U subotu, 19. rujna, s početkom u 20 sati na Sceni Zvonimira Rogoza Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu održat će se praizvedba teksta Luke Vlašića „Ništa novo“.

Redatelj predstave je Hrvoje Korbar, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Barbara Bourek, glazbu je odabrao Vid Novak Kralj, a igraju Ljiljana Bogojević, Robert Španić, Maruška Aras, Hana Hegedušić i Karlo Mrkša.

Predstava je na rasporedu 20., 21. i 30. rujna, te 1. i 2. listopada.

Sve izvedbe počinju u 20 sati na Sceni Zvonimira Rogoza.

U opisu predstave Hrvoja Korbara stoji:

Moglo bi Vas zanimati:

Redatelj Igor Mirković dolazi na čakovečku premijeru filma “Slatka Simona”

Redatelj Igor Mirković dolazi u Čakovec na čakovečku premijeru svojega filma „Slatka Simona“. Premijera će biti održana u četvrtak, 22....

„Dramski tekst “Ništa novo”, kao što mu i naslov kaže – naizgled ne pokušava stvoriti ništa novo. Kao polazište svog teksta, Vlašić uzima teme, motive, situacije i likove tekstova građanske dramaturgije 19. i 20. stoljeća – njegovim salonom lutaju ostatci i odjeci Arkadine, Ljubov Andrejevne, Lopahina, Trigorina, kao i Pube Fabriczyja, barunice Castelli, Laure Lenbachove i drugih likova glembajevskog ciklusa, u njemu se ponavljaju ustaljene situacije – slave se obljetnice, kuća bi se trebala prodati, obitelj je u financijskoj krizi, ljubavne igre uglavnom završavaju nesretno.  Ipak, Vlašić visprenim jezičnim i citatnim ludizmom, izmještanjem prepoznatljivih situacija u novi kontekst i neprestanim izbjegavanjem razrješenja situacije stvara svijet u kojem se ne može dogoditi ništa novo, u kojem se ništa ne može promijeniti niti dovesti do svog završetka. Njegova su lica zarobljena u svijetu ponavljanja, odnosima koje ne mogu razriješiti, situacijama koje ne mogu ili ne žele promijeniti. Ništa novo tako ipak postaje nešto novo – građanski salon postaje prostor egzistencijalne praznine, a Vlašićev jezik blizak jeziku teatra apsurda, koji kao svoj materijal, poput Ionescovih početnica engleskog jezika, uzima klasične tekstove građanske dramaturgije i pomoću njih stvara nov i autentičan dramski svijet.

Možemo li uopće stvoriti nešto novo ili živimo na ruševinama civilizacije i parazitiramo na kulturnom kapitalu kanonskih djela? Kako se odnosimo prema kanonskim djelima – pokušavamo li ih iščitavati iz neuralgičnih točaka našeg vremena ili njima ponavljamo naučene obrasce i vrijeme koje je prošlo? U svijetu u kojem nas proganja imperativ neprestane proizvodnje, originalnosti i novine, koncepata „ponovnog izmišljanja samih sebe“ koje je pop-kultura afirmirala još krajem prošlog stoljeća,  a što sve  uglavnom rezultira proizvodnjom ogromne količine smeća (kako u kulturnom, tako i u ekološkom smislu), okretanje tekstovima iz prošlog stoljeća i prošlog svijeta podsjeća nas na to da smo „patuljci koji stoje na leđima divova“ (Bernard iz Chartresa), ali i da i te tekstove, stare tek nešto više od stotinu godina, itekako možemo približiti osjećanju našeg vremena.

Postavljanje praizvedbe nekog teksta sasvim je drugačije iskustvo od postavljanja već izvedenih i poznatih tekstova, pogotovo kad se radi o tekstu složene fakture koji se suptilno kreće između različitih razina fikcije kao što je Vlašićev. „Ništa novo“ postavili smo 2015. godine na Akademiji dramske umjetnosti u formi koncertnog čitanja. Pet godina kasnije, kad smo dobili poziv da tekst bude praizveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, vratili smo se tekstu i s novim pogledom prionuli na njegovu adaptaciju. Budući da je sam autor bio prisutan tijekom cijelog procesa rada na predstavi, imali smo priliku tekst dodatno adaptirati i krojiti tijekom samog procesa u suradnji s glumačkim ansamblom, unoseći u njega i glumački materijal koji je nastajao tijekom procesa. Takav način rada u kojem se tekst iz dana u dan iznova ispituje i testira u suradnji sa autorom i glumačkim ansamblom istovremeno je uzbudljiv i iznimno zahtjevan, ali vjerujem da je upravo takav pristup otvorenosti teksta prema izvođačima i izvođača prema tekstu dao priliku da doista stvorimo – nešto novo.“