Povežite se s nama

Život i društvo

I u Općini Mali Bukovec trgovine mješovitom robom neće raditi nedjeljom

mali bukovec trgovine rad nedjelom ukidanje

Objavljeno:

- dana

Općina Mali Bukovec priključuje se onima u kojima trgovine neće raditi nedjeljom, pa će radnici posljednji dan u tjednu moći provoditi u krugu obitelji.

Kao što je nedavno najavio načelnik Općine, HSS-ov Darko Marković, postignut je dogovor sa sve četiri trgovine te je u ponedjeljak, 31. prosinca, u Vijećnici Općine Mali Bukovec potpisan Sporazum o neradu tih trgovina nedjeljom i blagdanima – 1. siječnja (Nova godina) i 25. prosinca (Božić). Ostalim blagdanima trgovine će raditi skraćeno do 11 sati. Riječ je o trgovinama „Bukovčanka“ i TP Varaždin u Malom Bukovcu te TP Varaždin i Trgonom u Svetom Petru s čijim je predstavnicima načelnik potpisao Sporazum.

Načelnik Marković istaknuo je da će od 1. siječnja 2019. godini radnici u trgovinama nedjeljama biti slobodni te će to vrijeme moći provesti kod kuće u krugu obitelji. Dodao je da će to pozitivno utjecati i na ostale mještane jer neće ići u trgovinu i više će im vremena ostati za obiteljsko druženje. Općina Mali Bukovec nastavlja niz jedinica lokalne samouprave u Podravini u kojima trgovine neće raditi nedjeljom.

„To je dobra inicijativa jer će načelnici općina pokazati da se to može promijeniti iako se političari na državnom nivou ne mogu dogovoriti oko stava za rad nedjeljom“, kazao je Marković.

Načelnik također drži da su u gotovo svim političkim opcijama u njihovim programima uvrštene demografske mjere, ali samo rijetki od njih, kada imaju priliku, naprave nešto konkretno za obitelji. Pozvao je one koji imaju mogućnost izmjena zakona da se ugledaju na općine koje su prve krenule s potpisivanjem sporazuma odnosno u kojima trgovine ne rade nedjeljom.

Život i društvo

FOTO Zapovjednici 104. brigade HV-a o oslobađanju prvoga okupiranoga grada (2. dio)

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U iznimno teškim uvjetima za borbu bilo je nužno organizirati prehranu i odmor za vojnike te im osigurati odjeću, sokove, tople napitke, cigarete i ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane.

To bi predstavljalo izlaganje opasnostima, ali kad su borbena djelovanja prestala ili pak su bila smanjenog intenziteta, obavljana je dostava toplih obroka. U gradu Varaždinu i okolici građani su sve to vrijeme organizirano prikupljali različite potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici. Listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca.

Zaštitili mještane

Podsjećamo, komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu u opskrbi Pakraca i Lipika. Stoga ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu.

– Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od četnika vratili su se Jozo i supruga Bec Ružica te njihov malodobni sin Robert. Pristigla je i obitelj Schmidt Stjepana i Mirjane s dvjema malodobnim kćerima (Manuela i Mihaela), a uz njih još Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica te Đeuš Stevo, mještanin srpske nacionalnosti. Zbližili smo se s navedenim mještanima i cijelo su vrijeme bili uz nas. Razumljivo je da smo im pomagali u svemu što je trebalo – ističe Marijan Kos.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG-a Varaždin u područje sela Toranj prethodio je dolasku cijele 104. brigade na Zapadnoslavonsko bojište. Dolaskom na Lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje i vojnici varaždinske, 104. brigade HV-a bili su suočeni s mnogim izazovima. Štoviše, umirovljeni pukovnik mr. sc. Marijan Kostanjevac tvrdi da su ih šokirali razgovori s domaćim ljudima.

– To ne čudi jer su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba. Naime, dojučerašnji susjedi – Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama – počeli su ih ubijati. Činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima i domaćim ljudima nastojeći ublažiti strah i popraviti moral. Taj strah smo vidjeli i u očima ljudi tijekom kratkog boravka u selu Ploštine, u kojem su živjeli pripadnici talijanske manjine. Rekli su nam: “Ako vi odete, i mi moramo napustiti svoje selo.” No mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik – prisjeća se Kostanjevac.

Kuća puna strave

Došao je na bojište iz Varaždina u skupini ljudi od kojih većina još nije osjetila miris baruta, niti su iskusili eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu!

– Razmjestili smo se u selu Batinjani kod Lipika, a vidljivih tragova nedavnih borbi bilo je doslovno na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije. Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T-55, koji su podržavali naše snage u obrani. Kratko su se zadržali kod naših položaja ispalivši nekoliko granata prema četnicima i krenuli dalje. Međutim, neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati zauzete položaje granatama. Stoga se povlačimo u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada ustajem i govorim ljudima da smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta i dobro građena. Uvjeravao sam ih da nam u tom podrumu detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti i tražiti neki sigurniji zaklon jer bit ćemo pokošeni – rekao je naš sugovornik, od kojeg doznajemo da situacija nije bila nimalo bezazlena.

Nakon izlaska iz podruma utvrdili su da se pogođeno krovište kuće urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), a ozidani bunar u dvorištu kuće je netragom nestao.

– Ostala je samo rupa bunara te kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikomu od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirile su ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo dogoditi da je netko ranije u panici pozvao kolege na bijeg i traženje drugih zaklona. Ubrzo stiže i Hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. Na kraju su ostali u čudu spoznavši da nitko nije ozlijeđen – veli Kostanjevac.

Potom je zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao do zapovjednika 104. brigade pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te za tu dužnost predlaže Kostanjevca.

Ratovao s prof. Cingulom

– Ubrzo postajem zapovjednik postrojbe koja je imala itekako stresno vatreno krštenje na bojištu. Tu, između ostalih, ponovno susrećem profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur (profesor na varaždinskom FOI-ju i zagrebačkom Ekonomskom fakultetu). Iznimno sam ga cijenio jer je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina pri osvajanju vojarne u Optujskoj ulici, prethodno u rujnu 1991. godine. U obrani Lipika ostajem do 6. srpnja 1992. godine, a o predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulasku u selo Klisa bit će govora u nekoj novoj priči – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Nastavite čitati

Život i društvo

Iznenada preminuo Aki Rahimovski

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski preminuo je u dobi od 66 godina, objavila je grupa na svojoj službenoj stranici na Facebooku.

– Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski – napisali su u kratkoj objavi, uz koju su stavili i sljedeće stihove:

“Za malo nježnosti

na sve ću pristati

za malo nježnosti

da mogu zaspati”

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, a kako piše Index, preminuo je u slovenskom Novom Mestu.

U Skoplju je proveo djetinjstvo i završio glazbenu školu, odsjek klavir i pjevanje, te je kao tinejdžer bio član nekoliko sastava, od kojih su neki Grupa Vakuum, Krvna braća i Grupa Torr.

Godine 1975. upoznaje gitaristu i skladatelja Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena, te u suradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju prvu postavu Parnog Valjka.

Parni Valjak tijekom svoje dugogodišnje karijere redovito je punio dvorane i druge velike prostore u Varaždinu, gdje su posljednji puta nastupili u kolovozu 2021. godine, a Akija je varaždinska publika posebno voljela.

Legendarni Aki ostat će u sjećanju mnogim generacijama.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje