Povežite se s nama

Međimurje

Jelena i Ivan proslavili su 50, Terezija i Franjo 60, a Magdalena i Ivan čak 70 godina braka

Objavljeno:

- dana

Na Uskrsni ponedjeljak, 22. travnja, ove je godine održana redovna godišnja izvještajna skupština Udruge umirovljenika Prelog.

Usvojeni su opširni izvještaji o radu u prethodnoj godini, a zatim su i predstavljeni planovi rada za predstojeću godinu. Skupštini su prisustvovali i mnogi gosti, a nakon obavljanja poslovnog dijela, uslijedila je proslava obljetnica braka.

S proslavljenih 70 godina braka tu je bio jedan par, 60 godina braka proslavila su tri para, dok je 13 parova slavilo 50 godina braka. Takve obljetnice zaista zaslužuju svaku pohvalu, a kako do toga doći, kako s jednom osobom u ljubavi dočekati 50-tu, 60-tu ili 70-tu obljetnicu pa povodom toga s rukom pod ruku sjesti za slavljenički stol, ispričala su tri bračna para.

Jelena i Ivan su se upoznali na radnome mjestu, Terezija i Franjo na zabavi, a Magdalena i Ivan su bili susjedi

Jelena i Ivan

Jelena i Ivan Kosec su 24. travnja prošle godine proslavili 50 godina braka. Upoznali su se u Osnovnoj školi Andrije Kačića Miošića Donja Voća gdje su oboje radili i gdje su se zaljubili. Ivan je tamo radio kao šef računovodstva, a Jelena je došla kao mlada apsolventica, nastavnica razredne nastave matematike. Ubrzo su se vjenčali, kad je ona imala 22, a on 24 godine. Nakon dvije godine njezinog rada u školi, odlučili su se preseliti u Prelog, gdje se ona zaposlila kao učiteljica u Osnovnoj školi Prelog, a Ivan se zaposlio prvo kao šef računovodstva u Građevinskoj školi, a potom je 28 godina radio u veterinarskoj stanici također kao šef računovodstva. O svome braku i malim ritualima kojih se pridržavaju od početaka pa sve do danas govore sa smješkom na licu.

– Mislim da smo imali lijepi brak svih tih 50 godina, sretni smo bili i još smo danas. Naravno, nije uvijek išlo glatko, ljudski je da se dvoje ponekad porječka, ali ne treba odmah ići k prijateljici i žaliti se. To svaki par sam treba raščistiti, sjesti u sobu, razmisliti i imati hrabrosti reći čarobne riječi oprosti i volim te – rekla je Jelena te dodala da njihov ni jedan dan još i sada ne prođe bez barem dva poljupca – za dobro jutro i laku noć.

Ivan se nadovezao rekavši da je za povjerenje u braku ključna iskrenost, što su oboje uvijek cijenili, a složili su se i oko toga da, jednom kada je prsten na ruci, nema plovljenja izvan bračne luke.

– Ako se nekoga voli, nema se kaj sramiti to i pokazati. Mi kad odlazimo na različite strane, uvijek se pozdravimo i poljubimo – rekao je Ivan te u šali dodao: – Ponekad je dobro i kosilicu doma imati. Kad žena nekaj prigovara, onda ja velim da idem dvora pokositi pa se ne čuje kaj govori.

Da je udvoje sve ljepše i lakše raditi, dokaz je i mali ritual koji svako jutro imaju.

– Prvo joj u 6 sati donesem lijek za štitnjaču jer je par put zaboravila pa sam ja preuzel brigu o tome. Onda pola sata vježbamo svako svoje vježbe koje su nas naučili kad sam bil u Krapinskim Toplicama, a ona kad je operirala srce. Za nas je održavanje kondicije jako važno – ispričao je i napomenuo da je svakodnevnim vježbanjem izbjegao operaciju noge, te nastavio: – I onda ja složim krevete. Služil sam proletersku pješadiju pa ih bolje znam slagati. Onda skuham kavu, a ona složi doručak. Kavu pijemo uz šah, ali samo s damama, da si malo mozak razvijamo, ali da kraće traje.

