ne daj Bože da otočanima date barem i naslutiti kako sumnjate u to pripada li doktor Car otoku. Oni ga doslovno smatraju spasiteljem nakon što je njihova liječnica željela u mirovinu, pa je, očajna u nemogućnosti da nađe novog liječnika svojim pacijentima, uputila javni apel putem nacionalnih medija, na koji se javio ni manje ni više nego kardiolog. Čovjek koji je prvi u varaždinskoj bolnici ugradio srčanu premosnicu i do odlaska na Mljet obavio nešto manje od 300 takvih zahvata. Kvalifikacije spasitelja ga plaše.

Duge zimske noći

Pokajao se definitivno nisam nijednom, ali da me ove zime ulovila dosta velika homesick nostalgija – JEST

Bilo bi irealno očekivati da nakon početne euforije mladi liječnik nije preispitivao svoju odluku. Duge zimske noći na otoku saveznice su svakojakih misli. Sigurno je da Siniša Car nije požalio odlazak na Mljet, ali istovremeno ga, kaže, plaši pomisao da se nakon romantičnog dolaska Mljet smatra zadnjom stanicom njegova profesionalnog života.

– Svaki veliki korak u životu čovjek obojan je euforijom. Nakon toga vidiš prednosti i nedostatke i da neke stvari baš i ne možeš tako jednostavno ostaviti kako ti se to činilo da možeš. Zimus sam shvatio da je jedan dio mog života nepovratno završio. Ne mojim odlaskom, nego odlaskom mojih kolega u inozemstvo. Nema više moje sportsko-doktorske ekipe s kojom sam istinski uživao. Počeli su se polako iseljavati, odlaziti. Baš me zaboljela spoznaja da je taj dio mog života nepovratno završio – razmišlja naglas.

Nedostaju mu i majka i otac, Marija i Andrija, brat Tihomir i nećaci, ali…

– Oni su tu, a ovih više nema. Sad znam da i kad bih se u nekom ludilu i htio vratiti u ovu priču, povratka nema. Nema više te priče, završila je, ljudi su otišli – sjetan je.

Na pitanje je li sretan, odgovorit će:

– Uh, jako teško pitanje. Osjećam li se dobro? Da. Ali sreća je više transcendent i malo mi je teško odgovoriti na to. Pokajao se definitivno nisam nijednom, ali da me ove zime ulovila dosta velika homesick nostalgija, jest. Nakratko. Ali s dolaskom lijepog vremena takve misli blijede – kaže i nakon kratke pauze dodaje:

– Gle kako je to strašno. Ideš spašavati sebe i onda ispada da si otišao spasiti cijeli svijet i ta te karma prati. Da si veliki izbavitelj. Bedasto. Ja sam samo išao za onime iznutra, a sve je došlo samo po sebi – veli.

Zamaljani slojevi

Ideš spašavati sebe i onda ispada da si otišao spasiti cijeli svijet i ta te karma prati.

Svi ti liječnici, kirurzi, u nama, običnom svijetu, izazivaju strahopoštovanje. Zamišljamo ih nedodirljivima, gotovo pa polubožanstvima. Jer „otvoriti“ čovjeka pa spajati žile, prčkati oko srca ili tražiti što je pošlo ukrivo u mozgu, mogu se usuditi samo „posebni ljudi“. I baš su ti, „posebni ljudi“, obično najjednostavniji, a dr. Car je klasičan primjer.

Specijalista krasi dječačka radoznalost, sve oko sebe kao da gleda širom otvorenih očiju, postavlja puno pitanja, razgovara s vama o smislu i besmislu i puno stvari ga veseli. Zaključak o njemu kao modnom znalcu baš ga je od srca nasmijao:

– Volim to, da, ali s obzirom na to gdje živim, većinu stvari ostavljam ovdje u ormaru. Volim da cijelo moje biće izražava unutarnji stav. Moj život traži jako puno kontrole, a s druge pak strane vjerujem da sve treba pustiti da teče svojim tokom. Volim spontanost. Svaki čovjek, neovisno o obrazovanju, ima u sebi sigurno nešto što će meni biti interesantno. Ljudi često zadržavaju neka intuitivna znanja, koja sam ja „zamaljao“ svim slojevima učenja i čitanja. Od zaista autentičnih osoba možeš čuti jako interesantna razmišljanja o životu – veli.

