Nakon gotovo cijelog dana traganja cestički vatrogasci našli nestalu 75-godišnjakinju
U četvrtak, 4. travnja, iz doma Novi život u Radovcu nestala je ženska osoba starosti 75 godina. Za nestalom osobom...
Intervju dana
Javni ovršitelji nisu šerifi pred kojima treba strepiti!
Darko Graf, predsjednik Hrvatske udruge javnih ovršitelja
Mi koji znamo problematiku ovrha ne vidimo drugog načina, izuzev uvođenja javnih ovršitelja, kako bi se riješili zaostaci te ubrzao ovršni postupak
Prijedlog zakona o ukidanju javnoovršiteljske službe, koji je otišao na izglasavanje u Hrvatski sabor, uopće nas ne iznenađuje jer je to u skladu s ranijim stavovima ove Vlade, ali unatoč izjavama ministra, temeljem informacija kojima raspolažemo, smatramo kako se ne može zaključiti da je dobiveno zeleno svjetlo za ukidanje javnih ovršitelja, nego se prije radi o pripremi za eventualno pozitivno mišljenje o njihovom “novom”, a zapravo starom Ovršnom zakonu iz 1996. godine. Naglašava to diplomirani pravnik i javni ovršitelj Darko Graf, predsjednik Hrvatske udruge javnih ovršitelja, koji dodaje da Vlada do sada nije i ne može Europskoj komisiji ponuditi dobro obrazloženje učinkovitosti promjena koje predlaže.
Tisuće zaostataka
Samo u Zagrebu ima neriješenih 35.630 ovršnih predmeta iz buduće nadležnosti javnih ovršitelja, a prošle je godine u prvih šest mjeseci provedeno 2.400 ovrha nad nekretninama i pokretninama u cijeloj Hrvatskoj. Uz to, broj ovrha u stalnom je porastu jer, nažalost, račune u blokadi ima više od 150 tisuća građana. Ni sadašnji troškovi ovrha nisu mali. Nasuprot tome, troškovi javnoovršiteljske ovrhe na pokretninama i nekretninama su 50 do 65 posto manji od troškova istovrsnih sudskih ovrha koji redovito uključuju znatne odvjetničke troškove. Nadalje, javni ovršitelji bi na početku ovršnog postupka prvo utvrdili cjelokupno imovinsko stanje ovršenika i potom, ako posredovanje ne uspije, ovrhu proveli na onom dijelu imovine na kojoj je ovrha najmanje tegobna za ovršenika. Dakle, javni bi ovršitelji mogli u cijelosti i stručno zamijenili ovršne suce, i to bez ograničenja zapošljavanja novih stručnih osoba u javnoovršiteljskim uredima koje bi provodile ovrhu.
Usprkos svemu, Vlada Saboru šalje zakone koji bi trebali ukinuti javne ovršitelje, a premijer Milanović izjavljuje kako “nije potrebno stvarati paradržavu” i da se radi o političkoj, a ne stručnoj odluci…
troškovi javnoovršiteljske ovrhe na pokretninama i nekretninama su 50-65 posta manji od sudskih
Javni ovršitelji nisu političari i ne znamo je li došlo do neke političke trgovine na koju ne možemo pretjerano utjecati. Stoga je za nas kao pravnike s odgovarajućim dodatnim kvalifikacijama početak rada javnoovršiteljske službe odgođen bez primjerenog obrazloženja. Da sam premijer ne bih koristio tako teške izraze kao što je paradržava, jer, kao prvo, SDP je u 2010. godini glasovao za uvođenje te “paradržave”, a u međuvremenu je odustao od te “paradržave”. Praktički bez obrazloženja, ponavljajući samo da je donesena politička odluka. Kao drugo: nismo nikakva paradržava, jer nismo niti počeli raditi. I kao treće ne bih govorio o paradržavi zato jer bih mogao doći u situaciju da moram uvesti tu “paradržavu” radi političkih ili stručnih razloga. A ako sam odgovoran političar, jedini izlaz iz takve situacije bila bi ostavka.
samo u Zagrebu ima 35.622 nerješena ovršna predmeta, a za pola godine u Hrvatskoj provedeno 2.400 ovrha
Što stoji iza paušalnih obrazloženja, odnosno spomenute političke odluke?
