Povežite se s nama

Međimurje

Kolumna Ve: Kako se skupljaju narodne pjesme? Vinku Žgancu za rođendan!

FOTO: Muzej Međimurja Čakovec

Objavljeno:

- dana

Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Do odlaska u varaždinsku gimnaziju na školovanje mladi je Vinko Žganec svakodnevno bio okružen onime što mi danas prepoznajemo kao međimurska tradicijska baština. Njemu je to bila svakodnevica. I u tome leži dio njegove veličine: uspio je prepoznati nešto obično kao nešto neobično i iznimno vrijedno. Naravno, govorim o međimurskim popijevkama.

Danas je to teško shvatiti jer pjesama više nema u takvom obimu oko nas. Nitko ih ne pjeva dok kuha u kuhinji, kad se igraju djeca na paši ili kad žene pletu cekere. Jasno nam je da je to nešto „staro“, nešto „što nestaje“ i, na kraju krajeva, nešto „vrijedno“. Ako ništa drugo, onda smo to shvatili kad su uvrštene na prestižan Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva koji vodi UNESCO 2018. godine.

Vinko Žganec je ipak osjetio nešto posebno, zanimljivo i privlačno u tim pjesmama. Okružen njima u svom obiteljskom domu, prvu pjesmu koju je zapisao pjevala mu je njegova sestra 1908. godine. Radi se o pjesmi „Megla se kadi“. Ovu prvu pjesmu slijedile su nebrojene druge. Cijeloga svog života Žganec je sakupljao, ali i obrađivao pjesme. U tome leži drugi dio njegova značaja.

Često se piše o tome zašto se pjesme skupljaju, no jeste li se ikad pitali kako se one skupljaju? Pokušat ću vam to dočarati opisujući način rada (metodologiju) koju je s vremenom razvio Žganec. Nije nimalo lako.

1. Pronalazak (dobrih) pjevača

Sjetimo se, u prvoj polovici 20. stoljeća nije bilo telefona po selima, a kamoli mobitela i interneta. Žganec je svoje pjevače nalazio tako da su mu ih preporučili njegovi poznanici u pojedinim mjestima. Najčešće su i oni dogovarali s pjevačima kada i kamo da dođu. Iz Žgančevih terenskih bilješki koje su pohranjene u MMČ-u saznajemo da su se ponekad događale i neugodne situacije. Tako je jednom prilikom bilo dogovoreno snimanje u Kotoribi i Donjoj Dubravi. Žganec je dolazio u Kotoribu vlakom koji je kasnio. Žene u Kotoribi su ga pričekale i njih je snimio, no žene u Donjoj Dubravi nisu više htjele čekati jer su morale ići doma na večeru, a nikakvoga glasa o Žgancu nije bilo.

2. Bilježenje pjesama

Po slikama s terenskih istraživanja vidimo da je Žganec sjedio pored ili ispred pjevača i rukom bilježio notni zapis pjesme. Bilježio ga točno onako kako su pjevači pjevali, sa svim posebnostima koje su otpjevali. Pjevači su pjevali samostalno ili u grupama. Svaku je pjesmu bilježio na zaseban papir s iscrtanim crtovljem. Osim nota i teksta, pažljivo je zapisao ime i prezime pjevača, u slučaju žena i njihovo djevojačko prezime, godinu i mjesto rođenja te datum i mjesto kada su mu pjevali. Često je pjevače i snimao tehnikom koju je imao na raspolaganju. Neke od najstarijih snimki pohranjene su u Institutu za etnologiju i folkloristiku.

3. Obrada sakupljene građe

Po dolasku s terena započinjao bi „kabinetski“ posao. Svaku pjesmu je jednom ili čak i dva puta prepisivao u čistopis. Note je i dalje bilježio rukom, no tekst pjesama je ispisivao na pisaćoj mašini. Čistopisi su nam izuzetno važni jer su terenske bilješke često nečitke. Uslijed brzine ili jednostavno ružnog rukopisa, Žgančeve se bilješke jako teško čitaju. Terenske i čiste verzije pohranjivao je jedne pored drugih.

4. Znanstvena analiza

Žganec je kroz svoje školovanje stekao izvrsnu glazbenu naobrazbu. Ona mu je omogućila da skupljenu građu znanstveno obrađuje. Pisao je članke o glazbenim karakteristikama skupljene građe, sličnostima i razlikama među pojedinim regijama, načinima kako bilježiti narodne pjesme, kako ih sakupljati i obrađivati, ali i o autorskim pravima u području narodne glazbe. Gotovo sve ove teme prije nisu bile obrađivane u hrvatskoj (tada jugoslavenskoj) znanstvenoj sferi.

Za svoga života Žganec je sakupio nekoliko tisuća pjesama, a najviša brojka koju nalazimo u literaturi je čak 25.000. Najveći dio njih ostao je samo na prva dva koraka, odnosno samo su zabilježene. No, bitno je da su sačuvane, a na stručnjacima naših generacija je da nastave Žgančev posao na obradi ove dragocjene građe.