 Mislio sam da se to može lakše ostaviti iza sebe, ali još uvijek mi, što bismo rekli, „sline cure“ kad vidim neki slučaj za čije se rješenje treba pomučiti.

Izvan sezone na Mljetu nema puno posla. Ubrzo nakon dolaska, doktor je shvatio da mu najviše zapravo nedostaje adrenalin teških situacija, izazovi. Zbog toga je sretan što su ga u dubrovačkoj bolnici zamolili da odrađuje kardiološka dežurstva, pa je, kako kaže, ipak ostao u struci.

– Mislio sam da se to može lakše ostaviti iza sebe, ali još uvijek mi, što bismo rekli, „sline cure“ kad vidim neki slučaj za čije se rješenje treba pomučiti. S dežurstvima mi je ponovno postalo napeto, što mi je nedostajalo. Vrhunac mi je kad na otoku pod helikopterskom rasvjetom „pikaš“ centralnu venu u totalno neprikladnim uvjetima da nekomu spasiš život. To su neprocjenjivi doživljaji zbog kojih sad imam osjećaj da bih mogao ući u salu i sedam sati dnevno stavljati pejsmejkere.

Iskorijenjeni kozmopolit

Nakon njegove odluke da ode na Mljet umjesto u inozemstvo, mnogi su ga smatrali ekscentrikom, međutim, doktor Car kaže da i nije to baš tako. Svjestan je da bi sa svojim zvanjem u inozemstvu mogao zaraditi i trostruko, ali on je zadovoljan plaćom i ovdje. I naglašava da to nije zato što je skroman, nego su njegovi uvjeti drukčiji.

– Samac sam, nemam obitelj o kojoj moram brinuti, i meni je financijski zaista i tu OK. Mogu sutra odapeti i nikog neću zadužiti. Ali kad moraš podići te male stvorove, skroz je drukčije. Kad gledam svoga kolegu, oca dvoje djece, koji je nedavno otišao van, jasno mi je zašto je otišao. I znam da mu neće biti lako. Smatram se kozmopolitom, a ipak se osjećam iskorijenjeno. A ja sam ostao na svome, pa ne mogu zamisliti kako je njemu i svima koji su otišli van – tužan je.

PTSP i skvrčeni nožni prsti

Prije nego sam otišao, na ulasku u salu me tresla anksioznost i, zapravo sam, vjerujem, doživio „izgaranje“.

Taj dan kad smo se susreli s njim za dr. Cara je bio poseban. Nakon pune dvije godine prvi se put spremao zakoračiti nogom u Opću bolnicu Varaždin. S kolegama puno razgovara, ali od Bolnice je, kako kaže, zazirao cijelim bićem.

– Nisam mogao ući u Bolnicu, kao da bolujem od PTSP-a. I danas sam osjećao malu težinu u prsima. Jer, prije nego sam otišao, na ulasku u salu me tresla anksioznost i, zapravo sam, vjerujem, doživio „izgaranje“. I kolege koji danas odlaze kažu da imaju taj osjećaj izgaranja. Stiskao sam prste na nogama samo da ne pođe po zlu. Zbog svega mi je bilo užasno drago kad sam, nakon prve trenutne nelagode, osjetio veliku sreću što vidim drage kolege – zadovoljan je samim sobom zbog pobijeđene treme dr. Siniša Car.

I odaje nam tajnu svih svojih postupaka, pa tako i odlaska na Mljet, ali i budućnosti:

– Puštam stvarima da se dogode.