Stoji mali broj javnih bilježnika i mali broj odvjetnika kojima je sjajno u sadašnjem sustavu ovrhe na kojemu zarađuju milijunske iznose svake godine. Riječ je o odvjetničkim i javnobilježničkim lobijima koji imaju veliki utjecaj u svojim komorama. Nasuprot tome, velika većina odvjetnika i javnih bilježnika je pasivna i ne slaže se s postojećim sustavom ovrhe jer njima također ne odgovara.
Milijunske zarade
O čemu se radi?
Velika količina gospodarske aktivnosti koncentrirana je u Zagrebu gdje odvjetnik možete lijepo živjeti samo ako zastupa određenu tvrtku. U našim smo materijalima kao primjer naveli ministra pravosuđa Miljenića koji zastupa VIP-net u dijelu njihovih ovršnih predmeta, a u dobrim je poslovnim odnosima s javnim bilježnikom Malekovićem iz Velike Gorice koji je predsjednik Hrvatske javnobilježničke komore. Upravo njemu šalje sve ovršne predmete u kojima zastupa VIPnet, a ovaj donosi rješenja o ovrsi u tim predmetima za ovršenika (dužnike) na području cijele Hrvatske. Dakle, bilježnik iz Velike Gorice donosi rješenje o ovrsi za nekoga u Dubrovniku, Splitu ili Varaždinu. Istodobno, bilježnici u Splitu, Dubrovniku ili Varaždinu nemaju posla. Možda imaju 100 predmeta godišnje, dok nekolicina njih ima 100 tisuća predmeta godišnje! Da bi to mogli riješiti i što više zaraditi, zapošljavaju prave male manufakture, studente i slične kategorije To je protivno smislu javne službe čija je bit nije da se pojedinci obogate nego je da građani u bilo kojem dijelu Hrvatske imaju brzu, učinkovitu i lako dostupnu javnu uslugu. To u sadašnjem sustavu nije moguće. Najveći problem u donošenju novog Ovršnog zakona i Zakona o javnim ovršiteljima je zapravo izberiva mjesna nadležnost javnih bilježnika, a ne institucija javnih ovršitelja sama po sebi. Dakle, ako sam kao odvjetnik dobar s vama, vama kao javnom bilježniku šaljem sve svoje ovršne predmete, bez obzira na to gdje dužnik ima prebivalište ili boravište. Istodobno, ostali bilježnici i odvjetnici jedva preživljavaju jer se nisu interesno umrežili i jednostavno rade svoj posao.
Kako se to htjelo riješiti?
Novim Ovršnim zakonom i Zakonom o javnim ovršiteljima koji nova vlast ne želi. Brisanjem te izberive nadležnosti i uvođenjem mjesne nadležnosti prema prebivalištu ili boravištu dužnika – ovršenika, i to za bilježnike i za ovršitelje, moglo je dovesti do vrlo pozitivnih stvari za samoga dužnika. Recimo rješenje o ovrsi u Dubrovniku donosi javni bilježnik u Dubrovniku za dužnika koji prebiva u Dubrovniku, a vjerovnik nosi to rješenje o ovrsi kod javnog ovršitelja na području Dubrovnika, pa dužnik u bilo kojem trenutku točno zna osobu koja mu vodi ovršni postupak i može lako doći u ured pitati o čemu se radi.
Ne znaju što rade
To se odgodilo, a kao spasonosno rješenje navodi se FINA. Je li tako?
Teško. Sada se događa da FINA dužniku zablokira račun dva mjeseca, skine mu sve s računa, pa hoda od šaltera do šaltera bez kune u džepu i na računu, ne zna o čemu se radi. Oni na šalterima se prave ludi, a dio tog “pravljenja ludih” je u činjenici da nisu uopće obrazovani za raditi takve stvari ili ih uopće ne zanima kakvi su vaši problemi. Očigledno, u toj situaciji dužnici ne mogu brzo, a nekad niti uopće doći do podatka o čemu se tu zapravo radi. Dakle, FINA je samo jedan tehnički i gospodarski subjekt koji provodi samo jednu ovršnu radnju po sadašnjem sustavu. Ona nalaže bankama da skine određen iznos novca s računa dužnika, naravno ako tog novca ima. I to se radi automatski, elektroničkim putem.