“Kad se posvadimo, ja za 10-15 minut pustim sve kaj delam i idemo se spominati”

Terezija i Franjo

Bračni par Blažeka iz Čehovca ove je godine proslavio dijamantni pir, 60 godina braka. Upoznali su se 1959. godine na zabavi te su se tri mjeseca kasnije vjenčali. Terezija, rodom iz Hodošana, tada je imala 19, a Franjo 20 godina. Došla je u Čehovec za snahu i bili su slabijeg imovinskog stanja. Franjo je radio u Čakovcu u tadašnjem Građevnom kombinatu. Bilo je teško, kažu, pogotovo preko zime jer su ga u 11. mjesecu poslali kući zbog manjka posla, a u 3. bi ga zvali nazad. Potom je našao posao u stolarskoj radioni.

– Sused je bil stolar pa sam kod njega delal skoro četri godine i tam sam imal plaću svaki mesec, ali je bila to mizerna plaća. Delal sam bez socijalnog i bez staža pri njemu – rekao je Franjo i dodao da je tamo položio majstorski ispit pa 1970.-e godine otišao raditi u Poljac Prelog stolariju.

– Tam sam delal 28 godina i svaki dan s biciklom putoval po kiši i snegu iz Čehovca u Prelog. Uvek sam bil prvi na poslu – prisjeća se.

Tereziji je s 10 godina umrla majka, a Franji je majka umrla kad su već bili u braku. Otac i maćeha bili su strogi i od drugih nisu imali pomoći. Kada su odlučili sagraditi vlastitu kuću, morali su se sami snalaziti.

– Otišli smo bez službe, bez dinara, na svoju ruku živeti. Sami smo se borili, napravili smo si malu kuću sa samo četri zida – kazala je Terezija koja se bavila poljoprivredom te poslovima oko svinja i krava.

Danas više nemaju svinje i krave, ali i u 80-ima su vrlo aktivni – Franjo hrani kokoši i kosi dvorište, dok Terezija kuha i čisti. Ponosni su na svoje dvije kćeri, četiri unuke i jednog praunuka, a tijekom svih 60 godina uvijek su jedan drugome bili podrška.

– Treba imati jedan krevet i spavati u istoj sobi da dok se posvadite dojdete u isti krevet i brže se pomirite. Stari ljudi su nekad spali na jednome malom krevetu, prek 80 ljet. E to je ljubav bila – istaknuo je Franjo i dodao:

– Tajna sretnog i dugog braka je voljeti se, opraštati, bez televizora u spavaćoj sobi i bez čitanja. Kad se posvadimo, ja za 10-15 minut pustim sve kaj delam i idemo se spominati, a ne da se neko more srditi mesec dana. Probleme treba rešavati samo između bračnih partnera.

“Ako smo se već oženili, zakaj bi se rashajali. Sve treba z dogovorom rešavati, imati strpljenja, opraštati i voleti se”

Magdalena i Ivan

Magdalena i Ivan Ružman su 10. siječnja ove godine proslavili velikih 70 godina braka. Budući da su živjeli udaljeni svega nekoliko kuća jedan od drugoga, upoznali su se u vlastitoj ulici u Prelogu. Ivan je bio u ratu u Rusiji i kad se vratio, već je imao dosta godina pa se, kaže, htio oženiti. Vjenčali su se davne 1949. godine kada je ona imala 18, a on 28 godina.

– Ti su dečki svi bili v ratu i kad su se vrnuli, svi su si mlade žene zeli. Puno smo se vidli kad je kraj moje hiže hodal, a pratil me par put i na pjevanje. Dopal mi se jer je bil dobar. Mi smo po danu išli v kino, navečer se nije smelo – ispričala je Magdalena koja sa svojih 88 godina još uvijek kuha, čisti, pomalo radi u vrtu i ide u dućan s biciklom, ali se na njemu ne vozi, već joj služi za prijevoz namirnica.

Ivan je bio jedan od četvorice braće koji su živjeli u kući, a Magdalena je imala brata koji je poginuo u ratu u Njemačkoj pa je Ivan došao k njoj za zeta.

– Pri njemu nije bilo placa, a nama je dobro došel kaj smo delali svi skupa jer smo se bavili s poljoprivredom – rekla je Magdalena, a Ivan se nadovezao: – 17 let sam bil zet i tu sam pravi ispit položil! Osam nas je u sobi bilo – rekao je kroz smijeh.

Ivan je pet i pol godina proveo na radu u Austriji, što im je pomoglo da naprave svoju kuću. Puno su radili u poljoprivredi i prošli su teža i lakša vremena. Sada imaju dvoje djece, dvije unuke i tri praunuka s kojima su voljeli i još uvijek vole provesti puno vremena.

– Sve smo pretrpeli, navek smo sve z dogovorom delali jer bez dogovora se nikaj nemre, makar je denes drugač. Negda smo se malo posvadili, ali je ni bilo ono ozbiljno nigdar, treba si opraštati – kaže Magdalena.

Ona ustaje ranije, a Ivana probudi oko 8 sati. On prvo popije lijek, pa popije kavu i doručkuje, a ona kuha ručak. S apetitom nemaju problema, a kada je lijepo vrijeme, Ivan većinu dana voli provesti sjedeći u dvorištu. Iako je prije dvije i pol godine imao komplikacija s vodom u plućima, danas nemaju težih zdravstvenih problema, jedino Ivan malo slabije čuje i u hodanju koristi štap.

– Ako smo se već oženili, zakaj bi se onda rashajali. Treba trpeti i hudo i dobro, treba imati strpljenja, opraštati i voleti se – zaključila je Magdalena.

Kultura

Dekanovec: paljenjem svijeća prisjetili se svestrane umjetnice Mune Orehov

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Načelnik Općine Ivan Hajdarović i njegov zamjenik Vladimir Jambrošić molitvom i paljenjem svijeća na grobu Mune Orehov iz Dekanovca obilježili su 96. obljetnicu rođenja i 9. obljetnicu smrti te svestrane pučke umjetnice.

Bila je prava kulturna djelatnica široke kreativnosti i raznolikosti u svojem umjetničkom stvaralaštvu. Pisala je pučku poeziju i šaljive pripovijesti, pjevala je međimurske i crkvene popijevke. Niz godina vodila je dramsku, pjevačku i plesnu grupu dekanovskoga Kulturno-umjetničkog društva i čuvala glazbenu te književnu baštinu Florijana Andrašeca.

Ljubav prema glazbi otkrila je u ranoj mladosti, slušajući na misnim slavljima Florijana Andrašeca i njegov crkveni zbor. Tu dobiva i nadahnuće za pjevanjem svetih pjesama i vjernicima otkriva svoj prelijepi glas koji će ovim crkvenim prostorom odzvanjati nekoliko desetljeća. Primijetivši Munu Orehov kao pravu nastavljačicu Andrašecove književnosti i jednu od rijetkih izvornih nositeljica hrvatskih govora uz rijeku Muru, Matica hrvatska Čakovec pristupila je 2001. godine tiskanju njenih stihova i proze.

Knjiga “Ftičeki zvežđidu” koja opisuje domoljublje, vjeru, ljubavne tragedije, nostalgiju, patnje i teški rad ljudi, ostaje iskreno svjedočanstvo njezina vremena. Na putu istraživanja uspjela je ostati originalna i vjerna izvornom govoru i mjesnom narječju.

Dekanovec 13. svibnja slavi i Dan Općine. “Ostanimo odgovorni!”, poručuju iz Općine, a naša se redakcija pridružuje njihovim željama te žiteljima Dekanovca također želi sve najbolje povodom uoči njihova Dana.

Nastavite čitati

Međimurje

Mlada karatistica Ana Filipović, dobitnica Priznanja “Anto Dragić”, iz Samobora se vratila s još jednom medaljom!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Nedavno je u organizaciji Zajednice sportskih udruga Čakovca održana dodjela priznanja najboljim sportašima i ekipama za 2020. godinu.

Priznanje “Anto Dragić” dodjeljuje se perspektivnim mladim sportašima!

Podijeljena su i priznanja za perspektivne sportaše koja nose ime po poznatome čakovečkom sportskom djelatniku Anti Dragiću, koji nas je napustio prije pet godina. Jedna od dobitnica Priznanja za perspektivne sportaše „Anto Dragić“ tako je i 16-godišnja karatistica Ana Filipović iz Belice, članica Karate kluba „Globus“.

