Povežite se s nama

Život i društvo

Aleksandru Sašu Božović, prvakinju iz matematike čekaju Olimpijada u Litvi i Oxford

Objavljeno:

- dana

GENIJALKA

Mlada Aleksandra Saša Božović odlična je učenica 3. razreda Prve gimnazije Varaždin i prava matematička genijalka.

Ovo će ljeto provesti na Matematičkoj olimpijadi u Litvi kao članica sastava hrvatske reprezentacije, a krajem srpnja putuje na jedan od najprestižnijih svjetskih fakulteta, Oxford, gdje će provesti mjesec dana u njihovom kampu na matematičkom PROMYS programu za mlade znanstvenike.

Radno ljeto

Kada je saznala da ide na Srednjoeuropsku matematičku olimpijadu MEMO u Litvu, čiji je poziv dobila nakon što je sudjelovala na Državnom natjecanju iz matematike koje se održalo u Primoštenu, kaže, bilo joj je jako drago. MEMO Olimpijada održava se od 2007. godine, a zadaci koji se rješavaju podijeljeni su u četiri kategorije. Aleksandri Saši najdraži dio je matematička analiza, te proučavanje funkcija i krivulja u koordinatnom sustavu. Dolazak na Olimpijadu u Litvi osigurala je pozivom na testiranje za Srednjoeuropsku matematičku olimpijadu MEMO i Međunarodnu matematičku olimpijadu IMO.

– Svi koji su išli na IMO test, a nisu prošli dalje, garantiran im je prolazak na MEMO i tako sam prošla – otkrila je Aleksandra, koja je ispite rješavala na Zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike.
Tamo su dobili, objašnjava, četiri tipa matematičkih zadataka vezanih uz algebru, kombinatoriku, geometriju i teoriju brojeva. Olimpijadi u Litvi, koja će se održati od 21. do 27. kolovoza, se veseli.

Osim matematike, Aleksandra Saša sudjelovala je na natjecanjima iz kemije, fizike i logike

– Nisam razmišljala da ću ići u Litvu, a i nisam nikad bila na Olimpijadi poput ove, tako da nemam neka očekivanja. Nisam nikad tamo bila i ne znam previše o toj zemlji, pa se veselim – rekla je Aleksandra Saša, koja je ove školske godine sudjelovala i na državnim natjecanjima iz fizike, logike, kemije i matematike. Na Državnome natjecanju iz fizike osvojila je peto mjesto, na Državnome natjecanju iz kemije petnaesto mjesto, a iz Državnoga iz logike osvojila je šesto mjesto. Državna je prvakinja iz matematike u šestom i sedmom razredu, a ove je godine na Državnome iz matematike osvojila peto mjesto.

Prije same Olimpijade u Litvi, ova mlada i uspješna učenica provest će nekoliko tjedana na fakultetu u Oxfordu. Tamo se prijavila na PROMYS matematički program za mlade znanstvenike iz cijele Europe. Riječ je o programu koji je osmišljen kako bi potaknuo matematički ambiciozne učenike na istraživanje kreativnog svijeta matematike.
– Moja mama je prvo vidjela obavijest na stranici škole prijašnje školske godine, no tada smo odlučile da ću čekati do slijedeće godine. Zatim sam ove školske godine riješila zadatke, ispunila prijavu i zatražila preporuku profesora. Kada sam to sve poslala, tada su me primili – objasnila je Aleksandra Saša koja vjeruje da će tamo naučiti još više o matematici.

Najčitateljica

– Radit ćemo na teoriji brojeva i čini mi se zanimljivo što ćemo od početka raditi aksiome teorije brojeva. A i želim što bolje upoznati Englesku i vidjeti samo Sveučilište u Oxfordu – dodala je Aleksandra Saša, čija je ljubav prema znanosti počela još u djetinjstvu.

– Kada sam bila mala, čitala sam enciklopedije o znanosti i zanimala me sama znanost – rekla je i dodala kako je njezin matematički talent otkrila učiteljica u drugom razredu VI. osnovne škole, kada se prijavila na natjecanje Klokan bez granica. Već u četvrtom razredu osnovne škole prijavila se na testiranje u Centar izvrsnosti iz matematike, koji i danas pohađa.

Dvije godine zaredom dobitnica je nagrade za najčitateljicu srednjih škola

Osim sjajnih matematičkih uspjeha, mlada Aleksandra Saša dvije je godine zaredom dobila nagradu knjižnice “Metel Ožegović” za najčitateljicu srednjih škola. Bilo je to 2015. i 2016. godine, a skromna Aleksandra Saša odgovara kako jednostavno – voli čitati.

– Najviše volim čitati klasike, ali i poeziju. Mogu se naći i filozofske i vjerske knjige, a čitam i knjige o matematici – objašnjava mlada Aleksandra Saša. Ne voli čitati ljubavne romane i najdražeg pisca nema, a školsku lektiru voli čitati i savladava je s lakoćom. Osim čitanjem, svoje slobodno vrijeme krati igranjem šaha, koji ju je naučio igrati djed.
Krajem ljeta očekuje ju i maturalno putovanje u Prag i Beč, na koje još nije sigurna hoće li ići zbog Olimpijade u Litvi. Kako će sljedeće školske godine biti završni, četvrti razred, vjeruje kako će svoje daljnje školovanje nastaviti u Hrvatskoj na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Život i društvo

FOTO Zapovjednici 104. brigade HV-a o oslobađanju prvoga okupiranoga grada (2. dio)

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U iznimno teškim uvjetima za borbu bilo je nužno organizirati prehranu i odmor za vojnike te im osigurati odjeću, sokove, tople napitke, cigarete i ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane.