Ovrha na računima dužnika putem FINA-e funkcionira samo ako na računima ima novaca. Lani je to bio slučaj u 414.410 od 1.165.050 ovršnih predmeta. U preostalih 750.640 ili 65 posto ovrha se nastavlja na sudovima provedbom ovrhe na pokretninama i nekretninama ovršenika. Tih 65 posto putem FINA-e nenaplaćenih ovršnih predmeta bi uvođenjem javnih ovršitelja sa sudova prešli u nadležnost javnih ovršitelja. Time bi odvjetnički troškovi u svih tih 65 posto ovrha postali nepotrebni, jer bi sve ovršne radnje mogao obaviti sam javni ovršitelj. Naravno, ako neka stranka želi platiti odvjetnika, nitko je u tome ne može spriječiti.
Usprkos ovome, izmjene Ovršnog zakona iz 1996. godine žele se prodati i javnosti i EK kao nešto sjajno i novo, nešto što će dovesti do ubrzavanja ovršnih postupaka i razrješenja svih zaostataka. Je li to realno?
Nama koji znamo problematiku ovrha jasno nam je da je to nemoguće. Ne vidimo drugog načina, izuzev uvođenja javnih ovršitelja, kako bi se riješili zaostaci, ubrzao ovršni postupak i spriječilo da dužnici godinama niti ne znaju da imaju ovršni postupak, da im rastu kamate, pa onda kada saznaju za ovršni postupak zbog 500 kuna već imaju 10 tisuća kuna duga.
Ovrhe u zemljama EU
Predstavnici javnih ovršitelja obratili su se predsjedniku Europske komisije Joseu Manuelu Barrosu te ostalim visokim dužnosnicima EU. Zašto?
Htjeli smo ih upozorili da se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala u sklopu Poglavlja 23 o pravosuđu na reformu ovršnog sustava, uvođenje javnih ovršitelja kao glavne komponente te reforme.
Od Bruxellesa očekujemo potporu. Ne temeljimo to uvjerenje na pukoj vjeri ili na našem mišljenju, nego na tome da su zapravo i SDP i HDZ 2010. godine javno glasovao za te zakone. Uvođenje javno ovršiteljske službe ušlo je u izvješća određena koja su išla prema EU u smislu ovo je način na koji mi želimo riješiti zaostatke u hrvatskom pravosuđu i ovo je način kako mi želimo ubrzati ovršne postupke. Sada se naprasno od toga odustaje i normalno da Europa pita zašto? Traži dobro obrazloženje. Naravno da oni ne uvjetuju ulazak u EU uvođenjem javno ovršiteljske službe jer to nije način rada Europske komisije. Njih zanima učinkovitost pravnog sustava, a već smo se odlučili za način dolaženja do te učinkovitosti kakav postoji u još nekim zemljama.
Kako funkcionira sustav javne ovrhe u EU?
Tu ima šarolikih rješenja, ali činjenica je da javni ovršitelji postoje u 19 članica EU plus u još nekim državama koje nisu članice EU poput Makedonije i Srbije.
Najviši stupanj društvenog uvažavanja su postigli u Francuskoj i u Nizozemskoj čiji model smo mi kopirali. Njega sada ova Vlada odbacuje, iako su u tim zemljama vrlo uspješni jer velika većina predmeta ne završava ovrhom nego mirenjem i posredovanjem stranaka. Dakle, završava ne onim ružnim radnjama kao što se to želi u javnosti prikazati “iznošenjem televizora ili sofe ili skidanjem nekoga noću” što su nebuloze koje su bile plasirane u predizbornoj kampanji, nego posredovanjem između dužnika i vjerovnika
Zakon o javnim ovršiteljima i Ovršni zakon, koji Vlada odgađa, veli da ovršni postupak mora završiti u roku od godine dana. Po svim predmetima i sredstvima obrade. Prvi mjesec idemo na plaću. Nemate plaću, idemo na nešto drugo. U roku godine dana znadete status vašeg predmeta: ili ste platili ili je postupak obustavljen ako nemate iz čega platiti, tj imovine. Nismo u robovlasništvu da bi primorali dužnika da primjerice radi u vrtu da vam vrati dug. No vjerovnik ima 10 godina po svojoj ovršnoj ispravi da proba naplatiti dug.