Međimurje

„Sestra, nevesta, za naveke sestra! Brat, brat, za naveke brat!“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Ivan Agnezović

Jaje u običajima i vjerovanjima mnogih naroda zauzima važno mjesto. Kako gdje, simbolizira život, novi početak, blagostanje, pobjedu dobra nad zlom… Kršćani jaje posebno vežu uz proslavu svojeg najvećeg blagdana Uskrsa. Jaje, odnosno pisanica simbolične su oznake ove svetkovine, središnji motiv cijelog uskrsnog ciklusa, od Cvjetnice, preko Uskrsa do Bijele nedjelje ili Malog Uskrsa.

To posebno vrijedi za Međimurje. I dok se u svim dijelovima Hrvatske jaja uz šunku, hren i kolače na Uskrsno jutro nose u crkvu na posvećenje, u Međimurju, posebno njegovom donjem dijelu, jaja su zauzela središnje mjesto i sedam dana nakon Uskrsa, odnosno na Bijelu nedjelju ili Mali Uskrs.

– Ujutro za doručak obavezno je bilo „cvertje“ (kajgana), a poslije su djeca, pa i odrasli „dečki“ i „deklje“ dobivali pisanice – šarena jaja. S njima se išlo u crkvu (nije bila obveza), a poslije objeda na sestrenje i bratimljenje. Karakteristični, tradicijski doručak „cvertje“ ljudi objašnjavaju: „Mora se tak kaj bodo bolje kokoši neslje“. No, šarena jaja ili pisanice zauzimala su tog dana tako značajno mjesto da su ljudi bijelu nedjelju prekrstili u „pisano nedeljo“ jer se za pisanice govorilo da se „pišu“, a ne izrađuju ili crtaju – navodi istraživačica međimurske tradicije Marija Novak u tekstu „Međimurske pisanice“ objavljenom u časopisu „Kaj“ 1983. godine. Marija Novak je svoja istraživanja i razgovore sa starijim mještanima Donjeg Vidovca, Donje Dubrave i Kotoribe obavljala tijekom 1978. i 1979. godine.

Tko je prvi počeo bojati i ukrašavati jaja, nije poznato. Zna se tek da su pisanice dio različitih tradicija brojnih slavenski i neslavenskih naroda. Tek se pretpostavlja da je bijela ljuska privlačila ljude da na njoj naprave ukrase i čistoga čovjekova poštovanja prema jajetu.

– U donjem Međimurju su pisanice, koliko stari ljudi pamte, bile oduvijek crne boje. Vrlo, vrlo rijetko koje bile su smeđe. Na pisanicama je isključivo bilo nacrtano cvijeće. Pravljenjem takvih pisanica bavile su se samo žene. Krajem devetnaestog stoljeća i u prvoj polovici dvadesetog, u svakom je selu bilo i do dvadesetak žena koje su veoma lijepo znale napisati pisanice. I među njima bilo je onih koje su slovile kao najbolje poznavateljice te vještine. Tako je između dva rata u Donjoj Dubravi bila poznata po izrazito lijepim pisanicama Kata Rusak, u Donjem Vidovcu Kata Gabaj, a u Kotoribi Klara Petermanec. Kasnije su u Donjoj Dubravi samo dvije žene očuvale vještinu: Mara Fabić i Margareta Benko – ističe Marija Novak u svom tekstu.

Nositeljica vještine izrade črnih pisanica danas je Biserka Vučenik iz Donje Dubrave, koja u okviru svojih redovitih izložbi održava i radionice na kojima znanja i vještinu prenosi na sve uzraste. Upravo jedna takva izložba je otvorena za razgledavanje na Općem odjelu Knjižnice „Nikola Zrinski” Čakovec do 9. travnja. Na izložbi pod nazivom „Međimurska črna pisanica“ mogu se razgledati radovi Biserke Vučenik koja se izradom črnih pisanica bavi više od 30 godina. Pisanice se izrađuju posebnom batik tehnikom, pri čemu se pisanice iscrtavaju drvenim štapićem na čiji je vrh komad bakrene žice omotan u obliku kljuna tzv. kljičicom.

Črna pisanica se u središtu pažnje našla na Bijelu ili Pisanu nedjelju.

– Naime, na „pisano nedeljo“ je svako dijete dobilo pisanicu na poklon od krsne ili „ferminjske“ (krizmane) kume, od tetke ili su mu je kupili roditelji. Ne samo djeca već i odrasli „dečki“ i „deklje“ znali su dobiti pisanice. Pisanice su čuvali poput neke svetinje, zamatali ih u maramice i s njima su se poslije objeda išli bratiti ili sestriti. Sestrilo se ili bratilo na ulici, križanju, pred crkvom, na livadi ili u kući. Mjesto za sestrenje nije bilo određeno. Stariji „dečki“ i „deklje“ (do 18 godina) znali su većinom u kući prirediti i malu veselicu. Kad su se pobratili i posestrili, pjevali su i plesali. U Kotoribi su takve veselice bile više poznate nego u Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu. Na takvim su se veselicama našli samo mladi koji su bili neoženjeni. Djevojke su se mogle sestriti do udaje, a mladići do ženidbe – navodi Novak.

