Svjetski dan borbe protiv raka obilježava se 4. veljače. Dva dana kasnije, 6. veljače, 29-godišnja Varaždinka Matea Meden slavi svoj „drugi rođendan“ jer su na taj dan prije dvije godine donorske matične stanice zamijenile njezine, nakon čega je iz svoje borbe protiv raka krvi izašla kao pobjednica.

Matea je bitku za život s leukemijom vodila dvaput, i to prvi put s 10 godina, a onda s 27. Akutna limfoblastična leukemija prvi joj je put dijagnosticirana 2002. godine, kada je pohađala 4. razred 2. osnovne škole Varaždin.

2002.

– Kad sam bila mala, bila sam općenito slaba i boležljiva. Često sam imala temperaturu i prehlade, a zakompliciralo se kada su počeli bolovi u koljenu i trbuhu. Završila sam u OB Varaždin i kad su mi izvadili krv, shvatili su da je problem veći te me uputili u Zagreb, gdje su mi napravili punkciju i 30. travnja 2002. sam u KBC-u Zagreb na Šalati počela s liječenjem. Primala sam samo kemoterapiju, transplantacije tada još nisu bile toliko aktualne u Hrvatskoj. Imala sam centralni venski kateter koji ide kroz aortu, na njega se daje infuzija i kroz njega se može vaditi krv. Jedno vrijeme sam provela u bolnici, a kada sam bila bolje, vikendima sam odlazila doma – ispričala nam je Matea.

U 5. razredu imala je nastavu kod kuće, bilo je moguće dogovoriti sa Školom da joj učitelji dolaze doma, a u školske se klupe vratila sredinom 6. razreda. Na redovne kontrole odlazila je pet godina jer je to najčešće razdoblje u kojem se bolest može vratiti, a nakon toga je vadila krv jednom godišnje. Osim toga, akutna limfoblastična leukemija je vrsta „dječje“ leukemije, no očito može zahvatiti i odrasle, pokazat će se kasnije.

– Tada nikad nisam bila u potpunosti svjesna svoje bolesti, nisam znala koliko je stvarno opasno i što mi se sve može dogoditi. Znala sam da je to rak krvi i da je teško, ali nisam to gledala kao nešto smrtonosno. Od onih dana iz bolnice sjećam se samo jedne alergijske reakcije na neki lijek i tada sam dobila 41,5 temperaturu i sva sam se tresla. Sjećam se sternalnih i lumbalnih punkcija. Sternalne se rade da se vidi koliko ima blasti, loših stanica u krvi, a lumbalne se rade da se vidi nije li se rak proširio u centralni živčani sustav i usput se primaju lijekovi. Sjećam se još da su sestre bile jako dobre. Kada osoba prima kortikosteroide, apetit je obično jako dobar, pa znam da su sestre meni i još jednoj curi pekle palačinke u pola noći – prisjetila se Varaždinka.

Nakon što je dobila prvu veliku bitku, Matea je nizala uspjehe na drugim životnim poljima; redovito je osvajala medalje u streličarstvu na državnim te velikim europskim i svjetskim natjecanjima, završila Drugu gimnaziju Varaždin i upisala studij predškolskog odgoja na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli jer je još tijekom svojih vrtićkih dana znala da, kada odraste, želi biti teta u vrtiću. Tijekom fakultetskog obrazovanja u Puli je upoznala Kristiana, za kojeg se 2016. udala, a 2017. dobili su sina Benjamina.

2019.

Miran obiteljski život prestao je biti miran na ljeto 2019. godine, kada su joj se na nogama počele pojavljivati neobjašnjive masnice.

– Dobila sam masnice po nogama i otrovala si želudac u 5. mjesecu 2019. Vađenje krvi pokazalo je da su mi trombociti niski, ali nije se činilo da je nešto ozbiljno. U to sam vrijeme završavala staž. No, dobivala sam sve više masnica po nogama, veličine šake, plave, ljubičaste, bezbolne i bilo ih je puno. Išla sam opet vaditi krv u srpnju i čim su došli nalazi, zvao me doktor opće prakse u Puli da moram hitno na hematologiju. Došla sam i doktorica kad je vidjela nalaz, rekla je da moram odmah ići na sternalnu punkciju da vidimo što se događa jer su se blasti već nalazile u krvi – govori Matea i dodaje da je nalaz trebao biti gotov u 13 sati, no liječnik ju je nazvao već u 11, rekavši da dođe što prije i da nije dobro.

