Nedavne obilne kiše pogodovale su rastu gljiva pa je sezona ove godine, čini se, vrlo uspješna i bogata tim slasnim šumskim plodovima.

Potvrdio je to i Vladimir Mislović, predsjednik Gljivarskog društva Smrčak iz Čakovca, koji je s članovima Društva nedavno organizirao iznimno uspješnu izložbu gljiva u okviru manifestacije „Jesen u gradu Zrinskih“, na kojoj je bilo izloženo više od čak 170 vrsta gljiva. Izložba je bila edukativnog karaktera pa su posjetitelji od međimurskih gljivara mogli saznati sve o pojedinim vrstama jestivih, nejestivih, otrovnih i smrtno otrovnih gljiva. Gljivari mogu biti zadovoljni što je izvrstan rezultat ostvaren baš uoči proslave rođendana Društva Smrčak, koje ove godine slavi uspješnih 25 godina rada.

– Tijekom tog vremena imali smo 23 izložbe samo u Čakovcu, u Varaždinu 15-ak, kao i u školama, mjesnim zajednicama i na drugim mjestima – rekao je Mislović, inače umirovljeni inženjer strojarstva, koji se gljivarstvom bavi već više od 50 godina i jedan je od tek petorice determinatora u Međimurskoj županiji.

Edukacija

Bogato, dugogodišnje iskustvo branja gljiva, obilaženja tržnica, sajmova i izložbi pokazalo je, govori Mislović, da ljudi općenito vrlo slabo poznaju gljive i njihove karakteristike, a nerijetko i sami gljivari zamijene pojedine vrste gljiva, što može biti vrlo opasno. Stoga je cilj Društva edukacija i zalaganje za uvođenje reda na tržnice i sajmove.

– Naš je cilj prije svega educirati javnost o tome kakve su gljive, koja je njihova važnost, kako se ponašati u šumi, ali i ukazati na to da su neke vrste zaštićene zakonom, što puno ljudi ne zna. Primjerice, na nedavnoj izložbi prišao mi je čovjek, donio kozonogu rupičarku i pitao kako se priprema za jelo. To je jedna od rijetkih gljiva koja se može jesti sirova, a delikatese od te gljive, poput salate, u Francuskoj stoje i do 100 eura. Ta gljiva je, međutim, zaštićena. Rekao je da ju je nabavio u Varaždinu na placu, gdje je trgovac imao dvije-tri vreće tih, zakonom zaštićenih, gljiva. Zalažem se za to da se u ovoj državi uvede neki red. Primjerice, u Mađarskoj, otkad znam za sebe, a išao sam kao mladić tamo često, svaki prodavač gljiva, a ima ih puno, ima certifikat, odnosno garanciju da može prodati gljive. Kod nas, nažalost, toga nema – govori Mislović te dodaje da za raspoznavanje gljiva i sve potrebne informacije postoje ovlašteni determinatori koji su polazili edukaciju i kod komisije Hrvatskoga mikološkog saveza položili zahtjevan ispit.

Osim zbog zakonski zaštićenih, edukacija je potrebna i zbog činjenice da ljudi, pa čak i dugogodišnji gljivari, ubiru i konzumiraju nejestive i otrovne gljive.

– Primjerice, moj susjed, gljivar koji 45 godina bere gljive, pronašao je jestive rusule, krasnice, ali nerazvijene. Inače postoji vrlo mnogo vrsta krasnica, a među njegovima se našla i nerazvijena smrdljiva krasnica koja je otrovna. Nerazvijene gljive se ne beru, kao ni prestare. Čovjek je pripremio i u slast pojeo gljive i onda je u par dana izgubio sedam i pol kila, povraćao je i imao probavnih tegoba. Dakle, jedna jedina otrovna gljiva, a mislio je da je znalac – istaknuo je te dodao:

– Ono što mene čini zabrinutim jest pitanje: zašto se ljudi ne uključe u društvo nego samostalno beru gljive? Greške se događaju, a ona može biti i kobna. Osim toga, na placu u Čakovcu sam sreo čovjeka koji prodaje punu vreću suhih gljiva, rekao je da su to vrganji. Upozorio sam ga da nisu sve vrganji i da su neke lisičarke, no nije mi vjerovao, a ja se nisam htio pravdati s njim. Znam da čovjek hoće zaraditi, međutim, smeta me lakomost ljudi koja je postala tako izrazita, a vrlo je ružna pojava.

Najbrojnija živa bića

Gljive su najbrojnija živa bića na Zemlji, a Mislović objašnjava da ih ima čak dvostruko više nego biljaka – više od 630.000 vrsta u svijetu, a s obzirom na to da svijet gljiva nije do kraja istražen, pretpostavka je da se točna brojka prelazi milijun i dvjesto tisuća vrsta.