Svatko tko se želio bratiti ili sestriti unaprijed je izabrao kome će to predložiti. Izabranici su obično bili školski prijatelji ili susjedi. Kad su se sastali, dječak bi obično pitao: „Se boš z menom bratil?“, a djevojčica: „Se boš z menom sestrila?“ Ako su dobili pozitivne odgovore, izmijenili su pisanice uz istovremeno i zajedničko govorenje:

Sestra, nevesta,

Za naveke sestra.

ili

Brat, brat,

Za naveke brat.

– Nisu uvijek morali istovremeno govoriti. Moglo se sestriti i tako da je najprije jedna djevojčica govorila, a nakon nje druga. Pri govorenju je prvo desnom rukom u kojoj je držala pisanicu pritisnula svoje grudi i rekla: „Sestra“. Zatim je pritisnula grudi druge djevojčice i rekla: „Nevesta“, pa onda opet svoje i rekla: „Za naveke“ i napokon njene i rekla: „Sestra“. Tada joj je dala svoju pisanicu. Grudi je mogla pritiskati, odnosno doticati i samo na slogove što je naravno iziskivalo i brži tempo govorenja. Na takav isti način se i bratimilo, jasno uz govorenje – brat… – dodaje Marija Novak.

Djevojke koje su se posestrile su se poslije toga nazivale „pisane sestre“, a mladići „pisani brati“.

Na „pisano nedeljo“ znalo je biti i tuge i plača. Ponekad se dogodilo da je predloženi bio odbijen.

– Neki put je i pisanica znala odigrati ulogu tko će se s kime bratiti ili sestriti. Kad je nekom bilo predloženo da se brati, znao bi reći: „Dej da ti vidim pisanico!?“ Ako mu se pisanica nije sviđala, rekao bi: „Nemaš ljepo pisanico, nam se z tebom bratil!“ Dakle, djeca, pa i odrasli nisu se zadovoljavali s bilo kako našaranim pisanicama. Zato su žene trebale paziti kod izradi kako bi pisanice bile što ljepše – zaključuju Marija Novak u svome tekstu.

Nastavite čitati

Međimurje

Koronavirus: u subotu u Međimurju 72 nova slučaja zaraze, u tijeku je osma akcija cijepljenja

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

korona

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije, u protekla 24 sata obrađeno je 209 uzoraka, od čega je evidentirano 66 pozitivnih nalaza na SARS-CoV-2 virus u Međimurskoj županiji, što je 31,5 posto pozitivnih od broja testiranih, priopćio je 10. travnja županijski Stožer civilne zaštite.

U protekla 24 sata oporavile su se 32 osobe. Broj pozitivnih osoba u Međimurskoj županiji na današnji dan je 430.

Iz drugih županija javljeno je o 3 pozitivna slučaja osoba s prebivalištem/boravištem u Međimurju, na temelju kliničke slike dijagnosticiran je SARS-CoV-2 virus kod jedne osobe, dok je brzim Ag testovima javljeno o 2 pozitivna pacijenta.

Do danas su u mikrobiološkom laboratoriju Zavoda za javno zdravstvo uzeta 48.774 uzorka, ne računajući testiranja građana u drugim ustanovama unutar i izvan Međimurske županije.

U  Županijskoj bolnici Čakovec hospitalizirano je 35 pacijenata pozitivnih na SARS-CoV-2 virus.

U protekla 24 sata hospitalizirano je 6 pacijenata, otpuštena su 3 pacijenta, dok je 1 pacijent na invazivnoj respiraciji. U protekla 24 sata nema preminulih osoba.

Od 25. veljače 2020. godine, kada je zabilježen prvi slučaj zarez u Hrvatskoj, do danas u Međimurskoj županiji ukupno bilježimo 12.875 oboljelih osoba, a ukupno se oporavilo 12.190 osoba.

Na području Međimurske županije provodi se osma akcija cijepljenja građana koja se odvija na 3 punkta, u Nedelišću, Prelogu i Murskom Središću. Danas će se cijepiti 1700 osoba.

U Nedelišću će se drugom dozom cijepiti 700 osoba, dok će se u Prelogu i Murskom Središću prvom dozom cijepiti 1000 osoba. U organizaciji cijepljenja sudjeluju brojni volonteri Doma zdravlja, patronažnih službi, Zavoda za javno zdravstvo i ostalih operativnih službi organizirani u timove. 

S današnjim obavljenim cijepljenjem, u Međimurju je više od 13.000 osoba primilo barem jednu vrstu cjepiva. U internetsku platformu za cijepljenje s današnjim danom je upisano oko 23.000 osoba. 

Nastavite čitati