I tada su se sumnje potvrdile i uslijedio je šok.

– Kiki je bio sa mnom, uzeo nalaz i rekao – vratilo se. U dogovoru s pulskom hematologinjom, koja je došla u kontakt s doktoricom Duraković na Rebru, dogovorila sam da već sutradan počinjem s liječenjem. Umjesto onog centralnog venskog katetera, sada su mi ispod ključne kosti ugradili port, mali potkožni uređaj koji služi za vađenje krvi, primanje infuzije, kemoterapije i svih lijekova koji idu venski, kako me ne bi stalno pikali po rukama. Odradila sam pet ciklusa kemoterapije, svaki je trajao otprilike mjesec dana. Većinu sam primala u dnevnoj bolnici, stalno sam išla u Zagreb na kontrole… – objasnila je Matea, koja je kemoterapiju podnijela fizički i psihički jako dobro, s osmijehom i vodeći se mišlju „sve će biti u redu“.

– Od prvog trena sam bila pozitivna. Znala sam da to moram odraditi i da nema druge opcije. Imala sam jaku motivaciju, a to je moje dijete koje sam s dvije godine ostavila s tatom u Puli, dok sam ja otišla u Varaždin živjeti k svojoj majci jer je tako bilo praktičnije i sigurnije zbog vrlo čestih odlazaka u bolnicu. Tijekom cjelokupnog liječenja u Zagreb me stalno vozio tata i čekao tamo da završim s terapijama. I danas je moj glavni šofer kada dođemo u Varaždin. U bolnici sam si dane ispunjavala tako da sam gledala TV, čitala knjige na laptopu, pisala blog… kada mi je bilo dobro. Kada mi je bilo loše, nisam ništa radila jer se nisam ni mogla javiti na telefon, a glavna stvar mi je bila zvono za sestre – ističe.

Transplantacija i pismo

Nadalje, budući da se radilo o relapsu, odnosno povratku bolesti, liječnici su joj još na početku liječenja rekli da će trebati transplantaciju matičnih stanica, rekla je Varaždinka, pojasnivši zatim razliku između autologne i alogenične transplantacije.

Autologna transplantacija je presađivanje vlastitih, prethodno prikupljenih i zamrznutih matičnih stanica, a kod alogenične bolesnik prima matične stanice člana obitelji, najčešće brata ili sestre, ili osobe s kojom pacijent nije u srodstvu, ali s podudarnim antigenima tkivne snošljivosti (HLA podudarnost). Matea je prošla alogeničnu transplantaciju. Tražili su joj donora sa stopostotnom HLA podudarnosti budući da se radilo o relapsu bolesti nakon 17 godina, što je vrlo rijedak slučaj. Cilj je zamjena bolesnog krvotvornog sustava primatelja s onim zdravim.

Tako je u prosincu 2019. završila s kemoterapijom i čekala poziv na transplantaciju.

– 29. siječnja 2020. sam došla u sterilnu sobu na Rebro. To je soba u kojoj si sam, nema prozora, s ventilacijom i bez izlaza, odnosno jednom kada uđeš, dugo nema izlaska. Imala sam kupaonicu s WC-om i mali hodnik u kojem se doktori i sestre spremaju za ulazak k meni, stavljaju na sebe zelene kute, maske, rukavice i sve što ide. U normalnim okolnostima posjeti su dozvoljeni preko stakla i telefona, ali tada je bila sezona gripe pa posjeti nisu bili dozvoljeni, a onda zbog korone. Krenula je pripremna kemoterapija koja uništava sve u tijelu, sve moje matične stanice, kako bi tijelo pripremila za donorske matične stanice, odnosno kako bi prihvat bio što uspješniji. Terapija je trajala šest dana, a dan prije transplantacije sam imala odmor – govori.

Matične stanice primila je 6. veljače. Dan prije ju je, priznaje, uhvatila panika, no ohrabrilo ju je pismo koje je primila od donora, zajedno s vrećicom matičnih stanica, sličnom onoj u kakvoj se prima krv. Pacijenti inače barem dvije godine od transplantacije ne smiju znati ništa o donoru i obrnuto te je nemoguća bilokakva komunikacija. No pismo podrške bez ikakvih informacija ovog je puta prošlo i, kaže Matea, puno joj je pomoglo.

– Pismo mi je na neki način došlo kao šamar jer sam shvatila: „Ako on, koji me ne poznaje, zna da ja to mogu, onda mogu i sad ću to odraditi.“ Pismo su pročitali i doktori i sestre i svi smo plakali jer je bilo jako emotivno. Ono što još nisam smjela znati, ali sam vidjela na vrećici, je to da je moj donor Nijemac. Na vrećici su ostali zabilježeni spol i datum rođenja, dečko je navršio 20 godina par dana prije nego što je darovao matične stanice. Šokirala me činjenica da je tako mlad – otkriva naša sugovornica i navodi da je sama transplantacija prošla dobro, kao da prima običnu infuziju.

Komplikacije

No najgore je tek slijedilo. Počeli su se javljati razni problemi, prvo ginekološki.

– Završila sam na UZV-u zdjelice i zaključili su da bi bilo dobro da naprave kirurški zahvat, otvore zdjelicu, da vide u čemu je problem, a ja sam bila bez leukocita, nisam imala nikakvu krvnu sliku. Dežurna doktorica je, srećom, to stopirala jer da su to napravili, više se ne bih probudila. Odveli su me u Petrovu, gdje mi je ginekolog Despot spasio život – ispričala je.

Osim toga, kada se stvaraju krvne stanice, najčešće bole velike kosti, kao što su ključna kost, zdjelica, koljena i slično, no reakcija je individualna od osobe do osobe, može biti blaža ili jača. Matea je bila loše sreće jer je dobila strašnu reakciju, bol u cijelome tijelu.

– Utrnule su mi ruke i noge, nisam više mogla sama hodati te sam primala morfij i tramal. CT glave je pokazao da je sve u redu. Radili su mi još jednu lumbalnu punkciju jer su mislili da mi se bolest proširila u živčani sustav, ali nije, nego su mi našli neki virus koji srećom nije bila leukemija. Nakon nekoliko dana su otkrili da imam i gripu tipa B. Devet dana sam se mučila s visokom temperaturom koja se nije mogla spustiti jer nisam imala imunitet bez kojeg sve te bolesti, koje bi trebale trajati par dana, traju po dva-tri tjedna. Zatim sam počela kašljati i gubiti zrak u plućima. RTG je pokazao zamućenje lijevog plućnog krila pa sam nekoliko dana provela na kisiku. Napravili su mi i biopsiju kože jer sam dobila GVHD kože – opisala je Matea mučno razdoblje te pojasnila što je GVHD (graft versus host disease).

To je reakcija tijela na strane matične stanice, a može se manifestirati vrućicom, osipom, povraćanjem, oboljenjem jetre, proljevom, bolovima u trbuhu i mršavljenjem. Zahvaća pluća, crijeva, kožu i jetru. Ustvari je to dobar znak jer pokazuje da se donorove stanice dobro „hvataju“, no može izazvati teške reakcije. Akutan GVHD je unutar 100 dana od transplantacije, a ako reakcija traje duže, onda je riječ o kroničnom GVHD-u.

– Početkom ožujka imala sam GVHD jetre, kože, pluća, crijeva, gripu i visoku temperaturu. Napravili su mi sternalnu punkciju i dobru vijest saznala sam 4. ožujka, a to je da više nemam blasti, da su moje matične stanice nestale, odnosno da su donorske stanice napravile svoj posao. Hematološki sam tada bila u redu, ali drugi nalazi su mi svakim danom bili sve gori, jetra mi je odlazila, pa sam pala u depresiju. Još uvijek nije bilo posjeta, nije bilo nikog mojeg da me zagrli i stisne ruku. Zato su jednom ipak pustili moju mamu da mi dođe i jednom mojeg supruga Kikija. Uvjerili su me da izdržim u bolnici još malo i da je najgore iza mene. Ustvari me u svemu tome najviše „držalo“ to što sam se skoro svaku večer, tj. onda kada sam to bila u stanju, čula s Benijem. Stalno mi je govorio „mama, donesi džema“. Donijela sam mu kasnije vrećicu bolničkog džema – ispričala je hrabra Varaždinka.

Kući je puštena 19. ožujka 2020., nakon 51 dana boravka u toliko joj već mrskoj sterilnoj sobi. Nuspojave su se nastavile, pa se tako borila s visokim tlakom i oko mjesec dana s upalom mjehura, jetra je propadala, nalazi i dalje nisu bili dobri. Ali po dolasku kući srce se vratilo na svoje mjesto jer je konačno mogla zagrliti sina i supruga. Uz psihički preokret nabolje, strogo vođenje brige o tome da konzumira isključivo termički prerađenu hranu, pije isključivo iz svoje čaše, ne jede proizvode iz ambalaže koji dugo stoje otvoreni, ne dodiruje ništa izvan vlastite kuće, uz ljubav i potporu obitelji, nalazi su se konačno počeli popravljati.

– U svibnju, 100 dana nakon transplantacije, saznala sam da blasti i dalje nema te da je transplantacija bila uspješna. Jetra mi i dalje nije bila stabilna, dobila sam kronični GVHD jetre, ali nalazi su se polako popravljali. U međuvremenu sam nakon presađivanja krenula s intenzivnom terapijom, fotoferezom. Tijekom fotofereze se iz krvi izdvajaju stanice, dodaje se lijek, ozrači se i stanice se vraćaju u krv. To je bezbolno i ne izaziva nuspojave, osim osjetljivosti na sunčevu svjetlost koju sam 24 sata nakon toga morala izbjegavati. Na fotoferezu sam išla nekoliko puta tjedno, terapije su se s vremenom rijedile, a ukupno je trajala 8 mjeseci. U prosincu 2020., kada sam primila zadnju tu terapiju, jetra mi se već malo stabilizirala – kazala je.

Sadašnjost i planovi za budućnost

Ono što je uslijedilo bilo je propadanje kosti od jakih lijekova, kortikosteroida. Dobila je osteonekrozu oba kuka i koljena pa je hodati mogla samo uz štake. U srpnju 2021., kada je smanjena količina lijekova koje je konzumirala, operirala je lijevi kuk i dobila endoprotezu. Rehabilitaciju je odradila u Rovinju, a trenutno čeka poziv za operaciju desnoga kuka i želja joj je što prije riješiti se štaka za hodanje.

– Sada idem na kontrole svaka tri mjeseca, izvadim krv i napravim sternalnu punkciju u kojoj se provjeravaju blasti. Promijenila mi se krvna grupa, dobila sam ju od donora. Pijem jako malo terapije, skoro ništa, i osjećam se dobro. Još sam slaba, ali trudim se biti najbolje što mogu. Zahvalna sam svojoj doktorici Zinaidi Perić koju mogu nazvati u bilo koje doba dana, cijelom liječničkom timu, doktorima i sestrama s odjela, kao i ekipi s fotofereze. Cijelo to vrijeme bili su divni, stvarno su se trudili da mi pruže najbolju moguću skrb, a sa sestrama s Rebra ostala sam i dalje u kontaktu, postale smo prijateljice. Naravno, u svemu su mi od beskrajnog značaja bili obitelj i prijatelji, koji su mi pomogli da iz sebe izvučem zadnju snagu kada je bilo najteže – govori Matea koja je ovih dana predala zahtjev za upoznavanjem donora, mladog čovjeka koji joj je spasio život.

Nadalje, nakon što obavi i drugu operaciju, tu su planovi za budućnost. Kao teta u vrtiću više ne može raditi pa ima ambicije da upiše drugi fakultet, neku vrstu menadžmenta, nakon čega će moći raditi posao koji nije fizički zahtjevan. Volje joj ne nedostaje, a tijekom bolesti je naučila i pokoju životnu lekciju.

– Shvatila sam da su neke stvari u životu potpuno nebitne i da nije svaki problem pravi problem kako si ga mi sami znamo napraviti. U toj sam situaciji saznala i tko su mi pravi prijatelji. Svima, koji se nalaze u sličnoj situaciji, poručila bih da idu glavom kroz zid, sve se može. Teško je i zahtjevno, ima dana kada ne vidiš izlaz, ali sve prođe. Svaka nuspojava i bol, sve prođe i dođu ljepši dani. Čak i kosa, obrve i trepavice, koje sam izgubila i zbog čega sam se osjećala loše, ponovno narastu. Možda pomogne i ono što je meni pomoglo da se osjećam sigurnije, a to je da sam sve svoje terapije i nuspojave bilježila u bilježnicu, tako mi se činilo da imam sve pod kontrolom. I za kraj, na Facebooku imamo internacionalnu grupu podrške naziva „SuperCure protiv leukemije i limfoma“ u koju su dobrodošle sve žene s ovim dijagnozama – zaključila je hrabra Varaždinka kojoj život više nikada neće biti onakav kakav je bio prije ljeta 2019., ali se veseli svakom novom danu provedenom sa svojim sinom i suprugom, zbog kojih je naposljetku i izborila svoju najveću bitku.