Nepovjerenje u politiku, zaziranje od političkih svađa i ustaljenog mišljenja da je nepotizam duboko ukorijenjen u sve sfere društva, te da je bolje biti podoban nego pametan, dovodi do sve manje izlaznosti na izborima.

Većina građana vjerojatno smatra da više nemaju za koga glasati, odnosno da se ionako neće ništa promijeniti. Na državnoj razini HDZ niže aferu za aferom, SDP je u Varaždinu uspio to iskoristiti pritom ih optužujući da su oni izbore i zakuhali. Manje stranke se ponašaju kao priljepci i stječe se dojam da im je bitno samo biti, ili blizu vlasti, ili biti glasna oporba bez ikakvih suvislih i konstruktivnih prijedloga. Takve stranke pojavljuju se i nestaju, a ostaje duboko polarizirano društvo. Jedno vrijeme politika nas je zabavljala ustašama i partizanima, nedavno vakserima i antivakserima, a stvarni problemi, poput recimo bala u Brezju, ta ista politika nije bila u stanju riješiti skoro dva desetljeća.

Stranačka vojska i podobnost ispred sposobnosti

Na izbore izlazi mahom stranačka vojska ili pak oni koji se boje za svoje radno mjesto jer direktno o politici ovise. Nekima doslovno egzistencija ovisi o politici i strankama, a politika to besramno koristi. Zato nije ni čudo da mladi i sposobni ne da ne idu na izbore, nego mahom bježe iz države.

Od svega toga sasvim logično profitiraju jedino velike stranke sa svojom mašinerijom. Iz izbora u izbore izlaznost je sve manja, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini. Na nedjeljne izbore za varaždinsko Gradsko vijeće nije izašlo čak 70 posto onih s pravom glasa. Manjina je time nadjačala i odlučila umjesto većine koja je ostala doma.

SDP na čelu s gradonačelnikom Bosiljem odnio je očekivanu pobjedu. Od pada proračuna SDP je uspješno odigrao ulogu žrtve, a u svemu tome pomoglo im je HDZ-ovo odugovlačenje s raspisivanjem izbora. HDZ to nije uspio kapitalizirati, čak štoviše, i bivši gradonačelnik Čehok dobio je mandat više od njih.

Zašto je politika protiv obaveznog glasanja?

Rješenje bi bilo uvođenje obaveznog glasovanja. Unazad nekoliko godina bilo je takvih inicijativa, većinom pokrenutih od nezavisnih kandidata, udruga ili medija. Ali politika, posebno velike stranke, na to nisu spremne. Jer se boje. Puno je jednostavnija politika jednoumlja i stranačke stege, uvjetovanja, ucjena i ideologija, nego politika razuma, suradnje i u konačnici, politika kakvu diktiraju birači.

Ipak, obavezno glasovanje dobro funkcionira recimo u Belgiji. Hrvatska politika voli se uspoređivati s razvijenijim zemljama, nedavno je čak premijer Plenković mrtav hladan rekao da spadamo u elitnu ekipu razvijenih europskih zemalja. Jedino je problem što većina onih koji žive u Hrvatskoj ne osjeća da je u elitnoj ekipi zemalja u kojima bi bilo normalno da se može živjeti od plaće, a da pamet i sposobnost budu ispred podobnosti.

Manjina kroji sudbinu većine

I dok god manjina bude odlučivala umjesto većine ni neće biti bolje, politika će i dalje funckionirati po principu zavadi pa vladaj, cirkusiraj i pravi se da si bitan, priuštit će građanima još kruha i igara, izmjenjivati se na funkcijama i još ćemo dugo gledati iste ljude na političkoj sceni. Jer, demokracija je dobra kad ljudi iskoriste svoje demokratsko pravo. U protivnom i dalje ostajemo u okovima prošlosti i prošlih političkih sistema. I dok tehnologija ide naprijed, politika se bavi sama sa sobom i time tko je s kim, a tko protiv koga pa nije nikakvo čudo da zaostajemo, i u smislu razvoja, a posebice životnog standarda. I dok god je tako, manjina kojoj egzistencija ovisi o politici i dalje će odlučivati umjesto većine koja od svega toga zazire, ali je direktno odgovorna što živimo kako živimo i što je politika kakva jest.