Ipak bit je u tome da ljudi točno znaju osobu kojoj se mogu obratiti s povjerenjem. Dakle, to nisu nikakvi privatni šerifi nego osobe s javnim povjerenjem. Isto kao što vjerujemo javnim bilježnicima kada ovjeravaju naše potpise, tako i Zakon o javnim ovršiteljima daje javnu vjeru i javne ovlasti javnim ovršiteljima da iznad svega i prije svega paze na prava dužnika. A u sadašnjem sustavu možete završiti s kućom na bubnju zbog neplaćanja HRT pristojbe.
Naime, postojeći ovršni zakon uopće ne daje mogućnost sucu da sam određuje predmet i sredstvo ovrhe. Dakle, kad HRT putem svojeg punomoćnika odvjetnika Hanžekovića predloži da se za 500 kuna koje dugujete HRT-u ide u ovrhu vaše kuće, sud mora odrediti tu ovrhu na vašoj kući, ako je udovoljeno svim formalnim pretpostavkama. Nasuprot otme, prema novom ovršnom zakonu, koji je ovršitelju naložio da štiti prava dužnika, javni ovršitelj može odbiti provesti ovrhu nad kućom zbog neplaćanja pristojbe HRT-u. Umjesto toga, možemo 500 kuna skinuti s plaće ili dužnika pričekati šest mjeseci da se možda zaposli. Dakle, po tome sustavu, koji se zbog političkog razloga odbacuje bez ikakvih stručnih obrazlaganja, javni ovršitelj je dio mehanizma zaštite dužnika koji sad ne postoji.
Otkud onda tvrdnje da će javni ovršitelji ulaziti u kuću, otimati televizori, stvari i sl?
To je rezultat aktivnosti PR stručnjaka koje su angažirali interesni lobiji u konkretnom slučaju. Iskoristili su predizborno vrijeme i plasirali naklapanja o šerifima, kojima su strašili javnost. Ljudi su se dignu na prvu loptu jer nisu znali što zapravo iza toga stoji, a u SDP-u su uoči izbora zaključili da bi im ukidanje javnih ovršitelja moglo donijeti još političkih bodova. Stoga su najprije najavili, a onda i odgodili novi sustav ovrha. Sudeći prema gorljivom zauzimanju za ukidanje javnoovršiteljske službe u Hrvatskoj, pretpostavljamo da su se dogodili određeni kontakti zainteresiranih pojedinaca sa sada instaliranim ministrom. Međutim, što je njihov problem? Nisu imali rezervni sustav, što ne čudi jer ga je nemoguće osmisliti u dva mjeseca.
No ipak su plasirali tezu o šerifima koja je smiješna i nemoguća jer javni ovršitelj ne može nikome upadati u stan bez sudskog naloga na temelju kojeg i sada sudski ovršitelj može doći u stan. Dakle, javni ovršitelji ne bi banuli, već bi na vrijeme obavijestili dužnika da ima neki dug pa da dođe u njihov ured kako se dogovorili ima li ili nema novca za platiti, zatim bi posredovali prema vjerovniku pristaje li na odgode ili slično. U sadašnjem sustavu to ne možete jer nema te osobne crte prema dužniku i prema vjerovniku.
Svi jednaki pred ovršiteljima koji bi rasteretili sudove
Javni ovršitelj ne smijete raditi nikakvu diskriminaciju između velikih i malih dužnika, velikih i malih ovrhovoditelja odnosno vjerovnika. Dakle, bitno je isto postupati prema svima. To je osnova pravne države! Ne smijete gledati tko vam je na suprotnoj strani! I nema toga tko bi mene spriječio da ovršim primjerice Agrokor, Konzum, VIP-net ili nekog drugog. I često ljudi zaboravljaju da oni obični radnici na koje su oni apelirali da ih spašavaju od šerifa i sl. ti obični radnici su upravo često vjerovnici za svoje neisplaćene plaće.