To bi predstavljalo izlaganje opasnostima, ali kad su borbena djelovanja prestala ili pak su bila smanjenog intenziteta, obavljana je dostava toplih obroka. U gradu Varaždinu i okolici građani su sve to vrijeme organizirano prikupljali različite potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici. Listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca.

Zaštitili mještane

Podsjećamo, komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu u opskrbi Pakraca i Lipika. Stoga ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu.

– Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od četnika vratili su se Jozo i supruga Bec Ružica te njihov malodobni sin Robert. Pristigla je i obitelj Schmidt Stjepana i Mirjane s dvjema malodobnim kćerima (Manuela i Mihaela), a uz njih još Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica te Đeuš Stevo, mještanin srpske nacionalnosti. Zbližili smo se s navedenim mještanima i cijelo su vrijeme bili uz nas. Razumljivo je da smo im pomagali u svemu što je trebalo – ističe Marijan Kos.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG-a Varaždin u područje sela Toranj prethodio je dolasku cijele 104. brigade na Zapadnoslavonsko bojište. Dolaskom na Lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje i vojnici varaždinske, 104. brigade HV-a bili su suočeni s mnogim izazovima. Štoviše, umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan Kostanjevac tvrdi da su ih šokirali razgovori s domaćim ljudima.

– To ne čudi jer su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba. Naime, dojučerašnji susjedi – Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama – počeli su ih ubijati. Činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima i domaćim ljudima nastojeći ublažiti strah i popraviti moral. Taj strah smo vidjeli i u očima ljudi tijekom kratkog boravka u selu Ploštine, u kojem su živjeli pripadnici talijanske manjine. Rekli su nam: “Ako vi odete, i mi moramo napustiti svoje selo.” No mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik – prisjeća se Kostanjevac.

Kuća puna strave

Došao je na bojište iz Varaždina u skupini ljudi od kojih većina još nije osjetila miris baruta, niti su iskusili eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu!

– Razmjestili smo se u selu Batinjani kod Lipika, a vidljivih tragova nedavnih borbi bilo je doslovno na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije. Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T-55, koji su podržavali naše snage u obrani. Kratko su se zadržali kod naših položaja ispalivši nekoliko granata prema četnicima i krenuli dalje. Međutim, neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati zauzete položaje granatama. Stoga se povlačimo u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada ustajem i govorim ljudima da smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta i dobro građena. Uvjeravao sam ih da nam u tom podrumu detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti i tražiti neki sigurniji zaklon jer bit ćemo pokošeni – rekao je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da situacija nije bila nimalo bezazlena.

Nakon izlaska iz podruma utvrdili su da se pogođeno krovište kuće urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), a ozidani bunar u dvorištu kuće je netragom nestao.

– Ostala je samo rupa bunara te kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikomu od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirile su ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo dogoditi da je netko ranije u panici pozvao kolege na bijeg i traženje drugih zaklona. Ubrzo stiže i Hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. Na kraju su ostali u čudu spoznavši da nitko nije ozlijeđen – veli Kostanjevac.

Potom je zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao do zapovjednika 104. brigade pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te za tu dužnost predlaže Kostanjevca.

Ratovao s prof. Cingulom

– Ubrzo postajem zapovjednik postrojbe koja je imala itekako stresno vatreno krštenje na bojištu. Tu, između ostalih, ponovno susrećem profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur (profesor na varaždinskom FOI-ju i zagrebačkom Ekonomskom fakultetu). Iznimno sam ga cijenio jer je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina pri osvajanju vojarne u Optujskoj ulici, prethodno u rujnu 1991. godine. U obrani Lipika ostajem do 6. srpnja 1992. godine, a o predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulasku u selo Klisa bit će govora u nekoj novoj priči – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Nastavite čitati

Život i društvo

Iznenada preminuo Aki Rahimovski

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski preminuo je u dobi od 66 godina, objavila je grupa na svojoj službenoj stranici na Facebooku.

– Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski – napisali su u kratkoj objavi, uz koju su stavili i sljedeće stihove:

“Za malo nježnosti

na sve ću pristati

za malo nježnosti

da mogu zaspati”

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, a kako piše Index, preminuo je u slovenskom Novom Mestu.

U Skoplju je proveo djetinjstvo i završio glazbenu školu, odsjek klavir i pjevanje, te je kao tinejdžer bio član nekoliko sastava, od kojih su neki Grupa Vakuum, Krvna braća i Grupa Torr.

Godine 1975. upoznaje gitaristu i skladatelja Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena, te u suradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju prvu postavu Parnog Valjka.

Parni Valjak tijekom svoje dugogodišnje karijere redovito je punio dvorane i druge velike prostore u Varaždinu, gdje su posljednji puta nastupili u kolovozu 2021. godine, a Akija je varaždinska publika posebno voljela.

Legendarni Aki ostat će u sjećanju mnogim generacijama.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje