Na Uskrsni ponedjeljak, 22. travnja, ove je godine održana redovna godišnja izvještajna skupština Udruge umirovljenika Prelog.

Usvojeni su opširni izvještaji o radu u prethodnoj godini, a zatim su i predstavljeni planovi rada za predstojeću godinu. Skupštini su prisustvovali i mnogi gosti, a nakon obavljanja poslovnog dijela, uslijedila je proslava obljetnica braka.

S proslavljenih 70 godina braka tu je bio jedan par, 60 godina braka proslavila su tri para, dok je 13 parova slavilo 50 godina braka. Takve obljetnice zaista zaslužuju svaku pohvalu, a kako do toga doći, kako s jednom osobom u ljubavi dočekati 50-tu, 60-tu ili 70-tu obljetnicu pa povodom toga s rukom pod ruku sjesti za slavljenički stol, ispričala su tri bračna para.

Jelena i Ivan su se upoznali na radnome mjestu, Terezija i Franjo na zabavi, a Magdalena i Ivan su bili susjedi

Jelena i Ivan

Jelena i Ivan Kosec su 24. travnja prošle godine proslavili 50 godina braka. Upoznali su se u Osnovnoj školi Andrije Kačića Miošića Donja Voća gdje su oboje radili i gdje su se zaljubili. Ivan je tamo radio kao šef računovodstva, a Jelena je došla kao mlada apsolventica, nastavnica razredne nastave matematike. Ubrzo su se vjenčali, kad je ona imala 22, a on 24 godine. Nakon dvije godine njezinog rada u školi, odlučili su se preseliti u Prelog, gdje se ona zaposlila kao učiteljica u Osnovnoj školi Prelog, a Ivan se zaposlio prvo kao šef računovodstva u Građevinskoj školi, a potom je 28 godina radio u veterinarskoj stanici također kao šef računovodstva. O svome braku i malim ritualima kojih se pridržavaju od početaka pa sve do danas govore sa smješkom na licu.

– Mislim da smo imali lijepi brak svih tih 50 godina, sretni smo bili i još smo danas. Naravno, nije uvijek išlo glatko, ljudski je da se dvoje ponekad porječka, ali ne treba odmah ići k prijateljici i žaliti se. To svaki par sam treba raščistiti, sjesti u sobu, razmisliti i imati hrabrosti reći čarobne riječi oprosti i volim te – rekla je Jelena te dodala da njihov ni jedan dan još i sada ne prođe bez barem dva poljupca – za dobro jutro i laku noć.

Ivan se nadovezao rekavši da je za povjerenje u braku ključna iskrenost, što su oboje uvijek cijenili, a složili su se i oko toga da, jednom kada je prsten na ruci, nema plovljenja izvan bračne luke.

– Ako se nekoga voli, nema se kaj sramiti to i pokazati. Mi kad odlazimo na različite strane, uvijek se pozdravimo i poljubimo – rekao je Ivan te u šali dodao: – Ponekad je dobro i kosilicu doma imati. Kad žena nekaj prigovara, onda ja velim da idem dvora pokositi pa se ne čuje kaj govori.

Da je udvoje sve ljepše i lakše raditi, dokaz je i mali ritual koji svako jutro imaju.

– Prvo joj u 6 sati donesem lijek za štitnjaču jer je par put zaboravila pa sam ja preuzel brigu o tome. Onda pola sata vježbamo svako svoje vježbe koje su nas naučili kad sam bil u Krapinskim Toplicama, a ona kad je operirala srce. Za nas je održavanje kondicije jako važno – ispričao je i napomenuo da je svakodnevnim vježbanjem izbjegao operaciju noge, te nastavio: – I onda ja složim krevete. Služil sam proletersku pješadiju pa ih bolje znam slagati. Onda skuham kavu, a ona složi doručak. Kavu pijemo uz šah, ali samo s damama, da si malo mozak razvijamo, ali da kraće traje.

“Kad se posvadimo, ja za 10-15 minut pustim sve kaj delam i idemo se spominati”

Terezija i Franjo

Bračni par Blažeka iz Čehovca ove je godine proslavio dijamantni pir, 60 godina braka. Upoznali su se 1959. godine na zabavi te su se tri mjeseca kasnije vjenčali. Terezija, rodom iz Hodošana, tada je imala 19, a Franjo 20 godina. Došla je u Čehovec za snahu i bili su slabijeg imovinskog stanja. Franjo je radio u Čakovcu u tadašnjem Građevnom kombinatu. Bilo je teško, kažu, pogotovo preko zime jer su ga u 11. mjesecu poslali kući zbog manjka posla, a u 3. bi ga zvali nazad. Potom je našao posao u stolarskoj radioni.

– Sused je bil stolar pa sam kod njega delal skoro četri godine i tam sam imal plaću svaki mesec, ali je bila to mizerna plaća. Delal sam bez socijalnog i bez staža pri njemu – rekao je Franjo i dodao da je tamo položio majstorski ispit pa 1970.-e godine otišao raditi u Poljac Prelog stolariju.

– Tam sam delal 28 godina i svaki dan s biciklom putoval po kiši i snegu iz Čehovca u Prelog. Uvek sam bil prvi na poslu – prisjeća se.

Tereziji je s 10 godina umrla majka, a Franji je majka umrla kad su već bili u braku. Otac i maćeha bili su strogi i od drugih nisu imali pomoći. Kada su odlučili sagraditi vlastitu kuću, morali su se sami snalaziti.

– Otišli smo bez službe, bez dinara, na svoju ruku živeti. Sami smo se borili, napravili smo si malu kuću sa samo četri zida – kazala je Terezija koja se bavila poljoprivredom te poslovima oko svinja i krava.

Danas više nemaju svinje i krave, ali i u 80-ima su vrlo aktivni – Franjo hrani kokoši i kosi dvorište, dok Terezija kuha i čisti. Ponosni su na svoje dvije kćeri, četiri unuke i jednog praunuka, a tijekom svih 60 godina uvijek su jedan drugome bili podrška.

– Treba imati jedan krevet i spavati u istoj sobi da dok se posvadite dojdete u isti krevet i brže se pomirite. Stari ljudi su nekad spali na jednome malom krevetu, prek 80 ljet. E to je ljubav bila – istaknuo je Franjo i dodao:

– Tajna sretnog i dugog braka je voljeti se, opraštati, bez televizora u spavaćoj sobi i bez čitanja. Kad se posvadimo, ja za 10-15 minut pustim sve kaj delam i idemo se spominati, a ne da se neko more srditi mesec dana. Probleme treba rešavati samo između bračnih partnera.

“Ako smo se već oženili, zakaj bi se rashajali. Sve treba z dogovorom rešavati, imati strpljenja, opraštati i voleti se”

Magdalena i Ivan

Magdalena i Ivan Ružman su 10. siječnja ove godine proslavili velikih 70 godina braka. Budući da su živjeli udaljeni svega nekoliko kuća jedan od drugoga, upoznali su se u vlastitoj ulici u Prelogu. Ivan je bio u ratu u Rusiji i kad se vratio, već je imao dosta godina pa se, kaže, htio oženiti. Vjenčali su se davne 1949. godine kada je ona imala 18, a on 28 godina.

– Ti su dečki svi bili v ratu i kad su se vrnuli, svi su si mlade žene zeli. Puno smo se vidli kad je kraj moje hiže hodal, a pratil me par put i na pjevanje. Dopal mi se jer je bil dobar. Mi smo po danu išli v kino, navečer se nije smelo – ispričala je Magdalena koja sa svojih 88 godina još uvijek kuha, čisti, pomalo radi u vrtu i ide u dućan s biciklom, ali se na njemu ne vozi, već joj služi za prijevoz namirnica.

Ivan je bio jedan od četvorice braće koji su živjeli u kući, a Magdalena je imala brata koji je poginuo u ratu u Njemačkoj pa je Ivan došao k njoj za zeta.

– Pri njemu nije bilo placa, a nama je dobro došel kaj smo delali svi skupa jer smo se bavili s poljoprivredom – rekla je Magdalena, a Ivan se nadovezao: – 17 let sam bil zet i tu sam pravi ispit položil! Osam nas je u sobi bilo – rekao je kroz smijeh.

Ivan je pet i pol godina proveo na radu u Austriji, što im je pomoglo da naprave svoju kuću. Puno su radili u poljoprivredi i prošli su teža i lakša vremena. Sada imaju dvoje djece, dvije unuke i tri praunuka s kojima su voljeli i još uvijek vole provesti puno vremena.

– Sve smo pretrpeli, navek smo sve z dogovorom delali jer bez dogovora se nikaj nemre, makar je denes drugač. Negda smo se malo posvadili, ali je ni bilo ono ozbiljno nigdar, treba si opraštati – kaže Magdalena.

Ona ustaje ranije, a Ivana probudi oko 8 sati. On prvo popije lijek, pa popije kavu i doručkuje, a ona kuha ručak. S apetitom nemaju problema, a kada je lijepo vrijeme, Ivan većinu dana voli provesti sjedeći u dvorištu. Iako je prije dvije i pol godine imao komplikacija s vodom u plućima, danas nemaju težih zdravstvenih problema, jedino Ivan malo slabije čuje i u hodanju koristi štap.

– Ako smo se već oženili, zakaj bi se onda rashajali. Treba trpeti i hudo i dobro, treba imati strpljenja, opraštati i voleti se – zaključila je Magdalena.