Dakle, njima je u interesu da zaživi javnoovršiteljska služba jer će oni brže i učinkovitije moći doći do svojih sredstava temeljem svojih ovršnih obračuna plaće nego što sada. Jer sada morate uz obračun plaće pisati prijedlog sudu, a ako pogriješite sud vam odbacuje prijedlog, pa pišete ponovno, plaćate ponovno odvjetnika itd. A sustav koji oni odbacuju kaže: radnik dolazi s obračunom plaće u ured javnog ovršitelja s obračunom plaće i kaže: nije mi platio, izvolite obračunski listić i ovršite to što mi je dužan. I onda u toj situaciji javni ovršitelj mora u roku od godine dana maksimalno dovršiti taj ovršni postupak. Znači, vi više ne morate ništa pisati nego sa svojom pravomoćnom presudom ili obračunskim listićem plaće dolazite u ured kao što dolazite sa ugovorom kod javnog bilježnika tako s ovršnom ispravom dolazite u ured javnog ovršitelja i predajete na stol. To je sve.
Uvjereni samo da bi Zakon o javnim ovršiteljima uveo red vrlo, vrlo brzo. Rasteretio bi sudove kao što su javni bilježnici rasteretili preuzimanjem ostavina. Naravno da ne bi odmah došlo do rješavanja svih neriješenih predmeta. Ali postoji mnogo elemenata koji ukazuju na to da bi ova služba bila vrlo učinkovita. Privatnik s javnim ovlastima ima interes da sve zajedno bude brzo gotovo, a ta brzina je u interesu dužnika. Nadalje, u ovršnom postupku nije ništa sporno već se u parničnom postupku utvrdilo tko je kome dužan. Uvođenjem javnih ovršitelja država bi uz ostalo maknula odgovornost za suđenje u razumnome roku zbog čega godišnje isplaćuje 35 do 40 milijuna kuna godišnje jer su sudovi zatrpani ovršnim predmetima. U toj situaciji svaki dobar menadžer bi rekao: ako ja se mogu riješiti te odgovornosti da mi ne curi svake godine 40 milijuna iz proračuna, idem ovršne predmete dati ovršiteljima, a suci neka sude jer njihovo nije da provode ovrhe. Generalno rad hrvatskog sudstva nije uopće loš. Suci su dobri, zalažu se, ali je čisto nemoguće riješiti zaostatke, jer cijeli sustav ne odgovara današnjim potrebama gospodarskog razvoja! Taj stari sustav je ustrojen ranije. To jednostavno nije kapacitirano za rješavanje onoga što postoji u realitetu.
Kako bih drugačije nego sukobom interesa nazvao situaciju kada ste u poziciji da kao ministar pravosuđa odlučujete o tome hoće li će biti uveden u pravni sustav jedna institucija koja vam može oduzeti 80 posto posla! Kad se vi vratite s pozicije ministra na radno mjesto odvjetnika koje sadašnjeg ministra Miljenića čeka, zar to nije sukob interesa? Nadalje, iz javno dostupnih registara je vidljivo i to da je Miljanić znao da će postati ministar u trenutku kada je potpisivao ugovor o zastupanju HPB-a u čijem je NO bio Damir Kauflann koji je postao glavni tajnik u Ministarstvu pravosuđa!? To po nama ukazuje na nagradno imenovanje po principu: Dobio sam ovo od HPB, “hvala ti, evo tebi mjesto tajnika u Ministarstvu”. Što je to? Čini mi se da se to zove korupcija i zlouporaba položaja, ali o tome će hrvatsko pravosuđe morati dati posljednju ocjenu.
Izvor: RT
Foto: /
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Sportprije 13 sati
Varteks i Bednja plasirali se u finale Županijskog kupa
Crna kronikaprije 15 sati
Muškarca došli privesti na sud, a on upalio bengalku te zapaljivim sprejom usmjerio plamen prema policajcima
Život i društvoprije 17 sati
Dojavna jedinica Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Varaždinske županije godišnje primi oko 30.000 poziva
Foto i videoprije 19 sati
FOTO Praznik rada na Dravi uz grah i druženje mnogima je omiljen
Život i društvoprije 20 sati
Međimurska županija proslavila svoj dan, Zoran Milanović poručio: Ponos ste svoje zemlje!
Sponzoriraniprije 6 dana
Za firme i pričesti najbolji odabir su plate i slastice iz kultne varaždinske Kavane Arbia Dorka
Kultna varaždinska Kavana Arbia Dorka u Stepinčevoj ulici ovih dana je predstavila pregršt odličnih prigodnih kolača i torti od kojih...
Sponzoriraniprije 3 tjedna
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