– Dijele se na organizme nižeg i višeg ranga. Ono što ljudi ne znaju je to da su gljive nižeg ranga vrlo bitne. Da njih nema, ne bi bilo vina ni piva jer izazivaju vrenje. Da nema kvasca, ne bi bilo ni zdiganoga tijesta. Da nije otkriven penicilin koji se dobiva od zelene plijesni kistca, bilo bi puno manje pučanstva na Zemlji. Gljive višeg ranga su ove koje mi beremo. Zatim se dijele na simbionte, one koje žive u zajednici, pa na saprofite koji se hrane odumrlim tvarima biljnog ili životinjskog svijeta, te na parazite koji rastu na drvu i smatraju se nametnicima. Podjela ima vrlo mnogo, a većinom su to gljive nižeg ranga kojima se bave mikolozi gledajući ih mikroskopima – objasnio je predsjednik Smrčka.

U Hrvatskoj poznajemo oko 2000 gljiva, od čega je četvrtina nejestivih ili otrovnih, ostale su jestive, ali neke su od njih vrlo malo vrijedne pa se ni ne beru. Međimurje je, kaže, specifično jer ima puno stanovnika po kvadratnom metru, puno obradivih površina, a malo šuma u odnosu na druge županije. Najpoznatije je po smrčku kojeg tamo ima najviše, zato se svake godine organizira Smrčkijada, no ona je ove godine izostala zbog epidemiološke situacije.

– Osim u međimurske šume, idemo i u Rasinju, Apatovec, na Kalnik, u Varaždinske Toplice, Križevce, a znamo ići i na Očuru, u Klenovnik, Salinovec, Ivanečku Željeznicu, ali i u druge dijelove Hrvatske i Sloveniju… Ivanečko područje, posebno južna strana Ivanščice, je jako plodno, a s Gljivarskim društvom iz Ivanca često surađujemo. Nalazimo tu vrlo teške otrovnice poput zelene pupavke, žućkaste pupavke, panterove muhare, a bliska im je i muhara, no ona nije smrtno otrovna. Čak je postala temelj za pripravu nekih narkotika. Najpopularnije su ovdje vrganjevke, a najkvalitetnija gljiva koju ovdje također nalazimo je carska blagva, to je nešto posebno, ali je na moju žalost zaštićena. Najnovije otkriće je da šume Zagorja i Međimurja imaju tartufe. Mikolozi i tartufari iz Istre su ovdje u Županiji održali predavanje, a u našem vinogradu su s psom obučenim za traženje tartufa pronašli prekrasne primjerke – navodi Mislović, uz napomenu da je svake subote dežuran jedan determinator koji s gljivarima ide u šume.

Zanimljiva je i činjenica da gljiva ima tijekom cijele godine, pa čak i zimi. Primjeri su zimska panjevčica, bukovača i brestovača, inače poluparaziti koji počinju na stablima bujati u listopadu i studenome.

Ljekovita svojstva

Mislović naglašava da gljive nisu samo hrana, nego i lijek. Pune su minerala, no ta je znanost, tvrdi, kod nas tek u povojima.

– Japanci su prvi počeli o tome progovarati, a tek prije dviju godina održan je Kongres svjetskih mikologa u Rimu, gdje su predstavljena saznanja poput toga da se od, primjerice, hrastove sjanice, koja inače nije konzumna, prave čajevi i tinkure koje u japanskoj medicini pomažu kod liječenja 10-ak vrsta karcinoma. Ili, recimo, čaga i brezova guba vrlo su ljekovite gljive, pojačavaju imunitet, ali ljudi to ne znaju – ističe.

Osim branja gljiva, odlazak u šumu podrazumijeva druženje gljivara, ali i brigu o čistoći i očuvanju šume.

– Gljivarenje je prekrasno, puno se krećemo. To je skup ljudi koji su uvijek dobre volje, spremni na šalu i skromnih zahtjeva. Razvučemo stolove, družimo se, ali iza nas ostanu samo tragovi. Stalno čistimo šume. Kao i mnogo drugih gljivara, volim doći u šumu i zagrliti drvo na minutu-dvije, tako se lakše zaspi navečer. Šuma je tako plemenita, puna tajni i mistična, i nevjerojatno smiruje. Jedini je problem što smo prestaro Društvo, mladih je članova vrlo malo. Stoga pozivam mlade ljude koji vole prirodu da se učlane, višestruko će vam se isplatiti – zaključio je za kraj ovaj strastveni gljivar.