Borbena od vrtića

– Karateom sam se počela baviti još u vrtićkoj dobi. Za to je zaslužan moj prijatelj Žankarlo Krnjak, koji je počeo odlaziti na treninge pa me jednoga dana pozvao sa sobom da vidim kako to izgleda. Trenutačno sam članica Karate kluba „Globus“, koji se spojio s Karate klubom Mala Subotica. U Klubu s nama rade tri trenera: Dejan Slukić, s kojim najviše radim, Mladen Vizinger i Tomislav Magdalenić – kaže mlada karatistica. Zanimalo nas je kako izgledaju sami treninzi, što nam je rado opisala.

– Počinjemo sa zagrijavanjem, pri čemu radimo na osnovnim tehnikama. Ponekad imamo jedan, a ponekad dva treninga dnevno. Ako su dva, tada je jutarnji trening više taktički usmjeren – to su situacije iz borbe do kojih bi moglo doći, tada radimo na reakcijama. Večernji trening pak je u tome slučaju posvećen kondicijskim vježbama i sparingu, odnosno međusobnim borbama.

Kad sam krenula u srednju školu, teško mi je bilo pomiriti školske obveze i treninge, no online nastava mi je bila od velike pomoći (smijeh), a u međuvremenu sam uspjela dobro organizirati i posložiti aktivnosti. Dobra organizacija olakšava život! – smatra Ana, inače učenica 2. GM razreda prirodoslovno-matematičke gimnazije u Tehničkoj školi Čakovec. Dodaje da joj puno znači i što su profesori, ali i prijatelji, puni tolerancije i razumijevanja za njezine sportske aspiracije.

– Sve se uspijemo dogovoriti, a osobitu podršku pritom mi pruža razrednica, profesorica Renata Turk. Što se prijatelja tiče, naravno da i za njih nađem vremena: povremeno moram prije otići s kakvog rođendana, no računam na to da znaju kako funkcioniram i da me neće previše špotati! (smijeh) – objašnjava. Zahvaljujući karateu, ističe, upoznala je mnoge nove ljude i stekla puno prijatelja, pa i najbolju prijateljicu Nikolinu Golomboš.

Majstorica crnog pojasa

Na državnom ekipnom Prvenstvu Hrvatske s kolegicama kadetkinjama Sarom Novak i Emom Marčec u Novigradu 2018. godine Ana je osvojila treće mjesto – bila joj je to prva državna medalja. Godinu kasnije Emu Marčec zamijenila je Leona Gulija te su djevojke u tome sastavu na državnom u Sesvetama bile još uspješnije i osvojile srebro. Na prošlogodišnjem državnom natjecanju u Rijeci osvojila je drugo mjesto među juniorkama, prethodno osvojivši zlato na Međimurje Openu u rujnu. Protekloga vikenda Ana je u Samoboru također nastupila na Prvenstvu Hrvatske: kući se vratila s broncom oko vrata. Nedavno je položila ispit za majstorsko zvanje crnoga pojasa.

(Bronč)Ana iznimno važnom smatra podršku obitelji i bliskih osoba. Najveću potporu pružaju joj majka Nikolina, otac Tomislav, bake i djedovi, starija sestra Tea i mlađi brat Petar, koji se također bavi karateom.

– Ono čega mnogi ljudi nisu svjesni, a što svakako moram istaknuti, zasluge su koje za naše uspjehe imaju naši treneri. Oni u nas ulažu puno vremena – to publika, nažalost, ne vidi, a mi znamo koliki dio uspjeha pripada i treneru. Iznimno je važna i podrška obitelji te bližnjih ljudi; bez toga ništa! – zaključuje perspektivna sportašica, koja će nakon srednje škole razmisliti hoće li studirati agronomiju i nastaviti obiteljsku poljoprivrednu tradiciju ili upisati vojnu akademiju…

Ana je iz Samobora protekloga vikenda donijela broncu, a uskoro će joj postati teško skladištiti sve medalje…

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje

Error, no Ad ID set! Check your syntax!